Jasenko Rasol, Distopija

Marija Borovičkić o izložbi Jasenka Rasola Distopija

Galerija Prozori, 19.04. – 10.5.2016.

U galeriji Prozori u Zagrebu 19. travnja otvorena je izložba Jasenka Rasola pod nazivom Distopija,a povodom specifičnog, prvenstveno arhitektonskog motiva koji je u fokusu, održani sutijekom trajanja izložbe i „Razgovori u Prozorima“ s teoretičarom arhitekture Marojem Mrduljašem. Rasolova serija sastoji se od 12 fotografija velikih formata printanih na papiru i ovješenih na kvačice koje, s obzirom na činjenicu specifičnog galerijskog tj. knjižničnog prostora s dugačkim prozorskim nizom,komuniciraju prema ulici i eksterijeru.

Na prvome je galerijskome prozoru osim jedne od fotografija postavljen i kratki tekst koji uvodi u izložbu i, više kao teaser nego kao detaljni uvodnik, otkriva dio identiteta i povijesti fotografskog motiva – hotelskog kompleksa Haludovo na Krku. Naglašava među ostalim specifičnu povijest kao i njegov nekadašnji ekskluzivan turistički karakter koji je s vremenom transformiran u apokaliptični krajolik tranzicijskih privatizacija.

I zaista, priča o ovome kompleksu sama je po sebi gotovo dovoljno snažna i slikovita da može funkcionirati i na samoj pripovjednoj razini. Stoga je u opisu izložbe nemoguće izbjeći brojne konotativne i povijesne dimenzije koje se nameću iza svake slike, bilo maštovitom slutnjom manje upućenog promatrača, bilo rekonstrukcijskom imaginacijom ili sjećanjem onog koji zna nešto više o kompleksu Haludovo.

Prateći pretpostavljenu kronološku i prostornu liniju posjetitelja ove izložbe,promatrača ili slučajnih prolaznika, mahom stanovnika kvarta, korisnika knjižnice ili slučajnih prolaznika – Rasolovo viđenje  Haludova možemo započeti fotografijama kojima prilazimo s početne desne strane s uvodnim tekstom i pratimo ih prozorskim nizom prema lijevoj strani. Vizualna priča podjednako se raspliće i zapliće svakom idućom fotografijom i ne funkcionira kao sadržajem uvjetovani slijed već fotografski mozaik dosta ujednačenih kadrova i motiva devastiranog hotelskog eksterijera.

Fotografirao Jasenko Rasol

Na svim fotografijama dominira dojmljiva egzistencijalne borba posivjele veličanstvene arhitekture na izmaku i sve vitalnije i moćnije vegetacije golemih hrastovih stabala, podivljalih bršljana i korova, zašiljenih juka, patuljastih palmi, gustih stabala lovora i pitospore, ukrasnih patuljastih i samoniklih čempresa i brojnih drugih biljaka prema kojima prepoznajemo mediteranski ambijent i klimu i lako udišemo imaginarij mirisa navlažene zemlje i betona jednog oblačnog dana netom nakon kiše.

Fotografski kadar povremeno je lociran na krovnom dijelu hotela sa svjetlarnicima i dimnjacima uronjenim u plitki bazen kišnice koja nigdje ne otječe i zrcali se sve dok je sunce i vjetar ne sasuše. Bilježi i stepenište sa hrđavo-bijelom ogradom ispod rešetkasto perforirane horizontalne betonske nadstrešnice čiju funkcionalnost tek naslućujemo a dojmljivu skulpturalnost i estetiku arhitektonske geste i danas jasno prepoznajemo. Na nekim mjestima uočavamo tipske dizajnirane elemente hotelskih vanjskih namještaja iz 70-ih godina koje nalazimo na cijeloj našoj obali, poput gljivastih noćnih lampi kružnog oblika i stepenasto uvučenih kolutova na decentnoj tankoj nožici – sada demoliranih, požutjelih i stopljenih s grmovima okolnih biljaka. Na trenutke prepoznajemo i plavičaste bazenske pločice, lijepa elegantna sjenila na prozorima soba, tradicionalne suhozidne elemente koji se stapaju s terasastom arhitekturom, velike površine hotelskih terasa i razigrane vijugave ograde na njihovim rubovima. S njih se zasigurno nekada pružao pogled na more dok se danas njegova blizina tek nazire kroz gušće ili rjeđe granje koje obavija cijeli kompleks podsjećajući na estetiku romantičarskih ruina obraslih dvoraca.

