Nevidljive koreografije predmeta, ljudi i informacija

U Muzeju suvremene umjetnosti do 21. lipnja 2026. moguće je pogledati rad kojim je Vlatka Horvat 2024. godine predstavlja Hrvatsku na 60. Venecijanskom bijenalu. Riječ je o projektu By the Means at Hand / Priručnim sredstvima koji je autorica po završetku Bijenala donirala Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu te je on tako postao dio muzejske zbirke. O izložbi piše Marko Drmać.

Na 60. Venecijanskom bijenalu održanom 2024. godine, Hrvatsku je predstavljala Vlatka Horvat s kustosicom Antonijom Majačom. Kako se tema bijenala, “Stranci posvuda” bavila pitanjima migracije, pripadanja i izmještenosti, rad Vlatke Horvat djelovao je kao logičan izbor. Umjetnica već dugi niz godina živi i radi izvan Hrvatske, a njezina praksa kontinuirano istražuje odnose prostora, kretanja, svakodnevnih situacija i sakupljanja. Upravo se ti elementi spajaju u projektu Priručnim sredstvima. Nakon predstavljanja na 60. Venecijanskom bijenalu, rad je doniran Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, koji aktualnom izložbom projekt ne predstavlja samo zagrebačkoj publici, nego mu ujedno postaje i trajni institucionalni dom.

Projekt je nastao iz jednostavne, ali vrlo precizne premise. Umjetnica je pozvala dvjestotinjak umjetnica i umjetnika da pošalju vlastite radove, no uz jedan uvjet: da ne koriste poštu ni institucionalne transportne kanale. Umjesto toga, radovi su morali putovati preko prijatelja, poznanika, slučajnih putnika i različitih osobnih kontakata sve do venecijanskog paviljona. Među pozvanim našli su se umjetnici i umjetnice različitih generacija, poetika i geografskih konteksta, poput Ane Roldán, Stipana Tadića, Veronike Georgieve, Lale Raščić i drugih, čime je projekt uspostavio široku međunarodnu mrežu suradnje. Radovi koji su pristigli u paviljon obuhvatili su širok raspon medija – od fotografija, pisama i kolaža do manjih objekata i umjetničkih knjiga. Takva raznolikost djeluje prirodno unutar logike samog projekta, budući da su radovi morali putovati u osobnoj prtljazi. Upravo su ograničenja načina kretanja radova oblikovala njihov karakter pa mnogi od njih nose dojam intimnosti, efemernosti i privremenosti, kao da su nastali svjesni vlastitog putovanja kroz različite ruke i prostore. Zauzvrat je Horvat umjetnicama i umjetnicima koji su poslali svoje radove u paviljon, istim načinom transporta slala vlastite kolaže nastale tijekom trajanja Bijenala. Budući da je paviljon ujedno služio kao njezin životni i radni prostor tijekom manifestacije, ti su kolaži nastajali iz svakodnevnog iskustva boravka, kretanja i rada unutar samog prostora Venecije. Time je nastala improvizirana mreža prijenosa, izgrađena na povjerenju, susretima i privremenim vezama. Sam čin transporta postao je jednako važan kao i transportirani radovi pa projekt nije samo izložba zaprimljenih radova, nego i svojevrsna infrastruktura odnosa i sustava koji funkcioniraju zahvaljujući međusobnom povjerenju i neformalnim kanalima komunikacije. U tom smislu Priručnim sredstvima funkcionira kao arhiv i indeks jedne privremene zajednice.

Cijeli projekt može se čitati kao svojevrsna nevidljiva koreografija u kojoj se usklađuju kretanja ljudi, predmeta i informacija. Od trenutka kada umjetnice i umjetnici šalju svoje radove preko prijatelja, poznanika i slučajnih posrednika pa sve do njihova dolaska u paviljon, uspostavlja se precizan, ali nepisan sustav kretanja temeljen na povjerenju i improvizaciji. Svaki prijenos pritom postaje mali performativni čin. Koreografija se zatim nastavlja u suprotnom smjeru, kada Horvat umjetnicama i umjetnicima uzvraća kolažima nastalima tijekom boravka u paviljonu, čime se uspostavlja ritam razmjene, odgovora i ponovnog kruženja radova. Projekt tako funkcionira kao kontinuirani tok gesta u kojem su slanje, primanje i ponovno slanje dio jedne proširene izvedbe odnosa i prostora.

