Mogućnosti održivosti

Katerina Duda: Krov, tuš, roštilj, fuš / Velika dvorana Pogona Jedinstvo

Bojan Mrđenović: Otočki racional / Mala dvorana Pogona Jedinstvo / Galerija 90-60-90

6. – 11. prosinca 2021. godine

Nekoliko je zajedničkih provodnih niti koje možemo uočiti na izložbi Krov, tuš, roštilj, fuš Katerine Dude te u radu Otočki racional Bojana Mrđenovića, koji su početkom prosinca istodobno bili prikazani u Velikoj, odnosno Maloj dvorani Pogona Jedinstvo.

Jedna od njih pogled je prema životu na obali, koji je u mnogočemu određen odmakom koji donosi sezonsko izbivanje. Naime, čini se kako je očima s kopna potrebno svojevrsno kondicioniranje pogleda kako primorska područja ne bi bila svedena tek na privremene prostore. Uslijed rastuće turistifikacije, pojačava i potreba da obalni život sagledamo cjelovito, u njegovoj dugotrajnosti, umjesto da ga određujemo samo izmjenama plime i oseke pridošlica i potrošača.

Unatoč snažnoj prisutnosti takvoga sezonskoga pogleda, kompleksna Dudina izložba i pronicljiv Mrđenovićev rad zanimaju se za dugoročne obrasce i fenomene obalnih krajeva, teme održivosti određenog načina življenja te posebne svijesti o prostornim odnosima. Njihovi radovi potječu iz drugačijih konteksta: Dudin je rezultat višegodišnjeg umjetničkog istraživanja na području Premanture u Istri, dok je Mrđenovićev realiziran u sklopu prošlogodišnjeg izdanja festivala Vizura Aperta na otoku Lastovu. Specifične teme koje ih preokupiraju također su različite, kao i njihov tretman. 

Katerina Duda duže se vrijeme umjetnički bavi bespravnom gradnjom i apartmanizacijom premanturskog kraja, unutar svojeg šireg interesa za teme turizma, prostora i arhitekture. Prikupljene je materijale po prvi put izložila u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo, gradeći impresivnu multimedijsku izložbu, gotovo instalaciju u smislu razrađenog i razgranatog postava koji kao da oponaša svojstva objekata koje tematizira. Desetak videa koji se vrte na platnima, televizorima i tabletima, pa i na podu, prostorom su raspoređeni posve organski, te svojevrsnom privatizacijom postava upravljaju kretanjem promatrača. Javljaju se u različitim formatima – poput sfernog videa (od 360 stupnjeva), dvokanalne instalacije ili prijenosa uživo – dok cijelu dvoranu ispunja zvuk razgovora o problematici. Elementi izložbe nižu se poput kamp kućica, kontejnera, baraka i sličnih privremenih vikendica koje su domišljatim načinima dograđivanja, mahom improviziranim i potrošnim materijalima, u nedavnim procesima legalizacije, postale ozakonjene građevine. Jedan od preduvjeta ozakonjenja bila je vidljivost objekata na državnoj ortofoto karti čije je snimanje započelo 2011. godine. Upravo su u tom procesu dokumentacije vikendaši prepoznali priliku za varku oka objektiva. Brojne kamperice tada su prekrivene nadstrešnicama i ceradama kako bi stvorile dojam čvrste gradnje, a istu je varljivost oka prepoznala i umjetnica priređujući vlastite „trikove za kameru“. Riječ je o gotovo humornim video snimkama, demonstraciji istinitosti dokumentarizma, u kojima umjetnica na atraktivnim lokacijama širi tende, rezervirajući tako mjesto svojeg navodnog objekta, ili pak pomiče glomaznu kulisu kamp kućice, koja se ponekad i raspada, kao rekviziti u slapstick komedijama. Dok je filmska umjetnost odavno otpisala svoje bespogovorno prenošenje zbilje, što je pouka koju su očito usvojili vlasnici ovakvih vikendica, doista je neobično da istu nisu svladala i upravna tijela. Kao autorica dokumentarnih formi, Duda taj paradoks sjajno prepoznaje i koristi. Njezin komentar na varljivost oka pritom nije nimalo patronizirajući. Koliko god se bespogovorno vjerovanje ortofoto snimkama činilo smiješnim, i sam posjetitelj zapada u zamku očekivanja dokumentarizma kada se ulaskom u prostor susreće s prvom video projekcijom – tobožnjom zračnom snimkom bespravno građenog naselja. Gledanje snimke može prouzročiti izvjestan osjećaj nejasnoće, no sam narativ o ozbiljnom istraživačkom procesu koji stoji iza rada, a koji je posjetitelj sam konstruirao na temelju osnovnih informacija o izložbi, ne dopušta mu da preispita vjerodostojnost upravo prve dokumentarne snimke na koju nailazi. Barem do trenutka dok se ne izmakne od početne pozicije u prostoru, te iza platna ugleda malenu maketu čija se slika prenosi uživo, s domišljatom upotrebom ventilatora koji uzburkava „more“ od plastičnih vrećica.

