Jasno bilježenje realiteta

O izložbi Politička škola / Distopija / Blijeda slika Jasenka Rasola (Galerija Dulčić Masle Pulitika i Atelijer Pulitika u Dubrovniku, 2. 11. 2018. – 13. 1. 2019.) piše Rozana Vojvoda

Jasenko Rasol se izložbom u prostoru Galerije Dulčić Masle Pulitika i Atelijera Pulitika (kustosica Petra Golušić) predstavio dubrovačkoj publici fotografskim serijama Distopija, Blijeda slika i Politička škola, koje ujedinjuje činjenica da je riječ o prostorima povezanim sa sustavom bivše Jugoslavije, a koji od svog nekadašnjeg „sjaja“ nezaustavljivo propadaju.

Serije su nužno impregnirane društvenom angažiranošću – no Jasenko Rasol ne progovara deklarativnom porukom, već studiozno hvata prizore koji funkcioniraju i kroz melankoliju interijera, univerzalnu dihotomiju prirodnog okružja i arhitekture, te kroz samu poetiku prostora. Prizori zgusnutih značenja funkcioniraju na više nivoa, a ne treba isključiti ni činjenicu da preciznost kojom autor zahvaća različite segmente prostora osnažuje i njihovu dokumentarističku potku kroz bilježenje trenutka vremena i realnog stanja građevina.

Iz fotoserije “Distopija”

Prikazivanje serije fotografija Distopija (2016.) osobito je značajno za dubrovačku sredinu nagriženu galopirajućim turizmom koji za posljedicu ima betonizaciju i nezadrživu eksploataciju prirodnih resursa. Naime, riječ je o fotografijama koje prikazuju napušteni hotelski kompleks Haludovo arhitekta Borisa Magaša u Malinskoj na otoku Krku, a sam autor je u jednom razgovoru izjavio da „kada gleda Haludovo danas, vidi Dubrovnik, Hvar ili Silbu sutra.“[1] U vizualnom smislu, svaka pojedinačna fotografija funkcionira na opreci oronulih modernističkih struktura i elemenata prirode, a seriju ujedinjuje hladnoća prirodnog svjetla (jer su fotografije snimljene u zimskom periodu po oblačnom vremenu) i tehnička bravuroznost, gotovo kirurška preciznost kojom autor postiže oštrinu planova. U pojedinim slučajevima, kao primjerice kada autor u pogledu odozdo snima raster betonskih horizontalnih greda sa stablom koje se sasvim pripojilo građevini, stvarajući svojevrsno „tkanje“ različitih tekstura, generira se snažan apokaliptični naboj koji suhoća i prijeteće crnilo mreže grana dodatno pojačavaju. Sličan proces odvija se na fotografiji betonskih nadstrešnica koje autor snima u dijagonalnom prodoru u prostor nasuprot mreži grana koja se, voljom autora ili sretnim spletom okolnosti, vizualno nadovezuje na uzdužne mrlje na betonskim strukturama – premda ovdje nije riječ o fizičkom spajanju, već prožetosti stabla i građevine.

Bilježeći prizore koji zahvaćaju monumentalnost modernističke arhitekture u propadanju, autor najčešće snima u pogledu odozdo ili sa strane, izoštrenog senzibiliteta za ritmove građevine koje nabujalo raslinje zatire. Paradigmatska je u tom smislu fotografija zakrivljene ograde terase kroz koju prodiru šiblje, granje i trava. Smještena „na posljednjoj crti obrane“ pred nadirućim raslinjem ujedno predočava potpunu kapitulaciju arhitekture i njezino unutrašnje rastakanje – nekadašnje popločenje terase zamijenjeno je kaljužom, nakupinama lišća i nabujalom travom.

Pojedinim fotografijama autor postiže neobičnu, gotovo nadrealnu atmosferu fokusirajući se na detalje ambijenta kao što je to slučaj snimka hrpe stakla u urednoj okruglastoj formaciji suprotstavljenoj patuljastoj palmi u drugom planu. Usprkos sveprisutnom orgijanju prirode koja obgrljuje i potire arhitektonske strukture na fotografiji, pažnja nam je usmjerena na odnos, odnosno nijemi dijalog palme i stakla – jasnog simbola rasula ljudske intervencije.

