Lica vremena

Zvonko Maković o radu Darija Petkovića

Njemački fotograf August Sander (1876-1964) izdao je 1929. godine knjigu sa šezdeset fotografija na kojima su snimljeni ljudi njegova vremena. Žanrovski bi se te fotografije moglo nazvati portretima na kojima su prikazani bilo pojedinačni likovi, bilo nekoliko njih smještenih u istome ambijentu. Jasno se vidi kako je svaki lik svjestan da ga se snima, budući svi odreda gledaju u fotografsku kameru. Predgovor Sanderovoj knjizi napisao je veliki pisac Alfred Döblin, a knjiga je naslovljena Antlitz der Zeit, što će reći Lice vremena. Autoru je bila namjera snimati brojne Nijemce od početka stoljeća pa nadalje, te preko snimljenih lica predočiti tip Nijemca njegova vremena. Najstarije snimke u knjizi snimio je neposredno pred Prvi svjetski rat, dok su one posljednje iz kasnih dvadesetih, iz doba Weimarske Republike. Nije teško razabrati kako sve one pripadaju dramatičnim trenucima njemačke povijesti. Govoreći o ljudima s ovih fotografija Döblin na jednom mjestu kaže: „Hrana oblikuje ljude, zrak i svjetlo u kojemu se oni kreću, rad koji rade i koji ne rade, ali također i specifična ideologija klase kojoj pripadaju.“ Drugim riječima, Sanderove su fotografije bile precizan dokument stanja vremena, a to se stanje očitavalo s lica nimalo idealiziranih protagonista. Nekoliko godina kasnije, kada je Weimarska Republika zamijenjena Trećim Reichom, nacionalsocijalistički stratezi otkrili su u Sanderovu projektu subverzivnost, našli su tu Nijemce koji nimalo nisu naličili tipu rasnoga Arijevca kakvoga su oni zamislili i knjigu su zabranili, a sve fotografije namjeravali uništiti. Sander je, međutim, imao još ambiciozniji plan da realizira sveobuhvatniji projekt snimajući znatno više suvremenika i zamišljeno je djelo naslovio Menschen des 20. Jahrhunderts – Ljudi 20. stoljeća. Fotograf svoju namjeru nije uspio dovršiti u cijelosti, ali su iz njegove bogate ostavštine drugi mnogo godina kasnije uredili golemu knjigu i izdali je u sedam tomova naslovivši je onako kako je to želio i August Sander,  Menschen des 20. Jahrhunderts.

Ovim podužim uvodom u tekst posvećen suvremenom hrvatskom fotografu Dariju Petkoviću, točnije knjizi složenoj od fotografskih sekvenci, a naslovljenoj Zemlja čuda, vidim istu namjeru koju je u Sanderovu projektu vidio Alfred Döblin. Autor cjelinu gradi iz fragmenata s jasnim obilježjima vremena i prostora, točnije on fotografijom želi svjedočiti vrijeme u kojemu živi. August Sander to je činio snimajući lica Nijemaca, dok je Petković svu pozornost usredotočio na znakove viđene u karakterističnim ambijentima iz kojih je ljudska prisutnost gotovo iščezla. Odnosno, kada se ljudski lik i pojavi u kadru, on je podređen drugim funkcijama iz kojih čitamo glavni sadržaj snimljenoga prizora. Petković je svoju knjigu naslovio Zemlja čuda i taj se naslov može razumjeti dvojako. Podijelivši deset cjelina lako se otkrivaju međusobne sličnosti koje prožimaju dijelove knjige, veze koje stvaraju cjelovitu priču. Prije svega jasno je kako najveći dio snimljenih događaja locira na jedan prostor, na ulice i trgove grada Zagreba, dok se samo u dva dijela udaljava i odvodi nas u na otok Vir i u grad Sarajevo. Taj odmak s glavne scene ima, međutim, opravdani razlog, budući se narativi koje u ova dva segmenta razvija ipak referiraju na ishodišnu točku, na Zagreb.

