Skip to main content

Običnost, ili više od toga?

16. 11. 2026.

U zagrebačkoj Galeriji Modulor od 19. do 30. listopada 2026. održana je izložba Pričam – i više od tog Nine Rendulić i Sébastiena Hoëltzenera. Na izložbu se osvrnula Sandra Križić Roban.

Postav izložbe, snimila: Nina Rendulić

Fotografije uvrštene na izložbu kojom su svoj višegodišnji projekt zagrebačkoj publici predstavili Nina Rendulić i Sébastien Hoëltzener, obične su i svakodnevne; terminološki, možemo ih nazvati vernakularnima. U fokusu svake od njih je tekstualna intervencija, otisnuta na običnom papiru ili u malom, jedva zamjetnom formatu naljepnice, s nekoliko riječi koje vjerojatno izazivaju pozornost prolaznika. Ili ne. Teško je zaključiti, naime, do koje mjere su pojedine od njih bile vidljive u kaotičnom okruženju grada gdje su brojne dostupne površine prekrivene oglasima, obavijestima, imenima i izjavama. Ovi tekstualni iskazi dio su umjetničke prakse dvoje autora, a nastaju povezivanjem lingvistike, fotografije i urbane šetnje. Potonje su posljednjih godina popularne u Zagrebu, otkrivajući različite uzorke mišljenja i tumačenja urbanih strategija, a koje se prepoznaju i šetnjom prenose drugima. No Nina i Sébastien šeću sami, pritom izgovaraju i snimaju svoje monologe, i zatim se vraćaju na pojedina mjesta gdje su konkretan tekst izgovorili izlažući ga javnosti na posterima i naljepnicama. Jezična je dimenzija djela posebno zanimljiva, jer se događa u okruženju u kojem se najčešće nešto nekome želi prodati (po mogućnosti, mimo računa, plaćanjem na ruke i uz što veću dozu povjerenja). No što doista znače njihove misli koje nastaju autonomnim postupkom hodanja i mišljenja? Je li riječ samo o “osluškivanju javnog prostora”, ili je ovakvom praksom moguće postići i nešto više?

 

Svaka šetnja traje između pola i čitavog sata, i za to vrijeme oboje autora snimaju se mobitelima. Flaneristički svladavaju javni prostor, prolazeći i izvodeći monološki tekst koji nastaje bez prethodnog scenarija, intuitivno. Sve u ovom radu ovisi o ritmu hodanja, disanja, o ritmu gledanja i uočavanja pojedinosti koje se “prevode” u tekst. A on ponekad opisuje viđeno, a ponekad se usložnjava na način kako i inače misli “vrludaju”, preskakujući s jedne na drugu temu i intuitivno povezujući složenu misaonu aktivnost koja mu prethodi. Sve u ovoj praksi ovisi i o vremenu – onome hodanja, govorenja, gledanja, zatim transkribiranja, pa odlučivanja koje su rečenice zanimljive da bi ih se otisnulo; vremenu vraćanja na ista mjesta, lijepljenja postera, te na kraju, njihova uklanjanja. Slova su otisnuta jednostavnim sanserifnim fontom, kapitalom različitih veličina: ponekad, tekst kao da raste naglašavajući pojedine riječi koje su iz nekog razloga umjetnicima važne. Isti je princip primijenjen i u izvedbama realiziranima u Francuskoj, no posebnost zagrebačke izvedbe je u dva jezika. Naime, Nina Rendulić živi i radi kao lingvistica u Orléansu, i na Trešnjevku se vraća ne samo u mjesto odrastanja nego i u jezik. I tu transformaciju zatim obilježava fotografijama. Sébastien, pak, djeluje u materinjem francuskom jeziku, ostavljajući ga neprevedenog. Fotografije su, kako smo već rekli, posve obične, vernakularne; možda su i riječi koje otiskuju na postere posve obične, a njihova “običnost” proizlazi iz konteksta u kojem izazivaju sumnju, znatiželju ili neku drugu reakciju.

