Knjige i fotoknjige – umjetnice u fokusu

Tijekom srpnja je u Galeriji Spot bilo moguće pogledati izložbu A na policama – knjige umjetnica!, u organizaciji Instituta Tomislav Gotovac i Ureda za fotografiju, a čiji su kustosi Darko Šimičić i Sandra Križić Roban javnosti predstavili primjerke knjiga iz svojih privatnih kolekcija. O izložbi i važnosti forme knjige umjetnika_ca piše Sara Simić.

Izložba je koncipirana kao problemski usmjeren izbor koji za cilj ima otvoriti (ili barem djelomično proširiti) raspravu o knjizi umjetnika i fotoknjizi, s posebnim naglaskom na autorske prakse umjetnica. Polazište izložbe proizlazi iz dvaju komplementarnih, ali metodološki različitih interesa – Darko Šimičić usmjeren je na područje knjige umjetnica, odnosno na njezino prikupljanje, istraživanje i produkciju kao specifičnog umjetničkog i izdavačkog formata, dok je interes Sandre Križić Roban primarno usmjeren prema fotografskim izdanjima umjetnica i specifičnim oblicima u kojima se fotografska umjetnost artikulira kroz medij knjige. Cilj izložbe te cjelokupnog kustoskog koncepta tako je bio promatrati knjige umjetnica (artist book) ne samo kao reprodukcijski ili distribucijski format, već kao autonomni prostor umjetničke artikulacije, u kojem se sadržaj, vizualna struktura, sekvenca, materijalnost i način čitanja međusobno uvjetuju i postaju sastavnim dijelovima umjetničkog rada. Odabirom konkretnih izdanja umjetničkih knjiga iz vlastitih kolekcija Križić Roban i Šimičića, izložba istodobno nastoji problematizirati granice između umjetničkog djela, knjige, publikacije i autorskog izdanja. Time izložba format knjige ne tretira samo kao sekundarni nosač ili dokumentaciju umjetničke prakse, već kao prostor u kojem se umjetnički rad konstituira i ostvaruje vlastitom samostalnom logikom. U tom smislu, izložba je uvelike otvorila pitanje na koje načine format knjige mijenja percepciju, recepciju i distribuciju umjetničkog rada te kako se kroz njega mogu oblikovati alternativni modeli umjetničke produkcije i cirkulacije.

Kako ističu Križić Roban i Šimičić u uvodnom tekstu izložbe, fotografija je s formatom knjige povezana dugom i intenzivnom poviješću. Za razliku od brojnih drugih umjetničkih medija, fotografija se osobito učinkovito artikulira kroz knjižni format zahvaljujući reproduktivnosti, serijalnosti i sekvencijalnosti, koje su inherentne njezinoj medijskoj strukturi. Unatoč relevantnosti takvih praksi u međunarodnom kontekstu, knjiga umjetnika i fotoknjiga na domaćoj su likovnoj i fotografskoj sceni još uvijek nedovoljno zastupljene u sustavnijim kritičkim, kustoskim i teorijskim istraživanjima. Posebno je marginalizirana produkcija umjetnica i fotografkinja, čiji doprinosi ostaju nedostatno dokumentirani i interpretirani. Izložba stoga otvara prostor za revalorizaciju tog segmenta umjetničke produkcije te njegovo pozicioniranje unutar šireg diskursa o fotografiji, umjetničkom izdavaštvu i suvremenim umjetničkim praksama, uz istodobno propitivanje rodnih asimetrija prisutnih u historiografiji i institucionalnoj vidljivosti umjetničke produkcije.