Nije prostor bitna supstanca Petkovićeva fotografskog pripovijedanja. Njega mnogo više zanima vrijeme i svaku se fotografiju stoga može razumjeti kao odbljesak vremena. Stoga mi se i čini opravdanim vidjeti u ovim fotografijama „lica vremena“, da se ponovno pozovem na Döblinovo viđenje Sanderova djela, njegovih fotografija kojima je bilježio teške dane njemačke povijesti u rasponu od  kataklizme koja je uslijedila svršetkom Prvoga svjetskog rata, i one koja će ubrzo uslijediti nakon što knjiga 1929. bude objavljena. Uvodni dio Petkovićeve knjige ima pomalo općenit naslov, Boje Hrvatske. Fotografije ovdje nude vrlo širok spektar boja: uobičajeni trikolor sa zastave ili karakterističnog hrvatskog povijesnog crveno-bijelog grba naći ćemo tek u detaljima. Ovdje prevladavaju žestoke boje, u pojedinim slučajevima boje dugina spektra kakve vidimo u ikonografiji gay pridea. Zaista, Darije Petković je snimao prizore s ove manifestacije, ali je te prizore izmrvio, fragmentirao kako bi istaknuo boju kao ključni sadržaj priče, a ne likove. Štoviše, od protagonista se pojavljuju tek fragmenti tijela koje je shvaćeno samo kao dodatni sadržaj boji odjeće koju nose ili rekvizita koje drže. Iz šarenila će se ukazati i neki znak koji nas upućuje na naslov sekvence, činjenicu da je riječ o hrvatskome prostoru. Konačno, u prvoj i uvodnoj fotografiji sekvence pojavljuje se zastava kao identifikacijski znak. Međutim, nizom detalja Petković kao da naglašava kako je taj detalj ušao slučajno u kadar, baš kao i glava mladića u donjem dijelu prizora. Ono što postaje glavnim sadržajem priče dolazi iz pozadine, a to je crna ovca koja se tu pojavljuje, a ima svoje jasno podrijetlo: to je lik preuzet iz reklamne ikonografije i preplavljuje ne samo medijski, nego i realni prostor.

Ova bi se fotografija mogla razumjeti i kao uvod u drugu sekvencu knjige naslovljenu Okupacija u 26 slika. Naslov je, dakako, citat imena poznatog filma u kojemu je autor Lordan Zafranović prikazao mračno razdoblje novije hrvatske povijesti. Točnije zločine koje su činili ustaše tijekom Drugoga svjetskog rata, što znači u vremenu okupacije zemlje. Petković nam u svojoj priči govori o jednom drugačijem obliku okupacije. Krajolik Hrvatske danas, dakako, nije preplavljen onim ideološkim znakovima kojim su bili obilježeni zločini što ih je Zafranović prikazao u svojem filmu. Međutim, znakovi koje nalazimo u ovoj fotografskoj sekvenci jasno odaju prisutnost nekih novih (okupatorskih) sila koje zemlju podčinjavaju svojim zakonima. Ideologija sadašnjih gospodara zaodjenuta je u tržišno ruho koje u svojim eksploatorskim namjerama ponekad pokazuje sličnu brutalnost koju smo vidjeli i u filmu istoga imena. Znakovi osiguravajućih društava, banaka, robnih lanaca, hrvatskih firmi koje su u stranome vlasništvu, ali su zadržale staro ime koje treba istaknuti tradiciju kao mamac za bolju potrošnju…. itd. itd. U tom agresivnom nametanju novih okupatora zemlje ne biraju se sredstva kojim se obraćaju građanima-konzumentima, a Petković na fini način razotkriva vulgarnost i apsurd njihova ponašanja i to postiže montažom što vizualnih, što verbalnih poruka koje sadrže njegovi prizori. Ponekad je dovoljno samo snimiti naslov tvrtke s pratećim sloganom i to izdvojiti iz cjeline prizora (Bauhaus), da bi se otkrila besmislica koja je tu ugrađena. Ponekad je dovoljno izabrati rakurs i povezati dva znaka unutar kadra da bi se otvorilo novo područje značenja, kao što je to Petković pokazao u fotografiji na kojoj je snimio gigantsku reklamu za korejsku automobilsku tvrtku Hyundai u neposrednoj blizini spomenika hrvatskome kralju Tomislavu. Viđen kao cjelina, prizor mijenja smisao, a poruka koja se želi odaslati postaje apsurdna.