Fotografija nastala u okviru projekta, snimila: Nina Rendulić

Fotografija nastala u okviru projekta, snimila: Nina Rendulić

Fotografija nastala u okviru projekta, snimila: Nina Rendulić

Svoj su projekt Nina Rendulić i Sébastien Hoëltzener započeli u francuskim gradićima i selima, mjestima koja ni po čemu nisu osobita i u koje turisti uglavnom ne zalaze, a jedna izvedba realizirana je u Cambridgeu. Fotografiranje isprva nije bilo planirano i do njega dolazi ukoliko će se lokacije predstaviti u galeriji ili publikaciji. Razina iznenađenja s ovakvim sadržajem u galeriji vjerojatno je manja od one postignute na javnom mjestu, jer izložbeni prostori su po sebi mjesta na kojima očekujemo aktivaciju čuđenja. I što je naposljetku postignuto u galeriji Modulor, u kojoj Nina i Sébastien postavom fotografija simuliraju putanju svoga hodanja po Trešnjevki. Markirali su ga aksom sjever – jug, te rasponom između krajnje istočne i krajnje zapadne točke, iskoristivši i prostornu datost galerijskog prostora u kojem je jedan zid bitno dulji od drugog.

 

Običnost fotografija usklađena je s dva različita pogleda; i dok Nina primjećuje sitnice, možda mačku koja šeće po cesti, Sébastien je više usredotočen na tehničke detalje i opisat će pojedinu zgradu, ili materijal od koje je građena. Pritom običnost fotografije, ako je tako možemo nazvati, proizlazi i iz običnosti kvarta, Trešnjevke obilježene skromnim kućama koje su recentno zamijenjene generičkim i predimenzioniranim stambenim zgradama. Trešnjevka je, naime, idealna za govoreni jezik, onaj obični, svakodnevni izričaj koji je u fokusu interesa Nine Rendulić; jezika kojemu se vraća, iako su se okolnosti konteksta iz kojeg je potekla uvelike promijenile. Ipak, i fotografije i izjave predstavljaju stvarnost koja se mijenja, i na njima ostaje zabilježeno ono što se gubi i ono što dobivamo ovako osmišljenim projektom.

Postav izložbe, snimila: Vladimira Spindler

Pojedini su posteri na francuskom jeziku, koji će zasigurno izazvati više čuđenja od hrvatskoga; nalazimo ga i na nekoj kaotičnoj lokaciji buduće izgradnje. Prepoznajemo riječi, “voilà, c’est un peu … avec … qui gagnent”, no značenje nam izmiče. Tragam za izrazima na fotografijama, “on veut garder cette maison”, no ne vidim čitavu kuću nego izrez pogleda na skromnu prizemnicu crveno ožbukanog pročelja i bijelo okrečenih doprozornika. Gledam kuću koja će vrlo vjerojatno nestati, možda ne uskoro, ali krov je jako pohaban i ne sluti da ima nade za opstanak. S fasada se ljušti boja, i s onih starih ali i novih, ovlaš dovršenih. Jedan posjetitelj kritizirao je fotografije, jer bile su mu isuviše obične. Ali što činiti sa svakodnevicom u kojoj sve što nas okružuje ne može biti podvrgnuto spektakularizaciji? Što učiniti sa svakodnevicom kojoj se vraćamo promijenjeni, u doba godine kad je “vreva utihnula”, ljudi preselili na more, i kad sva običnost konteksta dolazi do izraza? Razmišljam o tom “nečemu” koje se uobičajeno ne prepoznaje, o osjećaju koji nastaje kad u prolazu začujemo nekog tko govori i pritom se snima, o razini usamljenosti koju grad proizvodi kod svakoga od nas. I za tu svrhu ove su obične fotografije posve dovoljne.

 

 

Sandra Križić Roban

 

Zahvaljujemo umjetnici Nini Rendulić na ustupljenim vizualima.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.