Ono što prihvaćamo kao dio pejzaža i ono što bismo radije izostavili iz kadra

Izložba Obala umjetnice Sanje Merćep, mogla se pogledati od 21. siječnja do 11. veljače 2025. u zagrebačkoj Galeriji Prozori, a o njoj piše Ela Junaković.

Krajem tmurnog siječnja na prozorima Knjižnice Silvija Strahimira Kranjčevića na Peščenici, osvanuli su radovi obojani suncem. Riječ je o seriji fotografija Sanje Merćep pod nazivom Obala, kroz koju je vlastitim pogledom dekonstruirala romantiziranu sliku Jadrana. U 2024. godini Merćep je za tu seriju nagrađena drugom nagradom za mlade umjetnike/ce “Ivan Kožarić” koju dodjeljuje Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Serija se sastoji od 21 fotografije, od kojih svaka prikazuje zasebnu priču, ali zajedno čine cjelinu ispunjenu kontrastima i ironijom, potpisanu specifičnim rukopisom umjetnice.

U vremenu medijske prezasićenosti, navikli smo na jednolike i digitalno obrađene prikaze morske obale. Na televiziji, plakatima i razglednicama suočeni smo s idiličnim prostorom u kojemu je more primamljivo plavo, kamen je blistav, zelenilo raskošno i netaknuto, a luksuzni kafići obiluju nasmijanim turistima. Merćep se suprotstavlja tom narativu i odabire prikazati jednostavnu, blijedu sliku Jadrana – onu kojom turisti ne kroče, barem ne u trenutku snimanja.

Odabranim kadrovima upućuje na nesklad obale kao prirodnog dobra i obale kao sredstva turističke eksploatacije. Taj nesklad nije prikazan kroz očitu kritiku, već kroz vizualne napetosti unutar kadra, kroz namjerno ostavljene groteskne ostatke  ljudske prisutnosti kao neizbježan dio pejzaža. Pa tako, umjesto idiličnih slika klasičnog pejzaža u kojemu se priroda i (štetne) posljedice turizma nikada ne dotiču, autorica u svojim fotografijama traga upravo za “nespojivim” elementima pri čemu su centralni motivi njezinih prizora neupadljivi predmeti poput žutih i narančastih kanistara ispred neuglednog ulaza u kuću.

Na većini fotografija nedostaju ljudi. No, ljudska prisutnost je očita – isprepletenost prirode i ljudskog djelovanja u srži je ove serije. Na jednoj od fotografija vidimo kamenu plažu na kojoj se nalaze ljudi i djeca, ali idiličnost scene kvare tvornica i teretni brod neposredno iza plaže. Ta dva isprepletena motiva govore o unakazivanju i iskorištavanju prirodnih resursa – turističko djelovanje stvoreno je za čovjeka i njegov užitak. Tehnološki napredak i kapital, koji se generira u ljetnim mjesecima, udaljava stanovnike od onoga što bi trebalo biti njihovo. Obala ostaje nepristupačna onima koji je koriste izvan sezone, a prostor oko njih je zagađen, ne samo fizički, već i perceptivno – doživljavamo ga kao ekonomski okvir, a ne kao prostor za život.

Pa ipak, umjetnica ove “dokumentarne” kadrove oblikuje kao vizualne zagonetke koje se nalaze između stvarnog i izmišljenog, između prizora koji su nam poznati i onih koji su nam (na)strani. Istoj temi pristupa s dozom apsurda i nadrealizma stvarajući snolike prizore. Tako prazno igralište s trampolinom djeluje kao kazališna scena, životinjski kostur na travnjaku maslačaka vizualni je memento mori, a ribarska mreža bačena na kopno gubi svoju svrhu. Pritom, fotografije su izuzetno žive i taktilne u svojem izrazu. Svaka slika uspijeva prenijeti senzorne doživljaje, zvukove, mirise i teksture. Škripanje zahrđalih vrata, povjetarac koji nosi ručnike, miris borovine i hladnoća kamenog zida uvode nas u prostor…

Taj snoviti, ali istovremeno nelagodan ton navodi nas na osjećaj nostalgije za nečime što možda nikada nismo doživjeli. Sličan moment možda smo osjetili gledajući stare fotografije – nasmijana lica na plažama na kojima nikada nismo bili, ljetni dani nekog prošlog vremena koje nismo poznavali. Ipak, ova nostalgija nije utješna, ona u sebi nosi pukotine koje pronalazimo u detaljima i koji je čine jezivom i nelagodnom. I u toj napetosti između ugode i nelagode krije se slika pravog paradoksa – svijeta u kojemu se ljepota i propadanje, prošlost i sadašnjost, nostalgija i melankolija isprepliću.

Sanja Merćep ovom serijom ne dokumentira samo obalu kao takvu, već način na koji na nju gledamo. Ona dokumentira način na koji se prema obali odnosimo, život na obali izvan sunčanih mjeseci, a i onaj tijekom ljeta. Dokumentira ono što prihvaćamo kao dio pejzaža i ono što bismo radije izostavili iz kadra. Sve to smješteno je unutar njezinog jedinstvenog pogleda koji pobuđuje oprečne emocije.

Ela Junaković

 

Zahvaljujemo Galeriji Prozori na ustupljenim vizualnim materijalima.