Sekvenca u kojoj Darije Petković snima zagrebačke tvornice koje su prestale proizvoditi, a od njih su preostale samo zgrade koje dotrajavaju pretvarajući se vremenom ili u ruševine, ili u nove tvornice koje su ovamo stigle iz nekih drugih zemalja, precizno je određena ne samo mjestom (Zagreb), nego i vremenom. Fotograf ih je, naime, snimio mjesec dana prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. Baš kao što je u prethodnom segmentu svoje knjige nastojao pokazati lice vremena u konkretnome prostoru, tako to čini i ovdje. Nižući prizore ruševina ne otkriva gledatelju samo stanje u kojemu ih je zatekao došavši pred njih, nego konstruira vrlo preciznu priču o stanju sredine u trenutku važnih političkih i društvenih transformacija. Ono čega na ovim fotografijama nema i odsutnost čega je pravi sadržaj priče, to su ljudi koji su radom bili vezani za svoje tvornice, a sada ispražnjene i oronule građevine. Odsutnost pravih protagonista Petkovićeve priče pojačava prazninu i socijalnu težinu koje itekako zrače s fotografija. Ono što je prikazano, to su sablasti iz kojih izbija politička i društvena povijest zemlje uhvaćene u trenutku svoje preobrazbe. Dakako, posljedice te preobrazbe mogu se samo naslućivati, no dovoljno je indikatora koji ne obećavaju ništa dobro. Drugim riječima, izgled oronulih tvornica i tvornica pretvorenih u nešto sasvim drugo, jasna je metafora povijesnoga trenutka.

Tvornice, koje je Petković snimao 1. lipnja 2013. u prethodnome dijelu ove knjige, mahom su smještene na periferiji Zagreba. U sekvenci posvećenoj izgledu glavne gradske ulice, Ilice, on donosi prizore koje je snimio tri mjeseca kasnije, točnije 1. rujna 2013. Činjenica da nas je uveo u središte grada, a prizori odaju isto sumorno stanje s derutnim fasadama, zatvorenim trgovinama praznih izloga išaranih grafitima i oblijepljenih olinjalim reklamama, s natpisima koji otvaraju upravo nadrealne situacije, pojačava se dojam opće tjeskobe. Izdvajajući detalje iz konteksta cjeline ulice i grada autor smisao izabranoga prizora gradi na načelu montaže: ponaša se onako kako su to činili umjetnici kolaža unoseći u svoj jezik dvosmilenost i elemente crnog humora.