Uz različite trikove za kameru, umjetnica i njezina suradnica Sanja Bistričić u dokumentarnoj su maniri videom i fotografijom bilježile varijante nakalemljenih vikendica. Fotografije ponekad analiziraju tehnike njihova sastavljanja, nespretne šavove i nezgrapne cjeline, a ponekad su grupirane prema stalnim motivima ilegalnih objekata. To su, primjerice, improvizirani temelji, solarni tuševi i roštilji, ali i detalji koji svjedoče o tenzijama između vlasnika vikendica i lokalnog stanovništva – privatizirani prolazi, rešetke na prozorima i vratima, kao i tragovi vandalizma. Opsežna fotografska dokumentacija ispisana je u knjigama, predstavljena u formi flipbook-objekta te povezana u obliku harmonike. Ispisi u velikim formatima postavljeni su uza zid dvorane naizgled nemarno, ponekad pogrešno orijentirani, poput ostataka materijala nakon kakvog građevinskog zahvata, čime izložba ponovno prisvaja vikendaške tehnike i metode.

Mnogo bi se još moglo govoriti o izložbi Katerine Dude, o osobnoj motivaciji umjetnice koja izložbu zaokružuje dvjema intimnim pričama usko povezanima s problematikom, ili pak o političkim prilikama koje dopuštaju legalizaciju, čak i na zaštićenim područjima. Ipak, ono što bi trebalo svakako naglasiti otvorenost je Dudina pogleda. Spomenuti intimni okvir izložbe čine video radovi u kojima se slika izmjenjuje s tekstom. Pripovijedanje autorice o osobnom poticaju za istraživanje jasno pokazuje svijest o zamkama koje je prepoznavala istražujući ovu temu. Radi se o navikama i stavovima koje samokritički naziva naivnima, poput polaganja prava na neki prostor (kojemu su nerijetko skloni takozvani starosjedioci), pridavanja arhitektonske vrijednosti vlastitim objektima ili vjerovanja da vlastiti dolazak na neki prostor na njega nije nimalo utjecao. Konačno, to je i zgražanje nad nelegalnim, sklepanim vikendaškim naseljima, dok se na nezamjetnoj udaljenosti neprestano šire monumentalni kompleksi vila i apartmana, proizvodi korporativnih investicija koji će trajno progutati krajolik zbog nekoliko mjeseci sezonskog života.

