Operativne slike zvučnih osobnosti

Branimira Lazarin o radu Davora Konjikušića

Filmski i medijski umjetnik Harun Farocki uporno je dokazivao da u negativnoj dijalektici suvremenog, tehnološki uvjetovanog i posredovanog svijeta represije, postoji  estetička osnova – kao put prema ponovnoj racionalnosti zanemarene ljudskosti. Tvrdeći da je prava moć nasilja perfidno zakrivena popularnim uvjerenjem o tehnološkoj nerazumljivosti i «dosadi» pristupa materijalima koje globalni represivni sistemi koriste nadzirući «nestrukturirane» kretnje ljudi, Farocki je kategoriju razlike zavodljivosti tehnološkim napretkom i zapuštenih kvaliteta ljudskosti pokazivao «operativnim slikama», fotografijama dokaza tehnološke (nad)moći nadzirateljske elite, koje se u naknadnoj interpretaciji kompetentnog gledatelja (umjetnika filma, videa, fotografa) uspostavljaju kao optimizam oslobađajuće, humane perspektive.

Davor Konjikušić koristi jasno mjesto te farockijevske perspektive, iako s obrnutim predznakom. Za razliku od Farockija koji polazi od potrebe osvještavanja moći «strojeva», Konjikušić «operativne slike» artikulira odozdo, od konkretnosti ljudskih kretnji/sudbina, prema neumitnosti represivnog nadzora/kazne. U njegovom prethodnom, nagrađivanom radu «Sveti ljudi» (2104.) Konjikušić aplicira formalnu metodu policijske biometrije na fotografije lica imigranata pretvarajući ih u aureole koje su se na plakatima velikih formata, mjesecima prije aktualne izbjegličke migracije u Europi, «nudile» građanima na ulicama Zagreba i Beograda.

Lica s tim nježno stiliziranim, biometrijskim aureolama nemaju ime, ali je jasnoća njihove (de)objektivizacije prerasla retoriku nastupa i postala (trajna) odgovornost gledatelja.

Konjikušić u novom radu preispituje snagu te odgovornosti.  Naprosto stoga što tako nalaže dinamika zajedničkih povijesnih događaja, i jer ju je nemoguće sakriti od očiju javnosti. Moguće je mijenjati perspektivu, ali s tim procesom naša odgovornost samo raste, misli Konjikušić.

Aktualnost ovoga Konjikušićeva rada je, nažalost, toliko snažna, da autorove «operativne» slike pogađaju brutalnošću dokumentaristike, bez retoričkih predaha ili dilema. Jasno je o čemu je riječ, migranti noću prelaze (saznajemo, šengensku) granicu, pred nama je snimka kretanja njihovih tijela, snimljena infracrvenom policijskom kamerom. Kako je Konjikušić «oteo pogled» nadziratelja, kako se taj fotograf na trenutak «poslužio» policijskom kamerom i prisvojio moćni «policijski žanr», mi to ne znamo. Izložene fotografije ili Konjikušićeve noćne «operativne slike» vidimo najprije kao fikcionalizirane dokaze začudne ljepote.

Fragilne aure dinamičnih energija, u oblacima kretnji, kao klasično – estetički, futuristički sfumato: zašto se gotovo sramite pred evokacijom takvih prispodoba? Zašto sram? Zato što je riječ o fotografskom dokazu skupocjene policijske opreme koja mjeri toplinu ljudskog tijela radi njihovog nadzora? Konjikušić, primjerice, relativizira to teško pitanje, ali posve jasno i oštro zaobilazi estetizaciju istog kolektivnog i aktualnog političkog trenutka. To čini tako što širi okvire fotografija: pridružujući im snimku neimenovanog muškarca koji nas na razgovijetnom engleskom jeziku obavještava da je on autentični putnik na ovoj lokaciji. Konjikušić je naime u par navrata razgovarao s putnikom i te snimke montirao bez svoga glasa.

Tom je zvučnom intervencijom pripadnu fotografiju dinamičnih aura opet vratio u dokumentarističke režime «operativnih slika». Muškarac, odnosno snimljeni glas putnika prema europskom cilju, autora (i/ili nas)  pozdravlja kao «prijatelja, kojemu zahvaljuje i nada se susretu u boljim okolnostima, gdje će se smijati ovim događajima». Gledatelj je u trenu svjestan svih moćnih, nemoćnih, svih nedostatnosti ovoga režima uloga. Konjikušićeve fotografije «operativnih slika» zapravo su «zvučne osobnosti». Dinamike tijela koje zapravo jesu glas putnika (a on je sretno prešao šengensku granicu), prerastaju «igru moći» s nadzirateljskim elitama u viši oblik vaše odgovornosti, u trajan oblik vaše pažnje.

OŽUJAK, 2016.