Između dokumenta i fikcije: arhiv nasilja u djelu Walida Raada

Priveli smo kraju još jedno izdanje edukativnog programa Početnica likovne kritike te predstavljamo završne tekstove naših polaznica i polaznika. U nastavku pročitajte osvrt Marka Drmaća na izložbu Festival of (In)Gratitude suvremenog medijskog umjetnika Walida Raada, koju je do 17. svibnja moguće pogledati u Modernoj galeriji u Ljubljani.

Umjetnička praksa Walida Raada temelji se na sumnji u dokument, arhiv i stabilnost povijesne istine. Njegovi radovi ne nude linearni narativ prošlih događaja, nego fragmentirane tragove koji osciliraju između činjenice i fikcije. Upravo u toj nestabilnoj zoni Raad gradi svoj autorski jezik, istražujući načine na koje se povijest proizvodi, instrumentalizira i zaboravlja. Njegov interes nije usmjeren na reprezentaciju rata kao spektakla, nego na mehanizme kroz koje nasilje postaje normalizirani dio političkih i kulturnih struktura.

 

Naziv izraelske invazije na Libanon 1982. godine, “Operacija Mir za Galileju”, već u samom jeziku razotkriva duboku kontradikciju između političkog diskursa i stvarnosti nasilja. Obrasci tog nasilja nisu ostali zatočeni u prošlosti, nego se u izmijenjenim oblicima ponavljaju i danas. Raad, kao američko-libanonski umjetnik, pomno prati efemerne detalje tog perioda i arhivira ono što izmiče službenim povijestima, otkrivajući prostore kolektivnog zaborava.

U ljubljanskoj Modernoj galeriji postavljena je izložba Festival of (In)Gratitude, pod kustoskom koncepcijom Zdenke Badovinac. Izložba tematizira nasilje u širem smislu, ne samo ratno nasilje, nego i simboličko, institucionalno i epistemološko nasilje koje zapadni svijet proizvodi nad Globalnim jugom. Riječ je o najopsežnijem i najsveobuhvatnijem uvidu u dosadašnji Raadov rad do sada prikazanoga na ovim prostorima.

 

Postav zauzima pet prostorija i obuhvaća tri njegova dugogodišnja projekta: The Atlas Group (1989.–2004.), Sweet Talk: Commissions (Beirut) i Scratching on Things I Could Disavow. Igranje s fikcijom i alternativnom poviješću ključno je za Raadovo djelovanje. Kako sam umjetnik navodi, on ne bira predmete i arhivsku građu, nego čeka da mu na neki način dođu, a zatim ih kontekstualizira i integrira u vlastite narative. Time dokument ne postoji unaprijed kao nositelj istine, nego to postaje tek kroz čin interpretacije.

 

Specifičnost ove izložbe leži u snažnom dijalogu postava s arhitektonskim prostorom Moderne galerije i s (post)jugoslavenskim kontekstom koji taj prostor nosi. Izložba ne tretira galeriju kao neutralno mjesto, nego kao povijesno i ideološki obilježen okvir koji aktivno sudjeluje u proizvodnji značenja.

U središnjem prostoru izložbe zatičemo naopako okrenuti ikonički model Volkswagen automobila u žargonu poznatoga kao Buba. Iza Bube nalazi se zid prostoručno ispisan tekstovima. U kratkom zapisu o radu, koji djeluje poput dnevničke bilješke, objašnjeno je kako automobil svojom težinom točno odgovara bombi koja je pala na umjetnikovu obiteljsku kuću u Libanonu. Tekstovi na zidu preuzeti su s bombi bačenih na libanonski teritorij. Riječ je o porukama koje nisu bile riječi ohrabrenja, nego eksplicitne prijetnje i alati zastrašivanja. Jedna od njih “FINISH THEM AMERICA LOVE ISRAEL” posebno snažno razotkriva ideološku pozadinu vojne sile. U ovom radu fragment automobila postaje artefakt, a privatna trauma ulazi u širi politički i povijesni narativ.

