“Od kronika zagrebačke nezavisne kulturne scene do pejzažne i eksperimentalne fotografije”

O izložbi Neviđeni Marko Čaklović! – izložba fotografija piše Silvia Roberta Zaplatić. Izložba je održana u Institutu za suvremenu umjetnost od 12. veljače do 18. ožujka 2022.

Krajem 90-ih godina dvadesetog stoljeća započinju prve naznake formiranja nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj. Tada se formiraju razne nove organizacije i inicijative koje provode specifične programe, ali djeluju više-manje samostalno. Početak 2000-ih godina početak je i cvjetanja nezavisne kulture, raste broj neformalnih inicijativa, organizacija i neprofitnih klubova koji ovaj put udružuju snage. [1] Močvara, klub neprofitne udruge građana Udruženja za razvoj kulture URK, jedno od prvih mjesta u Zagrebu gdje se razvijaju i promoviraju nezavisna kultura i umjetnost, otvara svoja vrata 1999. godine [2] u Runjaninovoj ulici, lokaciji iz koje se već iduće godine seli u prostor bivše tvornice Jedinstvo u Trnju uz obalu Save, gdje djeluje i danas. „Neformalnu, alternativnu povijest stare Močvare“ [3] svojim je radovima ispisao Marko Čaklović, prerano preminuli fotograf iza kojeg je ostalo 15.000 negativa. Fotografijom se počeo baviti 1997., da bi već iduću godinu upisao studij na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, koji su mu obilježila predavanja fotografa prof. Silvestra Kolbasa. Iako je studij završio, nikada nije diplomirao. [4] Nešto više od deset godina nakon Čaklovićeve smrti, njegov rad ponovno dolazi u fokus javnosti zahvaljujući njegovom dobrom prijatelju i suradniku iz Močvare, redatelju Ivanu Ramljaku, koji priređuje dokumentarni film O jednoj mladosti (2020.). Ramljakov film potaknuo je povjesničarke umjetnosti Janku Vukmir i Ivu Prosoli da pripreme izložbu Neviđeni Marko Čaklović – izložba fotografija koja se mogla pogledati u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu od 17. veljače do 18. ožujka 2022. godine. Na izložbi je bilo izloženo 80 analognih crno-bijelih fotografija nastalih u razdoblju od 1998. do 2005. godine, a kako kustosice napominju, “riječ je o fotografijama koje je Marko osobno pripremio za izlaganje” te su ovim odabirom odlučile poštovati i njegov osobni izbor. [5]

Na većini izloženih fotografija ostavljen je crni rub koji podsjeća na takozvanu poletovsku fotografiju [6] – crni rub je konstitutivni element svake fotografije objavljene u Poletu, označava da je riječ o punom kadru, a fotografi ga ostavljaju kao zaštitu kadra da se u uredničkim i drugim postupcima ne bi interveniralo u fotografiju. [7] I poletovi fotografi i Čaklović bili su kroničari alternativne scene svojeg vremena koji su na brojnim fotografijama prikazivali mlade okupljene oko klubova i na koncertima, te portrete članova bendova i ostalih poznatih osoba. S obzirom na tadašnje okolnosti u Hrvatskoj, Ramljak upozorava da ono što na prvi pogled izgleda kao bezbrižna mladost jedne generacije, koju je svojim fotoaparatom dokumentirao Marko Čaklović, zapravo prikazuje da se u stvari cijelo to vrijeme radilo o nekoj vrsti bijega od stvarnosti i problema o kojima nitko tada nije razgovarao. [8] Riječ je o generaciji koja je odrastala u Zagrebu u privremenoj sigurnosti 1980-ih godina, a formirala se u ratnim i poslijeratnim 1990-ima. [9]

Čaklović u svojim radovima koristi specifične kadrove zbog kojih su njegove fotografije prepoznatljive. Kada fotografira portrete, često subjekta snima iz neznatno povišene perspektive, pri čemu je glava portretiranog uz sam rub vrha kadra ili je čak djelomično prerezana. Na izložbi je u vitrini bilo izloženo oko 40 portreta manjih formata na kojima se nalaze poznate osobe, poput frontmena grupe Pips, Chips & Videoclips Rippera (Dubravka Ivaniša), kazališnog redatelja i DJ-a Marija Kovača, pjevačice Ivanke Mazurkijević, glazbenika Matije Dedića, glumice Zrinke Cvitešić i mnogih drugih. Čaklović je fotografirao i svoje prijatelje i ljude okupljene oko kluba Močvara i Radio studenta. Osim ovih, predstavljeno je još desetak portreta većeg formata, nastalih između 1998. i 2002. godine.

