Istina o jednoj mladosti

Ana Kutleša piše o izložbi O jednoj mladosti koju je bilo moguće pogledati od 26. ožujka do 22. travnja 2026. u galeriji Srpskog kulturnog centra u Zagrebu. Autor izložbe je Mario Šimunković.

Sjećam se kada sam pred desetak godina prvi put ugledala fotografije Sergeja Prokudina Gorskog, foto-kemičara i kroničara carske Rusije. Svježinom tek minulog trenutka preda mnom se pojavio svijet star sto godina, a u tih sto godina prevrtali su se poreci, politički sustavi gradili i rušili, sa svim posljedicama. Riječ je o desetak tisuća snimaka nastalih početkom 20. stoljeća u dugom putovanju dalekim teritorijima, osvojenima u okviru ruskog imperijalnog projekta. Moj prvi susret s tim fotografijama dogodio se, dakako, u vrijeme kada je digitalno koloriranje crno-bijelih historijskih fotografija bilo već itekako moguće. Ipak, bio je to tada znatno složeniji posao nego što je to danas, kada umjetna inteligencija – taj sveprisutni buzz word naših dana – omogućava laicima da crno-bijelim analognim fotografijama relativno jednostavno udahnu živost boje. No fotografije Prokudina Gorskog su i u vrijeme njihova nastanka, mnogo prije razvoja široko dostupne kolor-fotografije, bile u boji. Zahvaljujući činjenici da je njihov autor bio kemičar, nastale su postupkom svjetlosnog miješanja crvene, zelene i plave, odnosno primjenom RGB modela. Za to je bilo potrebno na licu mjesta snimiti tri fotografije uz pomoć triju različita filtera. Iako su ljudskom oku izgledale crno-bijelo, one su, projicirane istovremeno, svaka kroz pripadajući filter, davale realistično obojen prizor, što je, dakako, fasciniralo suvremenike. Barem one koji su se dali fascinirati tim, u suštini, propagandnim materijalom, čiji je nastanak, nimalo jednostavan s obzirom na prostranstvo sižea, omogućio i platio sam Nikola Aleksandrovič Romanov, posljednji ruski car. Jedno carstvo je palo, jedan rat započeo – Prokudin Gorski pobjegao je u Pariz – drugi rat je završio, nova sila je stasala – arhiva negativa, sada već u rukama nasljednika pokojnog autora, prodana je Kongresnoj knjižnici u SAD-u. Fotografije koje su danas dostupne na internetu nisu tek digitalizirane, “sirove” kopije, već obrađene verzije u kojima se autorov originalni, analogni princip bojanja usavršava u skladu s blagodatima suvremene tehnologije.[1]

Vjerojatno nije neobično da su mi slike Uzbekistanaca, Armenki, Turkmenistanaca i ostalih pripadnika i pripadnica naroda pod ruskom imperijalnom čizmom izronile pred očima kada sam kročila na izložbu O jednoj mladosti u galeriji Srpskog kulturnog centra u Zagrebu. Zauzimajući tek polovicu toga prostora, otvorena je bez velike pompe olujnog 26. ožujka i zatvorena otprilike mjesec dana kasnije. Njezin autor nije umjetnik, već povjesničar Mario Šimunković, a realizirana je u suradnji s dizajnerom Ivanom Klisurićem i uz korištenje umjetne inteligencije. Mala u opsegu i jednostavna u izvedbi, ali velika u učinku, izložba je to koju “nosi” 65 portreta, 65 lica koja nas, osim nekoliko iznimaka, gledaju s krupnih kadrova čiji izrezi podsjećaju na fotografije za dokumente. Uvećane tako da dimenzije lica približno odgovaraju prirodnoj veličini, fotografije su u boji, a koloriranje je učinjeno uz pomoć umjetne inteligencije, što je transparentno istaknuto u popratnom tekstu. Tako je Šimunković iskoristio alate koji su mu bili na raspolaganju kako bi prizore stare gotovo sto godina učini prezentnima, isto kao što su prezentni prizori koje je Prokudin Gorski 1910-ih snimio u Rusiji, koristeći tada dostupnu tehnologiju.

 

Poredane u nizove, na kartonima u kojima se naslućuje policijska kartoteka, fotografije su popraćene kratkim biografskim crtama i razvrstane prema društvenim grupacijama – srednjoškolci, studenti različitih fakulteta, radnici. Sve ih zatječemo mlade, kao osobe na pragu punoljetnosti ili u njihovim dvadesetim godinama tijekom 1930-ih godina. Čitamo o njihovim zanimanjima, hobijima, odnosima s bližnjima, karakternim crtama, ponekoj ekscentričnoj osobini, natruhama revolucionarnog duha. Korišteni su uglavnom citati iz memoarske građe, rečenice koje bi mogle biti počeci uzbudljivih biografija ili nekih sasvim običnih životnih priča, a koje nose patinu vremena u kojem su izgovorene i zapisane. No na fotografijama, ta je patina stanjena postupkom koloriranja, ali i kadriranjem. Uočljivija je tek zbog poneke frizure ili zbog odjeće u šire kadriranim fotografijama. Gledajući lica, primjećujem stvari koje se proteklih sto godina na ljudima nisu promijenile: pjege na nosu, jučer obrijanu kožu, rumenilo usana. Na nekima, pogotovo onima siromašnijima, frizure su u svojoj jednostavnosti sasvim suvremene, a odjeća, svedena na fragment kragne, postaje lišena čvrstih obilježja svoga vremena. Zamišljam teksturu kaputa od tvida i pamučne košulje na kojoj se vidi da je nedavno izglačana. Promatrajući fotografije gubim se u detaljima, proučavam ta lica i pitam se nisam li pored nekog sličnog upravo prošla, dolazeći ovamo Preradovićevom ulicom.

