Nevidljivi putnici

Jasenko Rasol

“Migrantska ruta”

Galerija VN, Zagreb

29. 2.–22. 3. 2024.

Migracije stanovništva pratimo kroz povijest – uzrokovane su ratovima, geografskim ili klimatskim promjenama te su utjecale na oblikovanje kultura i jezika, širenje običaja ili neke druge faktore s kojima povezujemo određivanje pripadnosti. U suvremeno doba često su motivirane potragom za boljim standardom života, no zabrinjavajuće je da se svakodnevno povećava broj ljudi koji je prisiljen napustiti svoj dom zbog nehumanih životnih uvjeta. Bježeći od rata, neimaštine i gladi, mahom u europske zemlje, stanovnici iz donedavno nam „stranih“ područja, dolaze u nadi da će sigurnost naći drugdje dok se situacija u njihovim postojbinama ne stabilizira.

Tako se s velikim migracijama danas susrećemo više nego prije – s jedne strane zbog veće dostupnosti informacija putem medija, a s druge zbog sve češćih kriza na širokom geopolitičkom području koje se direktno odražavaju na razne dijelove svijeta ukazujući nam na međusobnu povezanost i na činjenicu da nam na život utječu čimbenici kojih vrlo često nismo ni svjesni. Iako povezanost migracija i umjetnosti pratimo još od najranijih poznatih primjera ljudske umjetničke aktivnosti, poput špiljskih crteža kao dokaza o čovjekovom opažanju okoline i kretanju raznim područjima u kojima bi pojedine prostore „prisvajao“ ostavljajući vizualne tragove, kolonizacijske politike, koje donose utjecaje „egzotičnih“ ili „vanjskih“ praksi na europsko područje, utječu na to da od polovice 19. stoljeća pratimo intenziviranje promjene umjetničkih pogleda, što se, pak, izokreće u drugoj polovici 20. stoljeća s pojavom kritičke svijesti i teorijskih koncepata čiji autori ukazuju na negativne aspekte prisvajanja i prenošenja obilježja koja podrazumijevaju pripitomljavanje „drugog“.

I dok se u nekim dijelovima svijeta već dugo odvija prisilno kretanje stanovništva u nove, često i vrlo udaljene krajeve, u potrazi za sigurnim uvjetima života daleko od rata, na europskom se tlu takve sve učestalije kretnje primjećuju unazad desetak godina pobuđujući u ciljnim zemljama političku potrebu stvaranja slike sigurnih granica za život svojih građana – jer opasnost su oni drugi koji dolaze. Umjetnički radovi i projekti, koji nastaju kao odgovor na ovakve stavove, proučavaju fenomen migracije s raznih gledišta, stavljajući uglavnom u fokus brutalnost režima bez empatije i posljedice koje ostavlja na migrante – od opasnih načina transporta koji često završavaju tragično do nemogućnosti asimilacije u društvu, ako do toga koraka uopće i dođe.

Migranti su tako primorani kretati se i raditi „nevidljivo“, a o njihovoj neprimjetnosti brinu se i razne službe kako bi se izbjegao osjećaj kolektivne nelagode. Upravo zato brojni umjetnici suočavaju promatrača s nesigurnim putovima na koje su izbjeglice osuđene, načinima na koje ih društvo doživljava, pitanjima koja treba postaviti kako bismo osvijestili migrantsku poziciju, ali i njihovim identitetima – licima, pričama ili osobnim stvarima koje nas suočavaju s činjenicom da nije riječ o brojkama o kojima slušamo u vijestima, nego o ljudima i njihovim sudbinama.

Nedavno je u prostoru Galerije VN predstavljena izložba fotografa, snimatelja i vizualnog umjetnika Jasenka Rasola naslovljena Migrantska ruta koja, pak, isprepliće poglede, s jedne strane bezbrižnih šetača, a s druge prisiljenih putnika, na isto mjesto – šumsku rutu na istarskom području u blizini slovenske granice kojom umjetnik svakodnevno prolazi šećući sa psom. Godina je 2022., a na tome putu susreće strance koji bez riječi prolaze, tek uz kimanje glave, ne zastajući, a njihovo kretanje prekidaju policijske provjere. Iduće godine više ih nema, po čemu autor zaključuje da je ruta otkrivena. Početkom ove, 2024. godine, ondje snimljene kadrove umjetnik predstavlja zagrebačkoj publici sugerirajući kako kontekst i subjektivno iskustvo utječu na percepciju vanjskog prostora slobodnog kretanja koje je po definiciji zajedničko svima. Izložba donosi fotografije i audio-vizualne radove koji prikazuju šumski kraj ogoljelih stabala i sasušenog lišća na tlu, bez ljudi, s tek ponekad i ponegdje ostavljenim ili zaboravljenim komadom odjeće, odnosno nekim sličnim tragom čovjekovog kratkotrajnog prisustva. Sivkaste, hladne tonove povremeno „otopi“ zraka sunčeve svjetlosti koja obasja neki detalj. Čist, prodoran zvuk koračanja kroz lišće prati nas u našem kretanju galerijskim prostorom prebacujući nas na mjesto snimanja čak i snažnije od samih vizuala. Gledajući s neutralne pozicije izvan konteksta, šuma je naprosto komadić prirode – tiho mjesto koje pobuđuje osjećaj mira i poziva na introspekciju. U ovoj nas prilici u njezinom doživljaju usmjerava autorovo svjedočanstvo, odnosno njegov koncept koji polazi od obilježavanja određenog prostora „nevidljivim“ aktivnostima. Staklena stijenka Galerije VN koja omogućuje znatiželjnicima s ulice da zavire unutra, za ovu je priliku zatvorena fotografijama šumskog puta s ponekim ostavljenim tragom poput odjevnog predmeta, no ta je fotografska intervencija u prostoru suptilna tako da gradski prolaznici u žurbi mogu vrlo lako ne skrenuti pogled na nju.

Promatrajući neprisutne, nezabilježene kretnje, ne hvata li nas osjećaj nelagode dok shvaćamo da se u krajoliku u kojemu tražimo mir, istovremeno odvijaju potresne sudbine? Mogu li nas ovi prizori potaknuti na obzirnost i suosjećanje? Možda već samim osvještavanjem slojevitosti svakodnevice postajemo senzibiliziraniji za ono što se oko nas događa. Stranci u širokom smislu tema su ovogodišnjeg 60. Venecijanskog bijenala, upućujući nas na sveprisutnost i obilježenost suvremenog svijeta kriznim situacijama na općim i pojedinačnim planovima. Kakve korake je danas potrebno poduzeti kako bi se potaknuo osjećaj društvene pripadnosti u stranoj zemlji, ili je to nedefinirani pojam koji podrazumijeva „nepripadanje“, kako bismo mogli shvatiti njegovo puno značenje, a u umjetnosti će uvijek ovisiti o intimnim autorskim i gledateljskim iskustvima? Brojni su primjeri umjetničkih praksi koje problematiziraju odlazak i započinjanje života ispočetka u novoj sredini zahtijevajući kreiranje novog identiteta za brže uklapanje u novu zajednicu. Možda je idealistički vjerovati kako suvremena umjetnost ima moć djelovanja na percepciju i poticanja promjene, ali ona nudi modele promatranja i doživljaja stvarnosti čineći ju vidljivom. U radu dokumentarističkog, ali i poetičnoga karaktera Jasenka Rasola, ne iščitavamo oštru i bespogovornu kritiku sustava u kojemu živimo, već tragove koji govore o nestabilnosti i nepripremljenosti suvremenog društva na suočavanje s globalnom krizom koja testira humanističke vrijednosti.

Ivana Završki