Od filma do fotografije u potrazi za “saudade”

Od 24. do 31. siječnja 2025. u Galeriji SC mogla se pogledati izložba Saudade Ivane Pašut, a o njoj piše Dora Meštrović.

Izgovor i zvuk riječi može prizvati značenja šira od granica našeg vokabulara.  Riječi su kanal kroz koji prenosimo osjećaje i iskustva. One su magične.

 

Saudade – čežnja, žudnja, prisjećanje, nostalgija, tuga, melankolija, kontemplacija, želja. Riječ iz portugalskog jezika razvila se iz latinskog solitatem (samoća) te usprkos neuhvatljivom značenju bez ekvivalenta u drugim jezicima opčinjava i inspirira djela književnosti, likovnih umjetnosti, filma, pa i fotografije.

 

Od 24. do 31. siječnja 2025. u Galeriji SC mogla se pogledati izložba Saudade Ivane Pašut kojom je, rekreiravši kadrove iz filmskih klasika, umjetnica istraživala taj kompleksan osjećaj. Odabirom scena, čija radnja i tekst odišu saudade, autorica u izloženim fotografijama pokušava uhvatiti trenutak značenja koji izmiče, dok nas postavom poziva da i sami iskusimo nijanse tog osjećaja. Na tragu Rosy Martin i Jo Spence koje su u svojim fotografijama preispitivale dominantne stereotipe i stvarale nova značenja procesom “re-enactnment phototherapy”, Pašut se stavlja na mjesto filmskih heroina te kroz njihove priče pokušava protumačiti vlastitu.

Izložbu sam posjetila u jednom neobično toplom i sunčanom zagrebačkom tjednu. Jednom od onih koji odišu osjećajem optimizma i podsjećaju da će nakon svog naizgled beskrajnog sivila doći proljeće. Ulaskom u prostor Galerije SC, prigušenih svjetala, sunčani je dan ostao iza mene te sam prebačena u mračan ambijent nalik kinu. Odjednom sam se nalazila u liminalnom prostoru u kojem nije bitno sija li sunce ili pada snijeg, već samo svijet koji isijava iz projektora. Na zidove su projicirane fotografije kao na filmsko platno. Na središnjem zidu nasuprot ulaza, vrti se projekcija svih fotografija iz ciklusa, dok su na bočnima prikazane četiri odabrane scene. Ispred njih uza zid organizirani su rekviziti iz rekreiranih filmskih scena – stolovi, stolice i visoka drvena vješalica te manji elementi poput boca pića ili šešira, a koji djeluju kao da su likovi do maločas bili ovdje i usred razgovora ili gutljaja pića otišli. Stvorenom nas atmosferom Pašut poziva da postanemo dio scene, da poput nje “uđemo” u lik. Potiče nas da se prisjetimo trenutaka u kojima smo i mi uz cigaretu i razgovor s prijateljima promišljali o životu.

Pritom je zanimljivo igrati igru prepoznavanja i pokušati odgonetnuti iz kojeg je filma preuzet koji kadar. Pašut scene uzima iz, primjerice, Do posljednjeg daha Jean-Luc Godarda, Ljubavi poslijepodne Érica Rohmera, Ljubomore Philippe Garrela, Pastoral: To Die in the Country Shujija Tarayame, Hiroshima, ljubavi moja Alaina Resnaisa, Ponoći u Parizu Woodyja Allena, 8½ Federica Fellinija, I’m not There Todda Haynesa i Francuskoj depeši  Wesa Andersona. No, koja je nit koja povezuje ove filmove i od kuda dolazi saudade? Na crno-bijelim fotografijama likovi su prikazani u trenutcima kontemplacije, dubokih razgovora i preispitivanja. Njihove su oči u sjeni, pogled je dalek i zamišljen. “Titlani” tekst prenosi izjave o životu u kojima protagonistii sami ili u dijalogu promišljaju o stvarnosti, sreći, vlastitoj emocionalnoj kompetenciji i dubini svog (životnog) iskustva.

 

Kadrovi su izvrsno rekreirani do najmanjeg detalja te uspješno prenose atmosferu zamrznute filmske trake.  U kratkom je razgovoru autorica izjavila da je bio poseban izazov rekreirati kadrove. Bilo je potrebno prilagoditi prostor, odjeću, šminku i frizuru, a neke od filmova morala je izbaciti iz selekcije jer je njihovo rekreiranje predstavljalo preveliki izazov, pa čak i opasnost. Autor svih fotografija je Šimun Bućan, koji je usko surađivao s umjetnicom. Svi su likovi na fotografijama zapravo autoričini prijatelji i kolege pa su njihove zajedničke uspomene i iskustva pridonijele autentičnosti radova.

Iako se inače pretežito bavi performansom, videom i zvukom, ovaj je rad napravljen u mediju fotografije. Ipak, i ovdje je zadržan aspekt performansa s obzirom na to da se autorica nalazila ispred kamere. Ivana Pašut za sve svoje radove kaže da su prožeti suptilnom intimnom atmosferom, njima pokušava shvatiti svijet oko sebe. Središnju projekciju započinje filmom Do posljednjeg daha i njegovim citatom “I don’t know if I’m unhappy because I’m not free, or if I’m not free because I’m unhappy.”, a završava s: “Maybe you understand fiction better than real life”. Iz filma I’m not There. Ovime tvori narativni niz koji započinje vlastitom nedoumicom o životu – svojoj ulozi u kovanju vlastite sudbine, a završava pomirenjem s izazovima i nedaćama iz prihvaćanje vlastite prirode.

 

Odabirom filmskog kadra kao medija za proučavanje osjećaja, Pašut odvaja emocije na fotografijama od vlastitog tumačenja, prepuštajući promatračima da interpretiraju radove kao prikaze univerzalnog osjećanja s kojim se brojni mogu poistovjetiti, a ne kao opise njezinog osobnog unutarnjeg svijeta. Protagonist fotografija Ivane Pašut nisu likovi koje utjelovljuje, već sam osjećaj saudade.

U kontrastu sa središnjim dijelom izložbe kao svojevrsnom ambijentalnom instalacijom, na stražnjem su zidu prostora ovješeni printevi svih korištenih fotografija s pripadajućim legendama. Bogat uvod u izložbu dao je autor predgovora Leopold Rupnik, a za popratni filmski program pobrinuo se selektor Ivan Paić. Naime, u dvorani potkrovlja Galerije SC za vrijeme trajanja izložbe u suradnji s Francuskim institutom u Zagrebu prikazivani su neki od klasika francuskog novog vala. Tako su Hirošima, ljubavi moja i Do posljednjeg daha filmovi iz kojih je Pašut rekreirala scene, dok su Cléo od 5 do 7 Agnès Varde, India Song Marguerite Duras i Ljetna priča Érica Rohmera nadopunili slijed. U središtu radnje selektiranih filmova unutarnji su životi protagonista koji preispituju teme poput vlastite smrtnosti, nezadovoljstva životom kojeg vode i romantičnih odnosa. Likovi ovdje nisu heroji već autsajderi. Improvizirani su dijalozi nekad melankolični, nekad zabavni, ali uvijek životni, poput citata iz scena koje je odabrala Ivana Pašut. Ovaj dodatak zaokružio je ovu pomno osmišljenu izložbu koja posjetitelje angažira emotivno, potiče ih na interakciju i igru te ih navodi na to da i sami pronađu što za njih znači saudade.

Dora Meštrović

Zahvaljujemo Galeriji SC na ustupljenim vizualnim materijalima.