Čaklović se zanimao i za druge teme, a što je ova izložba nastojala prikazati, osobito odabirom serija Pejzaži (1997. – 2005.), From the Scratch (2000.) i Ljudi mrlje (2005.). Pejzaži su predstavljeni kroz sedam fotografija krajolika s niskim horizontom i dramatičnim nebom uglavnom prikaza šuma, polja, mora, krovova kuća i žica dalekovoda. From the Scratch čini niz fotografija u kojima autor eksperimentira kadrovima i perspektivom te bilježi ljudsko tijelo u pokretu. Serija Ljudi mrlje bila je izložena u KIC-u, jedinoj Čaklovićevoj samostalnoj izložbi u Zagrebu. Financijske i druge organizacijske okolnosti tada su uvjetovale format fotografija veličine 10 x 15 cm. Za razliku od toga, na izložbi Neviđeni Marko Čaklović – izložba fotografija izložena su uvećanja ove serije koja dosad nije bila izlagana. [10] Serija Ljudi mrlje jedina je, uz polaroide, kod koje su kadrovi bez crnog ruba. Obuhvaća sedam portreta s fokusom na različite dijelove lica i jakim kontrastom svjetla i sjena, a na nekim se fotografijama fizionomije lica gube u gustim mrljastim sjenama.

Izložba Neviđeni Marko Čaklović – izložba fotografija predstavlja autorov opus obuhvaćajući sva njegova područja interesa u fotografiji – od kronika nezavisne kulturne scene u Zagrebu i prve Močvare sve do pejzažne fotografije i kadrova u kojima je eksperimentirao. Od velikog broja negativa, jer čak je njih 15.000 nastalo kroz deset godina, kustosice izložbe odabiru one koje je Čaklović bio sam pripremio za izlaganje, priređujući hommage autoru. “Ono što je zajedničko svim fotkama je nevjerojatno pozitivna, kreativna iako pomalo kaotična energija koja izbija iz njih. Slučajno ili ne, u to vrijeme i Marko je bio baš takav – pozitivan, kreativan i pomalo kaotičan.” [11] riječi su kojima Ivan Ramljak završava posvetu Marku Čakloviću u monografiji posvećenoj klubu Močvara, a prigodne su i za kraj ovog osvrta.

Silvia Roberta Zaplatić

Fotografije: Silvia Roberta Zaplatić

[1] Višnić, Emina: Kulturne politike odozdo. Nezavisna kultura i nove suradničke prakse u Hrvatskoj, policies for culture, Zagreb, 2008.

[2] Udruženje za razvoj kulture URK osnovano je 1995. godine, a tijekom 1997. i 1998. djeluje utorkom (tzv. Urktorak) u Klubu studenata filozofskog fakulteta Rupa. Dugogodišnji san mnogih pojedinaca o tome, kako bi trebalo osnovati „pravi“ klub, kulminirao je nakon godina lutanja i tako URK 16. travnja 1999. otvara „Močvaru“, preuredivši preko noći stari zapušteni diskont pića u Runjaninovoj ulici. Više na: http://www.mochvara.hr/info/sto-je-urk-, pristupljeno 28. 3. 2022.

[3] Ramljak, Ivan: „Marko Čaklović. Slike iz života prve Močvare” u: Močvara i priča o URK-u [gl. urednik Kornel Šeper], Zagreb : Udruženje za razvoj kulture “URK”/klub Močvara : UPI-2M, 2018.

[4] http://www.institute.hr/izdanja-instituta/nevideni-marko-caklovic/, pristupljeno 28. 3. 2022.

[5] http://www.institute.hr/izdanja-instituta/nevideni-marko-caklovic/, pristupljeno 28. 3. 2022.

[6] Termin je sporan jer većina fotografa koji su snimali za časopis Polet negiraju postojanje specifične poletovske fotografije, a kod onih koji smatraju da ona postoji javljaju se nesuglasice oko naziva, pa ju tako neki nazivaju i Poletovom školom fotografije, a neki novom life-fotografijom.

[7] Franulić, Markita: „Poletova fotografija – deset godina kasnije“, u: Život umjetnosti : časopis o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi, Vol. 45/46 No. 1, 1989.

[8] https://www.vecernji.hr/kultura/ivan-ramljak-bili-smo-generacija-koja-nije-ni-znala-da-ju-je-pogodio-rat-1453660, pristupljeno 28. 3. 2022.

[9] Vukmir, Janka; Prosoli, Iva: “Bez naslova” [popratni tekst], Neviđeni Marko Čaklović – izložba fotografija, Institut za suvremenu umjetnost, 17. 2. – 18. 3. 2022.

[10] Ramljak, Ivan: „Marko Čaklović. Slike iz života prve Močvare”, u: Močvara i priča o URK-u [gl. urednik Kornel Šeper], Zagreb : Udruženje za razvoj kulture “URK”/klub Močvara : UPI-2M, 2018.