Okvir za igranje
O izložbi Ivana Buvinića “Četiri zida” piše Iva Brižan. Izložba je održana u zagrebačkoj Galeriji f8 od 22. studenog do 10. prosinca 2022.
Kako kulturni krajolik utječe na zajednicu i kako oblikuje njezinu dokolicu, a potom i pojedinca, pitanja su koja čine okosnicu izložbe fotografa Ivana Buvinića, otvorene u Galeriji f8 krajem studenoga 2022. Polazište posljednjega fotografskog istraživanja mladog Šibenčanina je igra boćanja, rasprostranjena u mediteranskom podneblju. I dok je izložbom Sigurna kuća u Galeriji Spot (2020.) propitivao prirodu sjećanja i ulogu fotografije, koristeći se i drugim medijima pri rekonstrukciji značenja vezanih uz dom i odrastanje, otvarajući tako prostor interpretacijama vlastitih obiteljskih sjećanja, izložba Autopsija u Galeriji Kranjčar (2021.) u središte je postavila kompozicije fokusirane na obiteljski stol kao poprište obiteljskih događaja koji su rijetko idealni, a ponekad su i traumatični. Trećom samostalnom izložbom umjetnik proširuje interes s tema introspekcije i vlastite obitelji prema zajednici u kojoj je odrastao i dalmatinskom kulturnom krajoliku čiji je dio.
Postav diplomske izložbe Četiri zida osmislio je u suradnji s mentorom Bojanom Mrđenovićem, vodeći se specifičnostima galerijskog prostora u koji su fotografije smještene. Izložba se sastoji od nekoliko različitih fotografskih žanrova – portreta, prostora te predmeta – mrtvih priroda izloženih u prizemlju i na katu nevelike galerije Akademije dramske umjetnosti. Autor se pri snimanju ne bavi dokumentarizmom već rekreira pojedine scene zatečene na boćalištima u Šibeniku, Splitu i Zagrebu. Fotografije su snimljene srednjeformatnom kamerom na srednjeformatnom negativu, kombinirajući studijske uvjete na stvarnim lokacijama s pripadajućim akterima.
Posjetitelj izložbe u prizemlju nailazi na seriju portreta muškaraca srednje i starije dobi poredanih u dva usporedna niza. Devetnaest protagonista prikazano je u tričetvrt profilu u krupnom planu istaknutih na bijeloj pozadini. Spontani izrazi njihovih lica odaju nepatvorenost praćenja igre na boćalištu, a osvjetljenje koje na njih pada pridaje im svečan ton nalik bistama. Nasuprot ulaza stoji izdvojena fotografija zida improvizirane nastambe većih dimenzija. Bijelo-smeđi kontrast zidova sastavljenih od salonitnih i lesonitnih ploča prati dijagonalu niskog zida i poravnatog pješčanog tla boćališta. Umjesto neba, i ova je fotografija natkrivena bijelom pozadinom što sve elemente kompozicije svodi na apstrahiranu cjelinu. Indikativne za samu izložbu postaju činjenice da sama igra koju muškarci promatraju nije ilustrirana te da prikazani improvizirani prostor ne ukazuje na neko specifično mjesto. Predmet autorova interesa jest specifičan kulturni krajolik kao normativna kategorija koja uređuje društvene odnose te posljedično tome slobodno vrijeme i dokolicu na pojedinim prostorima.
Na katu se među fotografskim diptisima i triptisima izdvaja portret žene na kojem je ona smještena u srednjem planu. Pogled joj je usmjeren direktno u fotografski objektiv za razliku od muškaraca, koji na prethodnim fotografijama gledaju negdje izvan i pored kamere. I dok oni djeluju nesvjesni svojeg izgleda i pozicije u zajednici kojoj pripadaju, žena je posve svjesna podređene uloge koju u toj zajednici igra. Odjevena je u bijelu košulju kratkih rukava i hlače kaki-boje, na nogama nosi sandale, našminkana je, nosi crveni ruž, kosa joj je skupljena u punđu, a pod rukom pridržava tacnu. Konobarica djeluje strogo, ali rezignirana pogleda te umorna lica s borama pripadajuće joj životne dobi. Pozicioniranjem njezine fotografije na katu otvara se prostor za preispitivanje društvenih, rodnih, kao i klasnih odnosa, u opreci spram prikazane skupine muškaraca u prizemlju. Autor nastoji ukazati na činjenicu kako je uloga žene u društvu često podređena i svedena na neki oblik usluživanja muškaraca, počevši od obiteljske sfere i obavljanja kućanskih poslova do poslova u uslužnom sektoru gdje su žene također najzastupljenije. Muškarci u patrijarhalnoj sredini imaju isključivo pravo na dokolicu i igru, dok je žena svojevrsni autsajder kojoj je pripušteno samo posluživati ih ili brinuti o djeci.