Najstariji ciklus fotografija koji je Petković uvrstio u knjigu Zemlja čuda potječe iz 2006. godine i jedan je od dva koja nisu snimljena u Zagrebu. Naslov toga ciklusa – Invazija u Zaljevu svinja  je dvosmislen. Dakako, i ovdje je naslov posuđenica naziva poznatoga događaja iz 1961. kada je kriza na Kubi dosegla svoj vrhunac i prijetila opasnost od izbijanja Trećeg svjetskog rata. Politička akcija nazvana Invazija u Zaljevu svinja neuspjela je u namjerama da s vlasti u Kubi svrgne Fidela Castra, a pokazala je sve manjkavosti administracije američkoga predsjednika Johna F. Kennedyja. Kakve, pak, veze ima administracija jednog američkog predsjednika s početka šezdesetih godina i događaji na jednom malom hrvatskom otoku s kojega potječu fotografije koje je Darije Petković snimao 2006.? Petković se ovdje pozabavio jednim od najbizarnijih hrvatskih otoka koji je slavu stekao nakon osamostaljenja zemlje, dakle početkom njezina tranzicijskoga razdoblja kada je na Viru započela ubrzana izgradnja jeftinih turističkih naselja, pa tako i onoga u Uvali svinja. „uvala“ i „zaljev“ bi se mogli razumjeti kao sinonimi, ali nije problem na lingvističkoj, nego na političkoj razini.  Točnije, fotograf želi istaknuti kako za evidentno čudno stanje rušenja novosagrađenih kuća krivicu snosi loša državna administracija, baš kao što je to bilo i u povodu krize na Kubi 1961. Iskrcavanje pripadnika CIA-e u Zaljev svinja na Kubi s ciljem da se svrgne legitimna vlast, Petkovića je podsjetilo kada je 2006. gledao kako se uvali na malom jadranskom otoku po nalogu državne vlasti iskrcavaju građevinski strojevi s jedinim ciljem da ruše brojne netom izgrađene privatne kuće. Istina, mnoge od njih nisu imale riješene administrativne dozvole, no činjenica je i to da su kuće imale svoju adresu s imenom ulice i kućnim brojem, pa su stoga bile upisane u neke knjige u nadležnosti vlasti,  da su imale vodovod, kanalizaciju, električnu struju i sve ostale sadržaje koje im je očito dozvolila ista vlast koja je u jednom trenutku krenula u njihovo rušenje pod izlikom da su bespravno izgrađene. Prikazujući srušene novogradnje na potpuno pustome dijelu otoka bez prisutnosti ljudi Darije Petković zarezuje u tkivo pravnoga sustava zemlje, a iz njegova oštrog i preciznog reza izbija trulež loše državne administracije. Ove fotografije koliko da su hladne u svojem raskrinkavanju i pukom evidentiranju golih činjenica, toliko su i nadasve bolne. Oni koji su najviše pogođeni ovim rušenjem, isti su oni koji su s fotografija istisnuti, koji su u svim prizorima odsutni. Upadljiva odustnost ljudi daje prizorima još veću hladnoću i pojačava dojam užasa koji se stječe promatranjem razaranja.

Naslovna sekvenca Petkovićeve knjige Zemlja čuda neobična je u svakom pogledu. Iz fotografije u fotografiju pratimo, kao na filmskoj traci, jedan isti događaj: muškarca koji je istrčao s jedne pozicije i u trku se približava statičnoj kameri. Početna je pozicija očito neka zatvorena trgovina čiji su izlozi oblijepljeni reklamnim plakatima za poznato pivo. Izlozi i trgovina pripadaju istome krugu opustošenih prostora u središtu Zagreba koje je autor već prikazao u jednoj svojoj ranijoj sekvenci (Ilica). Ono što je neobično u ovoj, to je naziv negdašnje trgovine –Zemlja čuda. Što se u bivšoj trgovini prodavalo, to zaista nije važno. Danas svega toga ionako nema, osim što je ostao naziv koji prizoru daje mjeru nadrealnoga. Dakako, to nadrealno u Petkovića neodoljivo me podsjeća na nadrealno u fotografijama velikog francuskog fotografa Eugènea Atgeta koji je opsesivnom ljubavlju snimao prizore svojega grada koji se transformirao i u tim prizorima vrlo često hvatao prazninu i odsutnost. Atget je fotograf pluskvamperfekta i vrijeme je iz njegovih prizora iščezlo ostavivši nam za uzvrat supstance neobičnoga, metafizičkoga koje su prepoznali upravo nadrealisti. Međutim, u ovoj sekvenci Darija Petkovića jedan od glavnih sadržaja je muškarac koji se u trku približava fotografskoj leći. Njegovi skokovi i geste raširenih ruku odaju krajnju živost i prisutnost nečega što bi se moglo nazvati sada-i-ovdje. Upravo takva kvaliteta intenzivno življenog trenutka daje pozadini prizora dojam još većeg mrtvila. Lik koji se naglo približava nije slučajan sudionik prizora. To je poznati fotograf Milisav Vesović koji je svojim bogatim opusom često dokumentirao slična stanja vremena, vremena shvaćenog kao zbroj intenzivno življenih trenutaka. Povezujući dva elementa svoje priče u jednu cjelinu, naziv Zemlja čuda doima se stoga adekvatnim nazivom i ne samo za ovu Petkovićevu sekvencu.