Iako izložba nema umjetničko autorstvo, njezin se autor značajno odmaknuo od konvencionalnog tretmana arhivskih fotografija, ne samo opisanim postavom, realiziranim u suradnji s dizajnerom Ivanom Klisurićem, već i samim izborom fotografija. Dok će upućeniji u Narodno-oslobodilački pokret prepoznati više protagonista, većini posjetitelja bit će poznato tek nekoliko njih, tako da možemo govoriti o nizu uglavnom nepoznatih imena. Osobe su to koje se nisu upisale u velike povijesne narative, a posebno to dolazi do izražaja kada o njima govore njihovi poznatiji rođaci ili partneri, kao, primjerice, umjetnik Vojin Bakić o svojoj braći ili Rade Končar o svojoj supruzi, koja poslije rata nije dobila ni tvornicu ni ulicu. Jasno je da ova izložba oponira sve jačim revizionističkim tendencijama domaće historiografije koje nipošto ne tavore na margini, kao i primjerima muzejskih postava u kojima je antifašistička borba stavljena pod navodnike.[2] Ali ona je i intervencija u dominantni historiografski narativ SFRJ u kojem su u prvom planu bili ratni heroji, pojedinci izdvojeni iz mase, uglavnom muškoga roda. Tako su brojni pozadinski borci, ilegalke, bolničarke i logističari, ostali u sjeni (iako ne i sasvim nevidljivi) već u onim desetljećima, kada je njihova borba bila dio službenog državotvornog narativa.

Biografske crtice protagonista ove svojevrsne subverzivne galerije slavnih daju naslutiti manji ili veći stupanj njihova političkog angažmana. Zaseban je zid na izložbi posvećen kontekstualizaciji svakodnevnog života politički aktivne mladeži 1930-ih godina, okupljene oko SKOJ-a i paravanskih udruženja. Te fotografije nisu kolorirane, već tretirane u kombinaciji s tekstom na način kakav je uobičajen u muzejsko-galerijskom kontekstu. Zidni tekstovi dodatno ocrtavaju društveno-politički kontekst, a sročeni su vješto: sažetošću prilagođeni pažnji koju imamo za taj tip teksta, a slikoviti upravo koliko je potrebno da ne budu nimalo suhoparni. Posljednji dio izložbe gotovo da može promaći, a ključan je za njezino razumijevanje – riječ je izdvojenoj sobici čija je unutrašnjost obojena u crno. U tom se skučenom prostoru sažimaju horizontale na kojima smo pratili likove. Oni su sada ponovno crno-bijeli, a ako smo na početku osjetili aluziju na policijsku kartoteku, sada je referenca očita. Na postamentu nalazimo knjigu ili bolje reći spis, uvezani zbir naših neznanih junaka gdje ispod crno-bijelih fotografija ponovno čitamo njihove biografske crtice u nešto hladnijem, faktografski orijentiranom tonu, a koje završavaju podacima o njihovoj smrti. Oko nas su uvećani kadrovi konteksta tih nasilnih smrti. Ustaški progoni, teror, javna vješanja, strijeljanja osoba čiji je krimen bio izvođenje pobačaja ili posjedovanje nepoćudne literature. Jedna je fotografija ponovno kolorirana, portret mladića izvučen iz njegov policijskog kartona, izloženog odmah pored. Na uvećanoj verziji u boji jasno se vidi da je ono što bi se moglo protumačiti kao sjena Adamove jabučice zapravo crveni podljev od gušenja. U takvom detalju zaokružuje se priča, a ono što smo naslućivali od početka, a to je da izložba govori o jednoj mladosti koja nije doživjela svoju starost, postaje činjenica, historijski događaj koji ima svoje uzroke i počinitelje.