Marksistički kulturni geograf Don Mitchell krajolik razmatra kao mjesto proizvodnje (rada) i reprodukcije društvenih odnosa koji su prožeti odnosima moći, s obzirom na rod, klasu i rasu koji pojedini lokalitet ustrojavaju.[1] Boćalište na kojem skupina muškaraca provodi slobodno vrijeme, ujedno je lokalitet na kojemu je portretirana žena primorana raditi. Boćališta kao fizička mjesta i boćanje kao kulturna praksa zahvaćeni su specifičnim dalmatinskim kulturnim krajolikom. Stoga bi se boćanje kao bezbrižna dokolica i oblik socijalizacije, a ponekad i sirovo muško odmjeravanje snaga popraćeno psovkama, moralo istraživati polazeći od rada kao temelja proizvodnje društvenih odnosa na nekom prostoru i u određenom kulturnom krajoliku, uzimajući u obzir rod i klasu u ovom slučaju.
Jedan od izloženih triptiha prikazuje improvizirana rješenja nastala na jogu, čiji je dio fotografija s dijagonalom podlaktice i balotom u središtu kompozicije. Ova fotografija ukazuje na ljudski faktor igre i odlikuje se uzvišenom pozom olimpijskog sporta nalik bacanju kugle, dok posljednje sunčeve zrake padaju na muškarčevu šaku i dio okruglog rekvizita. Motiv snažno kontrastira svijetloj pozadini neba s rijetkim oblacima, što navodi na uočavanje različitog tretmana pozadine fotografija koje prikazuju predmete u odnosu na izbrisane pozadine portreta muškaraca.
Snimanje analognom fotografskom kamerom i korištenje srednjeformatnog negativa autoru je omogućilo vizualno jasan prikaz detalja što posjetitelja može navesti na proustovsko kontempliranje o nizu motiva. Novim očima moguće je vidjeti sjedište stolice „natočkano” izgorjelim rupama od žara cigarete, pukotine na zidu koje se račvaju u paučinaste mreže te crno-sivi kontrastni spoj košulja izvješenih na obližnjem drvenom stupu električne rasvjete. Buvinić osim zavidne tehničke potkovanosti pokazuje i izrazitu koncepcijsku razrađenost, a što otkriva uključivanjem višeslojnog niza aspekata u vlastite fotografije – primjerice, dječji crtež tročlane obitelji ukazuje na dječju prisutnost na boćalištu. Izgaženi pivski čepovi svjedoci su utrošenog slobodnog vremena te društvenog rituala ispijanja alkohola. Ispečene kukuruzne kokice u prozirnim vrećicama predstavljaju konzumeristički element namijenjen promatračima igre. Fotografije otkrivaju specifičnu poetiku boćališta te svjedoče boravku na njemu kao široj društvenoj praksi zajednice, bliske autoru kroz vlastito življeno iskustvo, život s djedom koji je odlazio na jog u blizini kuće.
Izložba Ivana Buvinića fotografskim putem vjerodostojno dekonstruira kolektivni osjećaj pripadnosti te načine korištenja javnog prostora koji utječu na oblikovanje kolektivnih identiteta. Snažan potencijal ove izložbe i polazište za daljnje umjetničko istraživanje leže u isticanju žene kao društvene akterice s ograničenim pristupom boćalištu. To ukazuje na nejednak tretman pojedinih društvenih skupina i njihovih članova, kao i na njihov ograničen pristup zauzimanju i korištenju javnih prostora.
Iva Brižan
[1] Don Mitchell, „Krajolik“ u: David Atkinson, Peter Jackson, David Sibley i Neil Washbourne (ur.), Kulturna geografija: Kritički rječnik ključnih pojmova, Zagreb: Disput, 2008., 84.
Hvala autoru izložbe, Ivanu Buviniću na ustupljenim fotografijama.