Prošla, 2014. godina bila je godina u kojoj se u čitavome svijetu obilježavala stogodišnjica početka Prvoga svjetskog rata. Ishodište toga tragičnoga događaja precizno je locirano u vremenu i prostoru. Vrijeme je  28. lipnja 1914., a prostor Sarajevo. Još preciznije, to je prostor na obali Miljacke gdje je srpski terorist Gavrilo Princip izveo atentat na austrougarskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Taj se čin tijekom vremena interpretirao na različite načine, pa i uloge ključnih protagonista događaja. Na godišnjicu atentata Darije Petković se uputio u Sarajevo kako bi na licu mjesta promatrao vidove komemoriranja, pa i događanja koja su jedan povijesni i nadasve politički čin pretvorila u spektakl. Smjestivši se na poziciju atentatora Principa, suvremeni je fotograf stotinu godina kasnije također tražio adekvatne mete. Dakako, njegovo se okidanje razlikovalo od onoga povijesnoga u svemu: raniji je revolver sada zamijenjen visoko sofisticiranim fotografskim aparatom, a okidanje lišeno svake izravne političke referencije. Protagonisti koji su tog 28. lipnja 2014. prolazili ispred Petkovićeve kamere pripadaju potpuno drugačijoj vrsti ljudi. To su ljudi spektakla, a ne povijesti. Ljudi koji vrijeme i povijest razumiju isključivo kao narativne konstrukcije. U jednom prizoru vidimo brojne šarene i blještave balone koji neodoljivo podsjećaju na instalacije suvremenog američkog umjetnika Jeffa Koonsa. U drugom se pojavljuju luksuzni automobili, zatim brojni likovi koji nestrpljivo iščekuju da otkuca točna minuta u kojoj je stotinu godina ranije atentator ispalio svoje metke. Pojavljuju se tu, dakako, fotografije ubijenoga para koje naliče ikonama što se nose u nekim sličnim prigodama, a kao rezonancija koja se također pojavljuje zgrada je muzeja u kojemu se čuvaju povijesne relikvije što podsjećaju na atentat koji je bio inicijalna točka jednog velikog, a nadasve tragičnog povijesnog čina. Darije Petković bilježi fragmente događanja okom suvremenika svjesnog svih razlika koje dijele, ali i povezuju dva događaja: jednog autentičnog i drugog koji pripada sferi fikcije. Iako su dijelovi ove knjige vezani gotovo isključivo za prostor Zagreba, događaj iz onog kasno lipanjskog dana u Sarajevu 1914. odjekuje jednakim intenzitetom i ovdje, na sceni Petkovićeva narativa. Štoviše, fotograf se ne referira samo na povijesne činjenice, nego još više na suvremene konstrukte koji razgrađuju povijest i od dobivenih krhotina stvaraju kategorije spektakla.

Nedvojbeno najneobičniji dio ove Petkovićeve knjige jest onaj naslovljen Tragovi. Riječ je o seriji fotografija snimljenih u zagrebačkome naselju Prečko. Iz kadra u kadar fotograf donosi suptilne prizore ispunjene maglom vlažnog i prohladnog jesenjega dana, zatim površine snijega na kojoj se ocrtava tijelo neke ptice raširenih krila. Na prvi bi se pogled ti prizori mogli razumjeti idiličnima, upravo lijepima. Međutim to je osobina koja će se vrlo brzo pokazati varljivom. Gledajući ove fotografije one me neodoljivo podsjećaju na poznate Rilkeove stihove iz Devinskih elegija u kojima pjesnik daje najprecizniju definiciju ljepote. Jer ljepota nije drugo / do početak užasa, početak koji još možemo podnijeti, kaže Rainer Maria Rilke. Zaista, iza ljupkih magličastih slika otkrivamo natrule stabljike kukuruza, velike lokve vode između stambenih zgrada na čijoj se površini i zrcale te nastambe iz kojih ne dopire ljudska prisutnost. Ono što je i ovdje najupečatljivije, to je praznina i tišina iz kojih dopire osjećaj užasne tjeskobe. Zapravo, ovaj samo prividno idiličan dio Zagreba, poprima apokaliptične osobine, naliči predjelima kakve smo viđali u blizini Černobila.

