Između brisanja i opstanka: kontaminirani pejzaži sjećanja

U zagrebačkoj Galeriji VN do 10. travnja 2026. moguće je pogledati izložbu Ivana Stanića, mladog autora s haške akademije Royal Academy of Art. Izložba je naslovljena 505, a kustoski ju potpisuje Lara Škulić. Donosimo osvrt Marka Drmaća.

Izložba 505 fotografa Ivana Stanića bavi se kompleksnim odnosom prostora, memorije i sustavnog pokušaja njihova brisanja. Sam naslov izložbe referira se na kodni naziv Vojnog aerodroma Željava u Lici na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom u blizini grada Bihaća. Kompleks se osim avionskih pisti sastoji od niza podzemnih tunela, skloništa i prostora koji se nalaze unutar planine Plješevica.

 

Izložba je strukturirana u dva dijela. Prvi dio sastoji se od fotografske serije koja bilježi trenutačno stanje zapuštenog kompleksa koji autor bilježi infracrvenom tehnikom fotografije. Ovaj pristup nije samo estetski izbor, već nosi snažno konceptualno značenje. Infracrvena fotografija omogućuje bilježenje spektra svjetlosti nevidljivog ljudskom oku, čime Stanić metaforički ukazuje na prisutnost nevidljivog zagađenja koje i dalje prožima prostor. Fotografije tako postaju dokumenti onoga što je oku skriveno, ali fizički i dalje prisutno. Motivi prirode koja ponovno preuzima napušteni prostor posebno su naglašeni. U jednoj od meni osobno najupečatljivijih fotografija, koja se ističe snažnim kontrastom između ruševine i vitalnosti prirode, vidimo ostatke kuće, tek četiri ciglena zida, iz čije unutrašnjosti izrasta stablo. Ova fotografija funkcionira kao snažan simbol cikličnosti i otpornosti prirode, ali i kao kritika ljudske destrukcije. Priroda, osim što nadomješta ljudsku odsutnost, aktivno transformira prostor, brišući tragove njegove nekadašnje namjene.

Drugi dio izložbe kroz više nas elemenata uvodi u materijalne ostatke prošlosti, oslanjajući se na pronađene dokumente i negative fotografija. Na postamentima su uspravno postavljena stakla s otisnutim negativima koji se na prvi pogled doimaju kao apstraktne kompozicije. Tek pažljivijim gledanjem i duljim zadržavanjem pogleda postaje jasno da je riječ o oštećenim fotografskim negativima, na kojima se tek fragmentarno naziru pojedini detalji, poput krovova kuća ili obrisa automobila. Umjetnik je te negative pronašao u centralnom dijelu podzemnog kompleksa, gdje su se 1992. godine prilikom povlačenja JNA pokušali uništiti svi dokumenti i vizualni tragovi. Materijali su bili poliveni izbjeljivačem i izloženi eksploziji, u namjeri potpunog brisanja dokaza i memorije. Međutim, taj čin nasilnog uništenja očito nije bio u potpunosti uspješan. Upravo ti oštećeni, ali preživjeli negativi, danas funkcioniraju kao svjedočanstvo neuspjelog brisanja prošlosti.

Nasilno brisanje memorije, dokumenata i povijesti koje se tematizira u ovoj izložbi moguće je promatrati kroz prizmu teorije arhiva, posebice onako kako problematizira Jacques Derrida u svom djelu Arhivska groznica (fr. Mal d’Archive: Une Impression Freudienne, 1995.). Derrida arhiv ne vidi kao neutralno mjesto pohrane, već kao prostor moći i mjesto gdje se odlučuje što će biti zapamćeno, a što izbrisano. U tom smislu, čin uništavanja dokumenata u vojnom kompleksu nije tek praktična gesta prikrivanja tragova, već duboko politički čin kontrole nad kolektivnim sjećanjem. Pokušaj da se dokumenti izbjeljivačem i eksplozijom u potpunosti eliminiraju može se shvatiti kao radikalna manifestacija “arhivskog nagona smrti”, odnosno težnje da se prošlost izbriše kako bi se onemogućilo njezino buduće čitanje i interpretacija. Međutim, upravo preživjeli fragmenti, oštećeni negativi i djelomično uništeni zapisi, svjedoče o nemogućnosti potpunog brisanja. Oni otkrivaju pukotine u sustavu kontrole, pokazujući da memorija, i kada je nasilno potisnuta, uvijek pronalazi načine da se vrati i ponovno uspostavi u nekom obliku.

Osim negativa, umjetnik je pronašao i knjižicu koja nalikuje svojevrsnom priručniku za proizvodnju i širenje propagande, s ciljem oblikovanja društvene svijesti i usmjeravanja prema militarizaciji. Pregledavajući nekoliko stranica te knjižice, koje su u izložbenom prostoru prikazane u formi projekcije, moguće je uočiti određene paralele sa suvremenim društveno-političkim kontekstom. Posebno se ističu dijelovi koji zagovaraju nužnost ubrzane i neupitne militarizacije društva, što dodatno aktualizira čitav rad.

 

Posljednji element izložbe čini print na tekstilu, oblikovan kao kolaž oštećenih negativa. Mrlje, ogrebotine i slojevi različitih nijansi sive i smeđe tvore vizualno sugestivnu, gotovo grafičku apstraktnu kompoziciju. Ovaj rad djeluje kao svojevrsna sinteza cijelog procesa istovremeno fragmentaran i estetski zaokružen, zadržavajući tragove destrukcije kao ključni vizualni i konceptualni element.

Izložba 505 Ivana Stanića otvara važno i aktualno pitanje odnosa prostora, memorije i moći, pokazujući kako pokušaji njihova nasilnog brisanja nikada ne mogu biti u potpunosti dovršeni. Kroz infracrvenu fotografiju i arhivske fragmente, umjetnik ne samo da rekonstruira potisnutu povijest, već razotkriva mehanizme njezina uništavanja. Posebno je značajno što ovakvo promišljanje vojnih baza dolazi u trenutku nove globalne militarizacije, čime se dodatno naglašava suvremenost rada. Stanić pritom vrlo jasno i precizno barata pronađenim arhivskim materijalima, uspijevajući ih istovremeno zadržati kao dokument i transformirati u snažan vizualni jezik. Izbor infracrvene fotografije pokazuje se iznimno uspješnim jer jednako dobro funkcionira na izvedbenoj i konceptualnoj razini omogućujući da se nevidljivi aspekti prostora simbolički učine vidljivima. U konačnici, upravo kroz te fragmente postaje jasno da ne postoje te količine eksploziva koje mogu povijest potpuno izbrisati.

 

Marko Drmać

 

Zahvaljujemo Galeriji VN na ustupanju fotografija postava i otvorenja izložbe.