Rad Bojana Mrđenovića Otočki racional također pokazuje izrazitu svijest o prostornosti. Naime, na otoku Lastovu gdje odlazak u nabavku na kopno predstavlja gotovo cjelodnevni podvig, Mrđenović primjećuje osobitu otočku naviku ponovne upotrebe dotrajalih predmeta. Dugovječna je to praksa koja se ispreplela sa samim načinom življenja otočana i njihovim pomnim promišljanjem o iskoristivosti danih resursa. Izraženu svijest o održivom gospodarenju Mrđenović zamjećuje i u Lastovskom statutu iz 1310. godine, pa nije neobično što u sklopu festivalske teme „mentalna ekologija / studije ljudskog utjecaja na čovjeka“ otokom traga za suvremenim manifestacijama racionalnog pristupa potrošnji. Tako stvara zbirku opservacijskih fotografija kojima bilježi sve marljive popravke i dovitljive metode kojima otočani iskorištavaju ono što im je na raspolaganju. Mrđenović fotografije okuplja i izlaže u obliku izdužene knjige-harmonike kojom niže prezentacije otočke samodostatnosti, uparujući ih s tekstom koji teče uz rubove fotografija. Poput Dude, i on ima potrebu fotografiju nadopuniti verbalnim, pružiti posjetitelju svoja prisjećanja i asocijacije kojima povezuje lastovsku štedljivost s onom svojih baka. Tako se pored fotografija ritmički izmjenjuju misli iz kontinentalnih krajeva, u kojima dugo opstaje strah od gladi, s mislima otočana – izjavama stanovnika Lastova s kojima je Mrđenović razgovarao. 

Na čistim fotografijama bijelog danjeg svjetla nema ni trunke egzotizacije, mističnog očuđenja otočkog života ili neke mudrosti udaljenog raja. Usputni zapažaj pretvara se u pomni pogled. Kadrovi se zadržavaju na promatranim predmetima, s minimalnim uvidom u njihov kontekst. Mrđenović tako dobiva jednostavnu, nepretencioznu fotografiju koja odgovara i otočkoj filozofiji – redukcija je ondje spontani, prirodni način života. 

Autorov komentar izražen je i u izboru predmeta. Osim što fotografije prikazuju popravak ili ponovnu upotrebu stvari za neku drugu svrhu, nerijetko demonstriraju i njihovu krajnju upotrebu. Raspadnuta mreža košarkaškog koša ili poderani najlonski prekrivač (koji višestrukim omatanjem nastoji barem nešto zaštititi) u suvremenom svijetu obilja predstavljaju gotovo nerazumno nastojanje da se predmet iskoristi do svojih krajnosti. Pa kada Mrđenović u istom ciklusu fotografira i kantu zaljevaču pretvorenu u posudu za cvijeće – što nam se može učiniti neinventivnom, instagramskom praksom – dobro je prisjetiti se kako iza te ponovne upotrebe stoji mnogo drugačija potreba od one za DIY estetikom.

***

Teško je oteti se dojmu kako je ono što na neobičan način spaja Dudinu izložbu i Mrđenovićev rad upravo misao o imanentnoj kreativnosti i dovitljivosti unutar praksi koje propituju. Premda to može biti nešto manje očito u Dudinom radu, postaje sasvim jasno uz sjajnu primjedbu iz predgovora Marte Baradić: „Duda se odlučuje baviti upravo sadržajem i odnosima skrivenim iza naizgled jednostavnog ‘i to je bilo to’ sklopa, poput: eksperimentiranjem s materijalima, domišljatošću, dijeljenjem znanja i vještina, dakle solidarnošću i kreativnošću. Šperploče, najloni, cerade, daske, blokete, stiropor, ukratko: recycle i reuse masterclass odozdo, bez idejnog i EU projekta.“ Upravo tako žive i stanovnici Lastova, a što se razaznaje iz jedne od izjava uz Mrđenovićeve fotografije: „Govorili su kako će se na Lastovu uvest razvrstavanje otpada. Kažu – kako će to Lastovci prihvatit, Lastovci se teško navikavaju na promjene, ne mogu se naviknut ni na novu katamaransku liniju… Pa Lastovci recikliraju oduvijek, reciklaža je praktički izmišljena na otocima. […]“ Tako postaje evidentna i zajednička tema održivosti sustava te razine (samo)svijesti onih koji taj sustav čine, kao i tema razumijevanja prostornosti i posebnih načina na koje nas ona uvjetuje. Izbjegavajući jednoobrazni pristup temi, Duda i Mrđenović svojim osobitim, izmaknutim pogledima slojevito sagledavaju ljude i mjesta kojima se bave. Njihovi su radovi amalgami opažaja, komentara, kritike, humora, bizarnosti i kreativnosti, otvoreni pogledi na važne lokalne priče koje se još uvijek ispisuju.

Petra Galović

*Fotografije: Jasenko Rasol za Pogon