Mizanscena

O izložbi Mizanscena Lane Stojićević koja se u studenom mogla pogledati u Multimedijalnom kulturnom centru u Splitu, piše Marija Jurun. 

 

Koliko smo svjesni međuodnosa prirode i čovjeka? Shvaćamo li pojam zajedničkog prostora i našeg odnosa prema njemu? Na nedavno održanoj izložbi nazivom Mizanscena u Multimedijalnom kulturnom centru u Splitu, problematiku konzumacije arhitekture i međuodnosa čovjeka i okoline ispituje mlada šibenska autorica Lana Stojićević.

Iako slikarskog akademskog usmjerenja, autorica se profilira na sceni u različitim medijima – fotografijom, instalacijama, skulpturom, novim medijima – opisujući i istražujući upravo aktualna i važna pitanja i probleme društvene stvarnosti kojima je okružena. Čest motiv njenog rada je propitivanje i analiziranje teme arhitekture i čovjekova suživota s njom, no dodajući neobičnu, intrigantnu i pomalo nadrealnu notu, što rezultira izrazito zanimljivim slojevitim konceptima s dozom imaginarnog narativa.

 

 

Izložba Mizanscena pripremljena je u organizaciji Multimedijalnog kulturnog centra Split i održana je od 29. listopada do 19. studenog 2020. godine, a tekst izložbe je napisala Jasmina Šarić. U tekstu, Šarić opisuje pojam mizanscena, franc. mise en scène, što označava scenski aranžman, inscenaciju, režiju, itd., odnosno, doslovno prevedeno, stavljanje [elemenata] na pozornicu. Vodeći se tim pojmom, Stojićević nas svojim pažljivo složenim elementima – radovima – uvodi in medias res na izložbu – pozornicu. Prostor galerije autorica je podijelila u tri dijela u koja je posložila tri kompozicije: radove Crno brdo, iz 2015. godine, Sunny Side iz 2018. godine te rad Fasada, također iz 2018. godine.

U navedenima, autorica, poput kazališnog redatelja i dizajnera, osmišljava prostor kombiniranjem fotografija, audio i video zapisa, teksta, kostima i makete, te ih spaja u jedinstveni koncept. Autorica crpi inspiraciju iz lokalnog okruženja, a svakoj kompoziciji prethodi podrobno umjetničko istraživanje. Pristup osmišljavanju radova i koncepata je prilično interdisciplinaran, a prevladava i savjesnost u postupcima predstavljanja tema kojima se bavi i jednostavnost njihova jezika. Međutim, naglasak u njezinim djelima nije na pukom realnom, odnosno dokumentarnom prikazu tema. Manipulacijom elemenata u radovima, autorica stvara različite prizore i potiče podražaje na razmišljanje o materiji i njeno višestruko interpretiranje.

 

 

Prva tema koja otvara izložbu jest Crno brdo. Rad iz 2015. godine, nekoliko puta nagrađivan, kojim autorica problematizira umjetno stvoreni krajolik u mjestu Donje Biljane nedaleko od Zadra. Riječ je o stvarnom prizoru više od sto tisuća tona otpadnog materijala, silikomanganske troske, dovezenog iz bivše šibenske Tvornice elektroda i ferolegura još 2010. godine. Autoricu je posebno zaintrigirao taj realan slučaj, budući da Crno brdo, kako su ga i mještani Donjih Biljana prozvali, još uvijek stoji na istom mjestu, zagađujući plodno tlo Ravnih kotara. Apsurdnost samog prisustva goleme nakupine neprirodnog materijala koja dominira ravnicom spomenutog kraja, autorica bilježi fotografijom, i otvara prostor diskursu, ubacujući kostimiranu figuru u kadrove. Monokromni kostim predstavlja neku vrstu uzaludne zaštite, a njime dominira tradicionalni ravnokotarski vez – četverokuka, inače simbol nade i zaštite. Nadrealnost u fotografijama izražava kretanje maskirane figure koja promatra pomalo jezivi lokalitet, kreće se po njemu ili je u potrazi za njegovim mogućim izlazom. Odnos čovjeka i krajolika, kroz svojevrsnu tjeskobu i strah, koji se osjećaju u fotografijama, dodatno je naglašen videozapisom satelitskih snimki iz zraka koje prikazuju postupke pripremanja terena, prebacivanja materijala i krajnje realizacije onoga što danas vidimo te audio zapisom intervjua s mještaninom Donjih Biljana, koji opisuje idilično stanje mjesta prije, i nakon crne grdosije koja ga je sada pretvorila u opasan krajolik-slučaj.