Selekcija predstavljenih knjiga umjetnica i fotografkinja bila je raznolika i pažljivo koncipirana s ciljem da što cjelovitije i preciznije artikulira širinu mogućnosti umjetničkog izraza ostvarivog kroz knjižni format. Kustosi su pritom obuhvatili autorice različitih generacija i geografskih te kulturnih konteksta, ponajprije iz Europe i Sjedinjenih Američkih Država, poput Paulien Oltheten i Susan Meiselas, ali i s domaće i regionalne umjetničke scene, uključujući radove iz 20. stoljeća te recentniju produkciju, primjerice Neli Ružić, Ninu Kurtelu, Anu Opalić, Vlatku Horvat i Ninu Rendulić. Navedene domaće autorice predstavljaju različita umjetnička usmjerenja, no fotografije su ipak najčešće izraženog dokumentarnog karaktera, odnosno portretiranja izvanjskog, ali i unutarnjeg svijeta koji izrazito rezonira sa širim sociopolitičkim mozaikom lokalnog i regionalnog pejzaža. Iako je izložba bila strukturirana prema nekoliko tematskih fokusa, odnosno dominantnih motiva i problemskih sklopova prisutnih u predstavljenim publikacijama – poput roda i obitelji, migracija, eksperimentiranja s fotografskim medijem te odnosa teksta i slike – njihove granice nisu bile strogo definirane. Tematske su se cjeline međusobno prožimale i nadopunjavale, omogućujući složenije čitanje izloženih radova te postupno sagledavanje različitih konceptualnih, formalnih i materijalnih mogućnosti fotoknjige. Takva kustoska struktura istodobno je omogućila uvid u heterogenost autorskih pristupa i jasno artikulirala kustosku intenciju da se fotoknjige i knjige umjetnica predstave kao reprezentativan medij otvoren različitim tematskim i formalnim interpretacijama.

Kao što je Šimičić naveo u uvodnom tekstu izložbe, pojam knjige umjetnika, kojim se označava umjetničko djelo koncipirano i realizirano u knjižnom formatu, kustos i kritičar Germano Celant formulirao je 1971. godine, referirajući se na umjetničke prakse koje se osobito intenzivno razvijaju od 1960-ih. Međutim, sama praksa umjetničkog oblikovanja knjige znatno prethodi njezinoj terminološkoj artikulaciji. Njezini se počeci mogu pratiti od avangardnih pokreta, kada knjiga postupno prestaje biti tek sredstvo prijenosa i očuvanja sadržaja te postaje samostalan prostor umjetničkog eksperimenta i produkcije. Unaprijeđene tehnike reprodukcije omogućile su kvalitetniji prijenos fotografskih prikaza, dok je knjiga osigurala njihovo umnožavanje, sekvenciranje i distribuciju. Osobito je međuratno razdoblje intenziviralo ovu međuovisnost, stvarajući publikacije u kojima fotografija više nije imala isključivo ilustrativnu funkciju, a knjiga nije bila tek neutralan nosač sadržaja, već su oba medija sudjelovala u konstituiranju umjetničkog djela. U tom je kontekstu knjigu umjetnika potrebno razlikovati od umjetničke knjige, koja prvenstveno reproducira postojeća umjetnička djela, te od knjige o umjetnosti, čija je funkcija pretežito teorijska, kritička ili dokumentarna. Knjiga umjetnika uspostavlja se kao autonomna umjetnička forma u kojoj struktura, sekvencijalnost, materijalnost, tipografija i uvez sudjeluju u stvaranju značenja. Važan doprinos takvom redefiniranju knjige predstavlja praksa Dietera Rotha (1930.–1998.), koji je njezine tradicionalne funkcije radikalno proširio eksperimentiranjem s tekstualnošću, uvezom i materijalnošću. U pojedinim je radovima koristio organske materijale, poput suhomesnatih proizvoda i čokolade, čime su propadanje i fizička transformacija postali sastavni dijelovi umjetničkog procesa. U djelu Children’s Book iz 1957. godine dodatno destabilizira konvencionalnu strukturu knjižnog objekta, afirmirajući knjigu kao otvorenu i procesualnu umjetničku formu. Sličan pomak prema knjizi kao autonomnom umjetničkom mediju vidljiv je već u praksama ranog 20. stoljeća, osobito u publikacijama povezanima s Bauhausom i talijanskim futurizmom. Razvoj reprodukcijskih tehnologija, dostupnost materijala i fleksibilnost knjižnog formata omogućili su eksperimentiranje s odnosima slike, teksta, tipografije i prostorne organizacije stranice. Ovakvim intervencijama, knjiga postaje aktivnim mjestom oblikovanja i artikulacije umjetničkih ideja, a njezina materijalna struktura sastavnim dijelom autorske koncepcije. Jedan od relevantnijih primjera ovakvog pristupa predstavlja Depero Futurista, koju je Fortunato Depero realizirao 1927. godine kao svojevrsni “prijenosni muzej” vlastite umjetničke prakse. Publikacija objedinjuje različite medije i postupke, povezane eksperimentalnim tipografskim rješenjima, dok uvez pomoću dvaju metalnih vijaka omogućuje izdvajanje, premještanje i zasebno izlaganje pojedinih stranica. Time sama struktura knjige postaje integralnim dijelom umjetničkog djela. Srodna koncepcija prisutna je i u djelu Klänge (Zvukovi) Kandinskog iz 1912. godine, koje objedinjuje 38 vlastitih pjesama i 56 drvoreza. Grafički otisci ondje ne funkcioniraju tek kao ilustracije, već kao ravnopravni elementi sinteze vizualne umjetnosti, književnosti i glazbe.