Serija Distopija postavljena je u prostoru Galerije Dulčić Masle Pulitika, a njoj nasuprot mirni je kontrapunkt – serija Blijeda slika (2018.) koja tematizira brod Galeb, ploveću rezidenciju Josipa Broza Tita. Prilikom postavljanja serije u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2018. godine Irena Bekić je, između ostalog, zapisala: „Fotografije bilježe interijer s izblijedjelim tragovima slika, uklonjenih nakon promjene ideološko-ekonomske paradigme. U stanju potpunog zapuštanja broda ova režimska gesta brisanja vlastita je karikatura, upućujući istovremeno i na širu sliku društva, reduciranih javnih reprezentacija nametnutih dominantnom revizionističkom politikom.“[2]

Iz fotoserije “Blijeda slika”

Ove riječi koje ocrtavaju kontekst nastanka i problematiku fotografija jasne su, precizne i beskompromisne te pružaju putokaz za dešifriranje značenjskog nivoa u društveno-političkom smislu. Pa ipak, mišljenja sam da je ovim recentnim Rasolovim fotografijama moguće pristupiti i s drugačije točke gledanja, prvenstveno kroz prizmu melankolije interijera koju umjetnik majstorski naglašava uvodeći u međuigru tragove nekadašnjih slika, prirodnu rasvjetu i prisutna nefunkcionalna rasvjetna tijela pritom osvješćujući univerzalne kategorije nestanka i iščeznuća. Sam postav serije s gusto poredanih šest fotografija velikih formata (100 x 150 cm) u južnom dijelu galerije omogućuje gotovo potpuno „uranjanje“ u interijer – pred nama se nižu ritmovi tihih bljedila, tragovi osipanja života koji su gotovo zavodljivi u svojim prigušenim tonovima. Drvena oplata interijera objedinjujući je faktor različitih varijacija gašenja, propadanja, vidljivih primjerice i u derutnosti namještaja – kategoriji koja je na najsugestivniji način predočena u prikazu tri stolice/fotelje u različitim fazama raspadanja i gubljenja boje. Na jednoj od fotografija frontalno zahvaćeni brodski prozori s jakim prodorom svjetlosti u tipični brodski separe s učvršćenim stolom i naslonima suprotstavljeni su „blijedim slikama“, odnosno tragovima slika, a i odrazi svjetla na naslonima ulaze u kompliciranu svjetlosnu međuigru koja barata s kategorijom vremena. Vidljivost onog što ne treba biti vidljivo, a riječ je o rasteru kabla koji se pruža fotografijom sukladno je dokidanju onog što je trebalo biti vidljivo, tj. danas nepostojećima slikama koje su bile nositeljice identiteta prostora. Na fotografiji koja nešto šire zahvaća interijer, mliječna svjetlost koja prodire kroz dva kvadratna prozora, veličinom gotovo jednaka otisku slike na pregradnom zidu, neumoljivo ocrtava dezintegraciju stropa, mrlje na podu i oronulost namještaja, ali istodobno podcrtava i mučnu nemogućnost izlaska iz čudne i, u interijeru začahurene, dimenzije vremena.

Iz fotoserije “Politička škola”

Serija Politička škola (2017.) postavljena u prostoru Atelijera Pulitika, tematizira Političku školu „Josip Broz Tito“, studijsko središte Saveza komunista za ideološku izobrazbu u Kumrovcu, u javnosti poznatu i kao Partijsku školu. Škola je osnovana 1975. godine, a preseljena je u monumentalnu zgradu izgrađenu prema projektu beogradskih arhitekata Danila Cvjetkovića i Miomira Lužajića 1981. godine. U prvotnoj namjeni funkcionirala je do 1990. godine, potom je kraće vrijeme korištena za obuku Hrvatske vojske, da bi potkraj 1991. u nju bile smještene izbjeglice iz Vukovara koji ostaju sve do 2003. godine.[3] Od tada zgrada gubi svoju funkciju i sustavno propada. Umjetnik se, nakon nekoliko kadrova koji pozicioniraju zgradu u ambijent, ponajviše bavi interijerima, koji su po mom mišljenju poetikom srodni eksterijernim snimkama serije Distopija. Naime, u interijerima se događa potpuno stapanje raslinja s ostacima arhitektonskih struktura, te se u nekim od najsugestivnijih fotografija, poput primjerice barskih stolica koje su u potpunosti obgrljene vegetacijom, simbolično sugeriraju hibridi distopijskih društava. Fotografije u svom jasnom bilježenju realiteta – razbacanih papira koji ispunjaju podove prostorija, odbačenih televizora i knjiga koje nitko ne čita promatranih kroz filter stakla, sažimaju posljedice loših odabira, klanjanja pred ideologijom, a potom i raspada sustava te nedostatka vizije. Kao i kod interijera broda „Galeb“, umjetnik detektira mučnu napetost između oronulosti stanja obavijenog kolopletom teških ideologija i pozicioniranja u današnjem vremenu koje je nesposobno iznjedriti rješenja.

Rozana Vojvoda

[1] razgovor Jasenka Rasola i Barbare Šarić, 11. 10. 2017., httpss://vizkultura.hr/intervju-jasenko-rasol/, zadnji put pristupljeno 17. 12. 2018.

[2] https://artt.hr/work/blijeda-slika, zadnji put pristupljeno 17. 12. 2018.

[3] Katalog izložbe Jasenko Rasol, Politička škola/Distopija/Blijeda slika, Galerija Dulčić Masle Pulitika, Atelijer Pulitika, 22. 11. 2018.– 13. 1. 2019., urednica Petra Golušić, Dubrovnik, Umjetnička galerija Dubrovnik, 2018., str. 4.