Odluka da se ovako obradi tema u vezi s Drugim svjetskim ratom i žrtvama fašizma koje su stradale zbog pružanja otpora, jest prije svega politička, a onda i umjetnička, unatoč tome što ne nosi umjetnički potpis. Galerija likova koja nosi izložbu podsjeća me na promišljanja o fotografiji Rolanda Barthesa, na njegovo isticanje tautološkog aspekta medija, fotografije kao neupitnog dokaza trenutka uhvaćenog u vremenu, postojanja određenog tijela o koje se odbilo svjetlo. Po Barthesu, ne fotografira se ono što je važno, nego je ono što je fotografirano važno: “U prvo vrijeme Fotografija, da bi iznenadila, fotografira značajno; ali uskoro, poznatim obratom, ona proglašava značajnim to što fotografira”.[3]U ovom slučaju, značajnima postaju fotografirane osobe, a fotografsko je osvjetljavanje ponovljeno postupkom izlaganja, stavljanja pod galerijski reflektor onoga što se nalazilo u mraku arhiva. Ipak, izložene fotografije ne heroiziraju svoje protagoniste – oni i dalje ostaju obični ljudi. Ponovno na liniji s Barthesom, njihove fotografije nisu način na koji njihova smrtnost biva poništena, nego naglašena (“Svi ti mladi fotografi što se vrte po svijetu odajući se hvatanju sadašnjosti ne znaju da su agenti Smrti.”[4]) Možda i nesvjesno, znam da su ljudi koje gledam, ti isti čije me pjegice (tipični barthesovski punctum) podsjećaju na djevojku koju sam upravo srela, mrtvi.

S nađenima, naoko beznačajnim fotografijama beznačajnih ljudi radio je i francuski umjetnik Christian Boltanski (1944. –2021.), čiji rad Lycée Chases ova izložba također priziva.  Riječ je o više sličnih instalacija iz kasnih 1980-ih, koje se ponekad navode i pod naslovom Spomenik Lycée Chases. U njima, umjetnik koristi razrednu fotografiju generacije 1931. godine židovske gimnazije Chases u Beču. Iz fotografije izdvaja lica, uvećava ih do neprepoznatljivosti i aplicira na limene kutije koje potom osvjetljava nizom svjetiljki. Nema značajne vizualne podudarnosti njegova rada i Šimunkovićeve izložbe; pa ipak, portreti mladeži koja nije dočekala svoju starost na sablasni način prizivaju jedni druge. Dok je Šimunković doslovno dao boju u obraze svojim nađenim licima, Boltanski je svoja uvećavao “dok nisu izgubila svaki osjećaj za pojedinačnost i počela ličiti na skeletne rendgenske snimke ili čak posmrtne maske”.[5] Time je doveo u pitanje barthesovski pojam fotografije kao dokaza. Za Boltanskoga, iz fotografije se ne vidi istina, već kulturni kod. Ako fotografija ima moć ovjere, pitanje je “ovjere čega i za koga”?[6] Tako se naša optika stavlja u kulturni i društveni kontekst, a individualno sjećanje počinje preklapati s onim kolektivnim.

Iako je koloriranje fotografija uz pomoć umjetne inteligencije na izložbi O jednoj mladosti pojačalo dojam “živosti” jedne egzistencije, ono je isto tako i rizičan potez upućivanja na fotografiju kao laž, o čemu govori i Boltanski kada niječe njezinu istinitost. Što ako je baš ono što za mene funkcionira kao punctum na nekom od portreta, primjerice, plave pruge na košulji, laž? Kad pitam umjetnu inteligenciju kako boji crno-bijele fotografije, ona zaključuje: to je informirana procjena, a ne rekonstrukcija istine. Boja koju vidimo na fotografijama stoga se odvaja od barthesovskog pouzdanog referenta i umjesto toga počiva na oblaku kolektivnog znanja kojim se hrani umjetna inteligencija. No, izložba O jednoj mladosti barata i s fotografijom kao istinom i s fotografijom kao laži, s reprodukcijama vjernima originalu i onima manipuliranima suvremenom tehnologijom, s autorskim tekstom i s citatom, a sve kako bi iznijela jasan i nedvosmislen stav. U tome leži njezina političnost i njezina važnost u aktualnom trenutku, obilježenu teškom revizijom. Na koncu, i kolor fotografije Prokudina Gorskog bile su politička izjava, a to što je boja na njima u barthesovskom smislu autentična, ne znači da su one u svakom smislu istinite. Bi li ih narodi Armenije ili Uzbekistana pod ruskim carskim jarmom smatrali vjerodostojnima? Pravo na istinu ipak je pitanje koje nadilazi umjetnost.

 

Ana Kutleša

 

Zahvaljujemo autoru izložbe na ustupljenim fotografijama postava izložbe.

______________________________________________________

[1] https://publicdomainreview.org/essay/in-search-of-true-color/

[2] https://www.portalnovosti.com/muzej-revizionizma-grada-zagreba/

[3] Roland Barthes. Svijetla komora: bilješka o fotografiji (Ž. Čorak, prev.). Zagreb: Antibarbarus, 2003.

[4] Ibid.

[5] Marjorie Perloff. “The Pursuit of the Real: Roland Barthes, Christian Boltanski, and the Photograph as Memory.” U The Photography Reader, ur. Liz Wells, 142–157. London i New York: Routledge, 2003.

[6] Ibid.