(Ne)poznata mjesta u prostoru i vremenu – o radovima Josipe Henizelman

O umjetničkoj praksi Josipe Henizelman piše Ivana Završki.

Novi ciklus fotografskih izložbi u Galeriji Spot posvećen stvaralaštvu mladih autorica i autora pod nazivom Young SPOTs, potaknuo me na istraživanje radova neafirmiranih umjetnica i umjetnika za čiji je pristup umjetnosti fotografije karakteristično razmišljanje o širini medija. Popularna je tema, mogli bismo čak reći svojevrsni trend u umjetnosti, kako među mlađom generacijom, tako i u slučaju njihovih starijih kolega – posezanje u prošlost te analiza vlastitih sjećanja, osobnih arhiva, intimnih priča ili usmjeravanja pogleda, pri čemu je naglašena usporedba preispitivanja (ne)materijalnog nasljeđa te konteksta u kojemu ono nastaje nekoć i sad. Tako su na ovogodišnjem 37. Salonu mladih čak tri nagrade dodijeljene Pauli Tončić za rad Ona se igra nožem – instalaciji kombinirane tehnike te ideje svojevrsnog arhiviranja iskustava i priča korisnica jednog napuštenog djevojačkog doma. S jedne strane, umjetnici u svome radu koriste fotografije iz vlastitog obiteljskog nasljeđa, a s druge, interveniraju u nađene materijale poigravajući se oblikovanjem narativa te komunicirajući s promatračem ideju da pogled iza kojega stoji drukčije iskustvo, donosi novi kontekst – bilo da je riječ o čitanju šire slike svijeta ili intimnih stanja.

Josipa Henizelman umjetnica je mlađe generacije, a nedavno je diplomirala slikarstvo na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. U svome radu, ova autorica slikarske temelje kombinira s fotografskim poljem oslanjajući se istovremeno na tradiciju eksperimentalnih filmskih tehnika kakve se u tom području kod nas rađaju u drugoj polovici 20. stoljeća. Zapažen je njezin film Mjesta koja ne postoje, nagrađen 2022. godine Nagradom GREEN DCP za najbolji hrvatski film na Festivalu 25 FPS. Riječ je o ideji aktiviranja pogleda – preispitivanja načina kako gledamo i onoga u što gledamo kao suvremene interpretacije istraživanja neprikazivačke stvarnosti, kakvo na domaćem području povezujemo s djelovanjem Mihovila Pansinija, a pri čemu korijene takvih promišljanja nalazimo u teorijskim razmišljanjima o duhovnom u umjetnosti Vasilija Kandinskog. Snimajući dijelove svojih slika i oživljavajući ih putem filmskog medija, autorica stvara dojam putovanja kroz krajolike i ambijente koji u promatraču pobuđuju poznati osjećaj proživljenih, bliskih iskustava i sjećanja. Tako prostor nije omeđen fizičkim granicama, niti ga mjerimo jednakim parametrima, nego postoji isključivo u nama – pritom ne postoji ni vremenska barijera pa se krećemo nesputano se poigravajući vlastitim mislima. Polagani kadrovi pretapanja boja dopuštaju nam uranjanje u meditativan doživljaj. Nije važno ono što vidimo, nego gdje nas to odvodi, pa vizualan sadržaj ustupa mjesto emocijama. I dok je autoričina ideja putem slike zabilježiti osjećaj iz djetinjstva onakav kakvim ga pamti (tretirajući pritom filmski medij kao slikarsko nanošenje boje na platno), gledatelj možda kreće u neka druga prostranstva prateći gibanje mase boje.

Na te duge sekvence sporog ritma izmjene na neki se način nadovezuje rad Novo nebo i nova zemlja, a možemo ga tumačiti u okviru pitanja suvremenog doba u kojem smo okruženi vizualnim sadržajem osmišljenim prema principu kratkotrajnog privlačenja pogleda. Riječ je o fotografijama svojevrsnih vizualnih tragova – asocijacija na pejzaže, koje promatrača vode kroz proces preobrazbe nadilazeći materijalnu, vidljivu stvarnost. Naglasak je na nepročišćenom koloritu apstraktnih kompozicija uhvaćenih u trenutku mijene. Proučavajući ove radove pitamo se nije li riječ o poznatim mjestima obavijenima maglom, a opet tako jasnima – fragmentima kao nagovještajima početka ili kraja transformacije osjećaja, misli ili emocionalnog stanja, no i cikličnosti koju u tim izmjenama jasnog i nejasnog ili poznatog i nepoznatog, život podrazumijeva.

I drugi umjetničini radovi polaze od ideje preispitivanja poimanja prostora, pejzaža, tehnika i medija s ciljem kreiranja novih stvarnosti. Detalji radova postaju novi radovi, odnosno, mikro svjetovi postaju makro svjetovi ispunjeni individualnim simbolima i značenjima koje iščitava gledateljevo oko. Zamišljanje novih svjetova sve češće se povezuje s distopijskom budućnošću, no uključujući i dalje novije, bolje i pametnije sustave kao osiguranje za jednostavniji život. Pa ipak, istodobno raste (umjetnički) poriv stvaranja tih novih svjetova iznutra – premrežavanjem razdoblja nastaje nova intimna stvarnost. Što je to što nas je oblikovalo, a što nas oblikuje danas? Znači li okretanje „na unutra“ da smo sanjari ili tako tražimo neke temelje za razumijevanje svojih aktualnih stajališta i djelovanja? Umjetnici odavno nisu pasionirani promatrači prirode nadahnuti njezinom divljom osobinom u koju, po uzoru na svoje romantičarske prethodnike, bježe kako bi se mogli posvetiti sanjarenju, već ju na razne načine koriste kako bi problematizirali životne koncepte i osvijestili promatrače o aktualnim problemima – klimatskim promjenama, iskorištavanju resursa, analiziranju društvenih postupaka, ali i samih sebe. Čine to kroz posvećivanje neuhvatljivim misaonim procesima koji, poput fotografija ili drugih osobnih „arhivskih“ materijala, svjedoče o tome kako se može ispreplesti ono vidljivo, „ono što ne postoji“ i ono što se tek stvara.

Ivana Završki