S druge strane, važno je istaknuti da je koncept knjige umjetnika_ica, premda terminološki akademski označen tek početkom 1970-ih godina, idejno formulirao znatno ranije i izvan europskog i zapadnog kulturnog konteksta. Uvažavanje tih različitih genealogija važno je za preispitivanje zapadnocentričnih historiografskih modela, kao i za propitivanje rodno uvjetovanih hijerarhija koje su oblikovale dominantne narative o suvremenoj umjetnosti i njezinoj povijesti. Tako su se Izvan europskog konteksta razvijale i druge tradicije koje prethode suvremenom shvaćanju knjige umjetnika i umjetnica. Primjerice, u Japanu su tijekom 17. i 18. stoljeća nastajale knjige s uzorcima tekstilnih dezena, poznate kao hinagata-bon, koje su trgovcima i njihovim klijentima služile kao vizualni repertoari mogućih uzoraka. Tijekom 20. stoljeća postupno se razvija svijest o njihovoj estetskoj i umjetničkoj vrijednosti neovisno o izvornoj funkciji kataloga. Nakladnici poput Yamade Naosaburōa pridonijeli su afirmaciji tih publikacija kao samostalnih umjetničkih objekata. Prekoračujući funkcionalnu i shematsku razinu, zuan-chō razvijaju složene odnose između dizajna, grafičke izvedbe, individualnog umjetničkog izraza i nakladničke produkcije. Njihova vrijednost pritom proizlazi i iz suradničke prirode procesa: u njihovoj su izradi sudjelovali brojni umjetnici i grafičari, od kojih su mnogi kasnije razvijali vlastite autorske publikacije. Ovakav primjer japanske tradicije predstavlja tek jednu od brojnih izvan europskog konteksta razvijenih umjetničkih praksi koje su kroz povijest propitivale status, funkciju i materijalnost knjige kao umjetničkog djela.

Ako se vratimo na fotoknjigu, ono što ova izložba u tom kontekstu ponajviše poručuje jest da fotoknjiga nije tek zbir fotografija objedinjena jedinstvenim koricama, već samostalna autorska forma u kojoj izbor i organizacija fotografija, njihova sekvencijalna struktura, kao i dizajn, tipografija i materijalnost publikacije, sudjeluju u konstituiranju značenja. U tom međuodnosu fotografskog sadržaja, knjižnog objekta i čitateljskog iskustva, fotoknjiga se uspostavlja kao autonomna umjetnička forma i specifičan oblik autorskog iskaza. U tom smislu, izložbe različitog formata i opsega, neovisno o tome održavaju li se u velikim muzejskim institucijama ili manjim galerijskim prostorima poput Galerije Spot, imaju važnu ulogu u proširivanju i kritičkom propitivanju diskursa o statusu, funkciji, recepciji i značenju knjige umjetnika i fotoknjige. Iako bi uključivanje, ili barem kontekstualno spominjanje, bogatih izvaneuropskih tradicija umjetničkih knjiga i fotoknjiga dodatno proširilo historiografski okvir izložbe, njezin kustoski i istraživački pristup predstavlja vrijedan doprinos lokalnom kulturnom i umjetničkom kontekstu. Takve inicijative pridonose vidljivosti i afirmaciji knjige kao autonomnog umjetničkog medija te otvaraju prostor za njezino sustavnije istraživanje, interpretaciju i valorizaciju.

 

Sara Simić

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.