Praznici su posebne prigode iz kojih se mnogo toga može otkriti o vremenu, o sredini, o ljudima. U jednoj seriji fotografija Petković snima detalje s popularne proslave 1. svibnja u zagrebačkome parku Maksimir. Vidimo tako ljude koji su ovamo došli iz evidentno različitih pobuda: neki su došli zbog znatiželje i razonode, neki pak da bi dobili porciju hrane koja se besplatno daje. Jedan, meni od najboljih dokumentarnih filmova je onaj naslovljen Menschen am Sonntag (Ljudi nedjeljom, 1930.) u kojemu su redatelji, među kojima su Kurt i Robert Siodmak, a među scenaristima je i tada mladi Billy Wilder, prikazali ponašanje Berlinčana neke ljetne nedjelje pred kraj Weimarske Republike. Iz scene u scenu autori nas uvode u sve sfere života Berlina, pa postupno i sami ulazimo u taj svijet dokolice, ponekad i dosade. Autori starog njemačkog filma nastojali su ovdje precizno snimiti stanje velikoga grada punog kontrasta. Zapravo, činili su isto ono što su činili i njihovi suvremenici August Sander i Alfred Döblin u knjizi fotografija Antlitz der Zeit koja je izašla gotovo u isto vrijeme kada se u kinodvoranama počeo prikazivati film Ljudi nedjeljom. Prizori koje Darije Petković snima u Maksimiru jednog od posljednjih prvosvibanjskih praznika upravo su na tragu takvog viđenja stvarnosti oko sebe. Ono što prazniku u Zagrebu daje okus gorčine, to su prizori siromaštva koje se uvuklo u sve pore društva. Petković takve prizore ne zaodijeva nikakvom samilošću, viđeni prizor ne razgrađuje u neku složenu priču. Njegov je cilj preciznim okom osjetljivoga promatrača tek konstatirati viđeni motiv i prenijeti ga u fotografiju.

Ako je praznik Prvi svibnja praznik naglašenih socijalnih sadržaja, tada je Dan Grada Zagreba, koji se slavi 31. svibnja, obilježen posebnim ceremonijalnim ugođajima. Taj se dan kip zaštitnice Grada Majke Božje od Kamenitih vrata nosi u procesiji gradskim ulicama i trgovima i sve odiše svečanošću. Tu su svi gradski uglednici i uglednici s Kaptola, mnogi građani svih socijalnih grupa, a s naglašenom odsutnošću vidljivog siromaštva. Siromaštvo kao da se ovdje maskiralo, prikrilo. Ova knjiga Darija Petkovića sigurno da bi bila siromašnija da u njoj nema zabilježenih prizora s proslave Dana Grada. Osjetljivije oko znatiželjnoga promatrača lako će, međutim, prepoznati i ovdje istu onu analitičnu opservaciju neposredne stvarnosti i istu onu želju da se o viđenome govori istinito koju smo nalazili u svim ranijim sekvencama. I u ovim prizorima autor jedino što želi, jest  dokumentirati viđeno. Dakako da se odavno shvatilo kako je fotografsko viđenje stvarnosti podjednako subjektivno, a to znači i varljivo kao i svako drugo. Shvatilo se da je objektivnost samo jedna od konvencija kojom se može lako manipulirati kao i svim drugim prikazivačkim sredstvima.

Naslovio sam ovaj svoj tekst posvećen izabranim fotografijama Darija Petkovića Lica vremena modificirajući u sitnome detalju jedan drugi naslov, a na što sam upozorio na samome početku. Petković je, međutim, svoju knjigu nazvao Zemlja čuda. Vjerujem kako nismo nimalo u koliziji, kako burno vrijeme koje on svojom kamerom bilježi bez mnogo komentara, te u njemu otkriva začudnost, postaje također i preciznom kronikom. Kronikom čega? Rekao bih sitnih događaja u kojima se zrcale mnogobrojna lica vremena. Upravo sam stoga jedninu iz posuđenoga Döblinova naslova i pretvorio u množinu, lica vremena.

Zvonko Maković

This post is also available in: English