Kriza vizualnosti i nestabilnost medija na 14. Organu Vida

U sklopu naše nove podrubrike “Regionalni foto-fokus”, koja obrađuje teme i festivalska događanja iz regije, pročitajte osvrt Ele Junaković na izložbu finalista ovogodišnjeg izdanja festivala Organ Vida, a koje je do 6. rujna moguće pogledati u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Već više od četiri sata scrollam mobitelom. Ne mogu više. Oči me peku, svi reelovi su isti i vrte se u krug. Podižem pogled na video lika ispred green screena (već sam ga vidjela sto puta), u pozadini čujem isprepletene zvukove zvonjave crkvenih zvona, hihotanja klaunova i zujanja muhe. Zvučni kaos već je prerastao u tišinu ovog ogromnog, umjetno osvjetljenog prostora.

 

Ako vam dosad nije bilo jasno o čemu je ovaj tekst (kome bi uopće bilo?), radim kao čuvarica eksponata u muzeju, što znači da u muzejskom prostoru provodim četiri do osam sati dnevno. Konkretno, na ovoj izložbi to je dosad preko 50 sati (broj koji i dalje raste). Ta repetitivnost radova, kadrova i zvukova nije samo okolnost posla, već i način na koji radove gledam i doživljavam. U ovom kontekstu naziv izložbe Happy spiralling, postaje moje živuće iskustvo, ne samo zato što ovdje često scrollam, već zato što i sama postajem jedan od eksponata te beskonačne spirale, upravo ono što su organizatori tražili: “those whose brains, like ours, sometimes feel foggy – maybe even a bit fried – but not rotten. Ex-doomscrollers. Recovering dopamine burnouts. Those ready to de-slop”.

Ovogodišnja tema festivala Organ Vida tematizira zamršenost suvremene online kulture te krizu vizualnosti. Nameće se pitanje značaja klasične fotografije i vizualnih umjetnosti. U trenutku kad više nismo sigurni što je uslikao čovjek, a što generirao softver, što je stvarnost, a što AI slop suočeni smo s paradoksom da što su slike jasnije i realističnije, to im manje vjerujemo. Istovremeno, vizualni se sadržaj proizvodi u tolikoj količini da sve informacije postaju podjednako irelevantne i trenutne, a što ih više konzumiramo, to nas manje stimuliraju. Baudrillardovu teoriju hiperrealnosti nikada nije bilo jednostavnije razumjeti – ono što je prije pola stoljeća bila kompleksna teorija, sada je svakodnevni život. Granica stvarnosti i fikcije toliko je nejasna da je irelevantna, što potvrđuju apsurdni politički događaji nalik satiričnoj komediji, algoritmi koji nam diktiraju ponašanje, generirani video sadržaji koji su jednako uvjerljivi kao oni snimani kamerom.

 

U tom kontekatu, umjetnici-finalisti fotografiju ne koriste na klasičan način. Umjesto da joj povjere ulogu neutralnog svjedoka, oni negiraju njezina primarna i tradicionalna odličja: vjerodostojnost prikaza, dokumentarnost i zamrzavanje jednog neponovljivog trenutka. Nekada statičan i trajan medij ovdje postaje dinamičan i nestabilan, isprepleten s projekcijama, skulpturalnim objektima, videoinstalacijama i zvučnim kulisama, vrteći se u beskonačnoj vizualnoj petlji. Time se uloga fotografije iz našeg svakodnevnog okruženja, ona čije je prirodno stanište u algoritamskom scrollanju i medijskom bombardiranju, izravno preslikava na muzejski prostor. Fotografija tako ne prikazuje  vanjski svijet, već simulira emotivni, digitalni i stvarni kaos, uvlačeći promatrača u apsurdan i neizbježan vrtlog suvremenog vizualnog doživljaja.

Neki od radova ne prepoznaju samo nepovjerenje koje su tradicionalno “objektivni” vizualni mediji zadobili, već njihovu ulogu nepouzdanog pripovjedača dodatno potenciraju. Video “Simulation comedy” umjetničkog dua Irma Name odgledala sam u segmentima više puta kroz nekoliko smjena. U njemu grupa izvođača izvodi performans, nalik na predstavu: zarobljeni su u prostoru i pokušavaju pobjeći pregovarajući o mogućim metodama bijega, no zbog vlastite inertnosti i nesuglasica zapravo se vrte u krug. Mislila sam da mi je sve jasno – ovo je očita metafora za sistemske probleme suvremene demokracije i sveobuhvatnog kapitalizma. Umjetnički duo postigao je upravo ono što je namjeravao – kao gledateljica odmah sam scenariju pridala značenje, no ne sluteći da je tekst napisan pomoću umjetne inteligencije i da značenja zapravo nema. Saznavši tu informaciju, doživljavam moment opisan u popratnom tekstu: “suočena (sam) s potpunim urušavanjem značenja i osuđena na beskonačno nagađanje”. Ovaj rad svojom slojevitošću prisilno uvodi promatrača u vrtlog bez kraja. Na prvoj razini film progovara o sustavu koji obećava izlaz, ali ga sustavno onemogućuje. Na sljedećoj razini ta se alegorija odvija unutar videa, medija koji nije prijenos stvarnosti već zasebna vrsta simulacije. Izvedba koju gledamo je inscenirana, snimljena, montirana i režirana verzija stvarnog performansa. Treća razina otvara se tek kad saznajemo tko stoji iza scenarija, odnosno da autor ne postoji. Tekst slijedi logiku ljudskog jezika, koherentan je i zvuči kao nešto što bi čovjek mogao reći, no nedostaje mu upravo taj čovjek koji je nešto htio reći. Umjesto autorovog izričaja, tekst je proizvod tehnološkog sustava. Ta spirala na kraju ne vodi ničemu stabilnom, već sa svakim novim slojem dodatno razgrađuje povjerenje u ono što nam se na prvu čini stvarnim.