Posebno su zanimljivi kolaži koji su nastali iz svakodnevnog istraživanja, sakupljanja i fotografiranja Venecije tijekom mjeseci manifestacije. Ti radovi djeluju gotovo kao bilješke ili dnevnički zapisi, ali unutar projekta dobivaju dodatnu dimenziju – u njima se osjeća ritam svakodnevice: ponavljanje koraka, zastajkivanje, opažanje sitnih odnosa među predmetima i površinama. Kolaži funkcioniraju po principu oduzimanja, dodavanja i multipliciranja elemenata, jedan nestaje da bi drugi dobio značenje. Iz fragmenata nastaju novi krajolici, male fikcionalne kompozicije koje više ne pripadaju stvarnosti iz koje su došle. Tako Horvat zauzvrat šalje kolaže koji imaju elemente Venecije, ali od njih stvara potpuno nove prostore, kao da gradi neki treći prostor koji nije ni onaj iz kojega su pozvane umjetnice i umjetnici emigrirali, ali ni onaj u koji su emigrirali.

 

Postav u Muzej suvremene umjetnosti objedinjuje sve te slojeve. Radovi su postavljeni na zidne police, u vitrine s manjim objektima i umjetničkim knjigama, dok su kartice s fotografijama primopredaja raspoređene poput arhivskog materijala. Prikazan je i kratki video esej u kojem pratimo umjetničin boravak u ateljeu i Veneciji te razgovore o organizaciji i realizaciji projekta. Sama izložba djeluje kao organizam ili čvrsto strukturiran arhiv koji jasno pokazuje kompleksnost procesa nastanka rada. Međutim, upravo se ovdje otvara najveći problem izložbe. Iako je projekt izrazito bogat sadržajem i kontekstom, njegov tretman unutar muzeja ostavlja dojam institucionalne nezainteresiranosti. Izložba je smještena na trećem katu, u prostoru oko kojeg se paralelno gradi novi dio stalnog postava pa cijela prezentacija djeluje pomalo privremeno i odbačeno. Umjesto da se donacija hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu tretira kao važan muzejski događaj, postav izgleda kao nešto usputno, gotovo slučajno umetnuto u prostor. Takav odnos indirektno umanjuje doživljaj važnosti samog projekta. To je posebno problematično jer Priručnim sredstvima nije rad koji funkcionira spektakularno ili monumentalno na prvi pogled. Njegova vrijednost leži upravo u sporosti gledanja, u čitanju ruta, odnosa i načina transporta. Ako muzejski prostor ne omogući dovoljno jasnu koncentraciju i prostornu cjelovitost, postoji opasnost da posjetitelj ostane s dojmom nedovršenosti i pitanjem: “Je li ovo sve?” Umjesto da prostor podrži logiku rada, on ju donekle raspršuje.

Ipak, unatoč problematičnom postavu, projekt Vlatke Horvat ostaje izuzetno snažan primjer rada koji uspijeva spojiti intimno i kolektivno, lokalno i međunarodno, dokumentarno i fikcionalno. Priručnim sredstvima pokazuje kako umjetnost može nastati iz odnosa među ljudima, iz povjerenja i malih gesti. U vremenu ubrzane komunikacije i institucionaliziranih sustava razmjene, Horvat gradi alternativnu mrežu koja funkcionira sporije, ali ljudskije. Upravo u toj privremenoj i krhkoj strukturi leži snaga projekta koji nas podsjeća da se zajedništvo često stvara kroz naizgled male i svakodnevne činove razmjene.

 

Marko Drmać

 

Zahvaljujemo Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu na ustupanju fotografija postava izložbe.