 

Rat kao duboku promjenu arhitekture i urbanizma Raad tematizira i kroz videoinstalaciju koja je dio ciklusa Sweet Talk: Commissions (Beirut). Korištenjem zrcalne videomontaže stvara se horizont koji istovremeno sugerira rast i uništenje. Ta ambivalentna točka postaje mjesto iz kojeg sve nastaje i u kojoj sve nestaje. Na snimkama se pojavljuju desetine fotografija i videozapisa koji prikazuju razaranje zgrada, ulica, vrtova i urbanih vizura, čime grad prestaje biti prostor svakodnevice.

Iako Raad nigdje eksplicitno ne ispisuje političke poruke, njegov politički stav jasno je prisutan u samim radovima. Kratki tekstovi koji prate izložbu u jednom trenutku djeluju kao dokumentarni zapisi, a u drugom kao intimne dnevničke crtice. Upravo ta neodređenost destabilizira gledatelja i potiče pitanje: je li riječ o stvarnom artefaktu rata ili je taj predmet postao dokument tek kroz umjetnikov čin kontekstualizacije?

 

Motiv cvijeća u izložbi razrađen je kroz seriju kolaža koje je, prema Raadovu narativu, izradila Fadwa Hassoun. Obavještajna časnica libanonske vojske zadužena za dodjelu kodnih imena političkim vođama tijekom 1970-ih i 1980-ih godina. Budući da je studirala botaniku, Hassoun je lokalnim i međunarodnim liderima dodjeljivala imena cvijeća, a kako bi zapamtila te klasifikacije, izrađivala je kolaže u kojima se botanički motivi stapaju s njihovim portretima. Lica političkih figura poput Miloševića, Tuđmana, Tita i drugih svjetskih lidera time se pojavljuju u središtu cvjetova, stvarajući napetost između estetike prirode i povijesti nasilja koje te figure utjelovljuju. Ovaj rad ne govori samo o ratnom sukobu, nego i o nasilju arhiviranja, imenovanja i birokratske racionalizacije moći. Postavljanjem različitih aktera u isti vizualni registar, Raad briše nacionalne granice i razotkriva univerzalne mehanizme autoriteta i ideologije.

Raadova praksa snažno podsjeća na književni rad Ursule K. Le Guin. Dok Le Guin kroz fikciju istražuje strukture moći, kolonijalizma i društvenih hijerarhija, Raad kroz fikcionalizirane arhive propituje što uopće čini dokument i arhivsku česticu. Oboje koriste spekulativne forme kako bi doveli u pitanje službene narative i ponudili spiralno razumijevanje povijesti koje se nikada ne vraća na isto mjesto.

 

Izložba nije samo antiratni manifest, nego i poziv na aktivno, odgovorno sjećanje u eri globalnog nasilja koje se sve češće prikazuje kao apstraktna statistika ili udaljena slika. Taj poziv posebno snažno rezonira u Sloveniji, prvoj članici Europske unije koja je jasno zauzela stav protiv izraelske politike prema Palestini, čime izložba dobiva dodatnu političku i etičku dimenziju. Raadov politički stav vrišti iz tišine artefakata, iz fragmenata koji odbijaju biti neutralni dokumenti i inzistiraju na vlastitoj povijesnoj težini. Upravo u toj napetosti između arhiva i fikcije, između osobne traume i kolektivnog pamćenja, leži snaga Festivala (ne)zahvalnosti. Smatram da je riječ o iznimno važnoj izložbi, ne samo zbog aktualnosti tema kojima se bavi, nego i zbog načina na koji gledatelja prisiljava na sporije, pažljivije čitanje povijesti, ostavljajući snažan dojam i dugotrajan osjećaj odgovornosti prema onome što odlučujemo pamtiti i onome što svjesno prešućujemo.

 

Marko Drmać

 

Zahvaljujemo Modernoj galeriji u Ljubljani na ustupanju vizualnih materijala.

Tekst je objavljen u sklopu edukativnog programa Početnica likovne kritike koji provode umjetnička organizacija Atelieri Žitnjak i udruga Ured za fotografiju u suradnji s portalom Kulturflux i Radio Studentom. Program financira Gradski ured za kulturu i civilno društvo.