Nasuprot tome, videoinstalacija “Tropical Trauma Misery Tour” Rafaela Roncata istoj temi pristupa kroz ironiju i humor. U središtu ovog rada nalaze se medijska manipulacija i mehanizmi stvaranja iluzije unutar političke sfere, što autor eksplicitno naglašava rečenicom “Spektakl i iluzija, tragikomedija iz stvarnog života, koju izvode muškarci u odijelima[1]“. Video i fotografije koje ga okružuju jasno upućuju na politički spektakl, kombinirajući ikonografiju desničarske ideologije s vizualima masovnih medija. Dezinformacije i lažne vijesti efektne su upravo zato što se doimaju kao objektivna stvarnost, no Roncato postupa sasvim suprotno. Umjesto da sakrije alate manipulacije, izlaže fotografije green screena, kulisa i rekvizita. Gledatelj tako istovremeno promatra lažiranu scenu i dokaz da je lažirana, čime umjetnik ističe prozirnu i plitku pozadinu političke farse. Za razliku od rada “Simulation comedy”, ovim se radom ne pokušava zbuniti promatrača, već ga se kroz otvoreno razotkrivanje simulacije želi nasmijati. Dok Irma Name gledatelja isprva uvjerava u “stvarnost” filmske iluzije, Rafael Roncato tu istu iluziju ogoljuje i predstavlja već razotkrivenu.

 

Aurélie Bayad pak temi pristupa na potpuno drugačiji način – umjesto da replicira i uvlači promatrača u beskrajni vrtlog, ona petlju pokušava prekinuti pristupom koji je nešto bliži tradicionalnom. U radu “Epoxy, dreams, found memory” fotografiji pokušava vratiti njezinu izgubljenu trajnost, stvarajući skulpturalne instalacije pomoću epoksidne smole. Skulpture su sačinjene od fotografija i raznih predmeta emotivne snage koji su trajno fiksirani smolom. Time autorica na vrlo doslovan način zaustavlja trenutak i fotografiju, suprotstavljajući se logici neprekidnog scrollanja. Međutim, ti predmeti i fotografije istovremeno repliciraju sadržaj digitalnog svijeta, preuzimajući prepoznatljiv izgled internetske tumblr ili sad girl estetike. Iako je internetski vizualni jezik vođen kratkotrajnim trendovima i konstantnim transformacijama, ovaj rad naglašava da on reflektira autentične emocije. Kroz svoje instalacije Bayad zamagljuje granicu virtualnog i realnosti, miješajući elemente stvarnog identiteta i pažljivo kurirane internetske persone. Time i naizgled najtradicionalniji rad na izložbi u konačnici progovara o istome kao i prethodna dva, ali iz osobnije perspektive: dok Irma Name i Roncato razotkrivaju granicu stvarnog i simuliranog, Bayad je pokušava pomiriti sa stvarnim, intimnijim sadržajem.

Nakon toliko sati provedenih u ovom prostoru, gledajući iste radove smjenu za smjenom, postaje mi jasno da je takva repetitivnost možda i najprikladniji način za doživjeti ovu izložbu. Moje vlastito iskustvo promatranja, beskonačno, fragmentirano i bez konačnih odgovora, samo potvrđuje ono što autori ustanovljuju – izlaza iz petlje nema. Suočeni s krizom vizualnosti, umjetnici ovogodišnjeg izdanja festivala Organ Vida ne pokušavaju “popraviti” medij fotografije. Umjesto toga oni prihvaćaju njegovo nestabilno stanje i okreću ga protiv sustava. Bilo da to rade kroz korištenje apsurda i humora, kroz potpuno prihvaćanje ideje simulacije ili pokušaj materijalizacije virtualnog, oni dokazuju da fotografija ne prikazuje  stvarnost, već ona jest dio naše stvarnosti.

 

Ela Junaković

 

[1] slobodni prijevod “Spectacle and illusion, a real-life tragicomedy played by men in suits.”

 

Zahvaljujemo Organu Vida na ustupljenim fotografijama postava izložbe.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.