Promatranje ovih fotografija uvodi nas ne samo u trenutno stanje usnulog i zaboravljenog arhitektonskog objekta već i u nesvjesne i spontane paralelizme mentalnih rekonstrukcija njegovih nekadašnjih života koje se svakim kadrom ispočetka nameću. Ovdje je funkcionalnost u jasnoj opreci s nefunkcionalnošću, ljepota s ružnoćom, divljenje sa sjetom, artikulirani antropomorfni oblik betona, kamena, željeza ili pločice s neukroćenom divljinom prirode.

Međutim, osim arhitektonskih, turističkih, gospodarskih, nacionalnih i političkih dana ponosa i slave, ovo veliko djelo kasno-modernističke arhitekture Borisa Magaša, sagrađeno 1972. godine, nosilo je i pečat jedne sasvim specifične priče Jugoslavenskog turizma.

Fotografirao Jasenko Rasol

Naime, priča o Haludovu započinje odvažnim, dijelom i eksperimentalnim iskorakom u skupu investiciju elitnog turizma primarno zapadnjačkog modela ponude i potražnje. Luksuzno hotelsko naselje Haludovo, reklamirano je kao “Potpuni raj-otok u Europi“ a njegov glavni ulagač i promotor bio je kontroverzni Bob Guccione takozvani „kralj pornografije“, urednik i izdavač američkog časopisa Penthouse. Ulog od 45 milijuna dolara u projekt ovog kompleksa podrazumijevalo je dvojno upravljanje s ograničenim stranim ulaganjima u kojem mjesto i resort ostaju u vlasništvu države, dok Guccione vodi vrstu važnog kako hotelskog tako i političkog PR-a kojeg naziva „formulom u borbi protiv Hladnog rata“ a koja je imala za cilj približavanje Jugoslavije Zapadu.

Luksuzni resort s pet zvjezdica i Penthouse zečicama pružao je mogućnost dolaska zrakoplovom ili autobusom iz raznih zemalja s prvenstvenim ciljem kockanja. Politika hotela podrazumijevala je besplatan smještaj i usluge, računajući na izvjesnost jednosmjerne simbioze hotelskog dobitka na privatnim gubitcima kockarskih ulaganja bogatih gostiju.

Ovakvo turističko i političko pozicioniranje s vremenom je izmijenjeno i pretvoreno među ostalim u oblik masovnog turizma kao i prihvatilište za izbjeglice tijekom 90-ih godina, zaokružujući simboličku i slikovitu priču o socijalnim, političkim i državnim procesima građenja i raspadanja.

U tom kontekstu, Jasenko Rasol kompleksu Haludovo pristupa jasno artikuliranom idejom distopije nasuprot utopije, propadanja nasuprot stvaranja i neodrživosti nasuprot održivosti. Kako sam navodi, u fotografskoj seriji Haludova arhitektura izmiče iz fokusa i ustupa mjesto postapokaliptičnoj atmosferi bizarne sinergije prirode i kapituliranog prostora. Turizmu kao svojevrsnoj okosnici motiva, Rasol pristupa gotovo fenomenološki, proučavajući modele trošenja prostora i podneblja, hirovitost amplituda i bizarnosti transformacija unutar vremenskih relacija – bilo da se radi o različitim godišnjim dobima ili dužim vremenskim periodima morfološke, funkcionalne i ideološke transformacije.

Namjernim odabirom oblačnog kišnog dana tijekom zimskih mjeseci ove godine, kada su nastale ove fotografije, umjetnik odabire i oblik prirodne scenografije i konteksta podcrtavajući dramatičnost i oprečnost ovog arhitektonskog zdanja kao i svih oblika vitalnosti koje je tijekom desetljeća, prvenstveno u ljetnim mjesecima, generirao. Utoliko opreka prije i sada, prošlost i budućnost, utopija i distopija ostaje dodatno naglašena kao alegorija i upozorenje te pohranjena u svakoj pojedinoj fotografiji iza koje naziremo kritičko fotografsko pozicioniranje.

31.10.2016.