 

 

Prolazeći distopijsku monokromnu vizuru Crnog brda, ulazimo u prostor toplo-koloritnog rada Sunny Side iz 2018. godine. Autorica nas ovim radom upoznaje s hotelom Zora u Primoštenu, izgrađenom šezdesetih godina 20. stoljeća po projektu arhitekta Lovre Perkovića. Zanimljivost hotela, koji je autorici bio i glavni motiv za koncept rada, jest inovativna mobilna kupola od pleksiglasa koja natkriva njegov bazen. Autorica predstavlja veličinu ovog objekta dodajući u koncept i jugoslavenski propagandni video u kojem se pojavljuje i Orson Welles kao protagonist socijalističke dokolice na modernom turističkom Jadranu. Video prikazuje modernu arhitekturu hotela i njezino fino uklapanje u okolinu; međutim, idiličan sunčani ambijent izvornog videa, autoričinom intervencijom se utoliko poništava premještanjem hotelske kupole iz njezinog izvornog položaja te dobivajući crveno nebo i planine. Kupola sada dobiva cilindričnu formu, poput svemirskog broda. Autorica izlaže i tekst pisma koji je napisala poznata Oja Kodar, pravim imenom Olga Palinkaš, suradnica Orsona Wellesa, u kojemu donosi informaciju da je Welles nekada planirao snimiti bazen hotela Zora, u obliku svemirskog broda, kojim bi Sancho Panza u njegovu, zapravo, nedovršenom filmu Don Quixote otputovao na Mjesec. Odabirom kadrova te kutova u fotografijama autorica intrigantno povezuje i stvara odnose stvarnog i imaginarnog, ostavljajući širok prostor za translaciju i shvaćanje. Fotografijama prikazuje otuđenu žensku figuru maskiranu u interesantan kostim jarkog kolorita unutar prostora kupole. Snažnu opoziciju koloritu daje bjelina konstrukcije kupole i magloviti i kišni krajolik, a odabir kutova pri fotografiranju dodatno naglašavaju fantastičnost i poetičnost scena. Rad se zaokružuje maketom svemirskog broda, u čijem dnu stoji baza broda s mapom svijeta i tri stola kao simbola SAD-a, Jugoslavije i SSSR-a s devet stolaca koji predstavljaju odnos sila na sceni tadašnjeg hladnog rata te logom Sunny Side – Come and see the truth. Kombinirajući niz simbola i domaćih, lokalnih obilježja, autorica se ovim radom, među ostalim, dotiče i pitanja arhitektonskog nasljeđa jugoslavenskih objekata za potrebe turizma koji propadaju radi nebrige, ili pak nestručnog renoviranja, a čemu smo i danas svjedoci.

 

 

Kulminacija izložbe je u seriji fotografija rada Fasada iz 2018. godine. Koncept rada zasnovan je na problematici, u većini slučajeva, bespravne gradnje stambenih, apartmanskih kuća, vila i zgrada na području Dalmacije. Riječ je o često neplanskim, stihijski građenim objektima, potpuno nekoherentnih s krajolikom, s nefunkcionalnim dekorativnim neostilskim arhitektonskim elementima, a vrlo često i agresivnim ”kričavim” koloritom. Pomno istraženim i kompleksnim pristupom, autorica stvara fotografije u kojima se osjeća i kritička nota, kao i ona karikaturalna. Fotografije prikazuju autoricu kostimiranu u ulozi jedne od takvih apartmanskih kuća koja se želi uklopiti u krajolik i postati dijelom njega. Upravo odabirom kutova i razvojem planova autorica dinamično prikazuje temu divlje, neplanske gradnje i prenosi kaotičan osjećaj sadašnjeg stanja, koje se može vidjeti vozeći se, primjerice, Jadranskom magistralom. Kroz motiv fasade, autorica opisuje privatni element kojim se kreira javni krajolik – naglašava odnos privatnog i javnog, odnosno trenutak u kojem naš stil i izbor – arhitekture koju konzumiramo – čini našu okolinu i ocrtava naš odnos prema njoj.

 

 

Autorica u svojim radovima postavlja sebe kao subjekta, odnosno predstavlja se kao kolektivno tijelo – i odigrava radnju odnosa čovjeka i krajolika. No, osim autorice kao izvođača, ona suptilno izaziva promatrača na akciju i djelovanje – promatranje scene, elemenata koji su mu ponuđeni i na stvaranje različite priče i sastavljanja različitih scenarija. Takva snažna hipertekstualnost dozvoljava kombiniranje kompozicija, ali i mijenjanje redoslijeda, dodavanja ili oduzimanja fotografija, video/ zvučnih zapisa, manipuliranje redoslijedom priče i prezentacije materijala – nudeći promatraču mogućnosti samoosvještavanja i stvaranja novih mišljenja, odnosno upravo mizanscenu, u kojoj mi, promatrači, postajemo na koncu izvođači.

 

Marija Jurun

 

Fotografije: Darko Škrobonja