Opetovani neuspjeh usklađivanja sa svjetlom – Irena Haiduk, Marietta Mavrokordatou i Luize Meyer u galeriji Camera Austria

Na izložbu Repeatedly failing to align with light, koja se do 9. studenog 2025. može pogledati u galeriji Camera Austria u Grazu, osvrnula se Sandra Križić Roban.

Priznajem da sam i danas očarana zvukom projektora za dijapozitive. U poluzamračenom prostoru, taj za današnje vrijeme naizgled uzaludan trud kontinuirane projekcije priziva u sjećanje mnogo toga, što je odredilo i moj put u fotografiju. A izložba triju autorica – Irene Haiduk, Mariette Mavrokordatou i Luize Meyer – na tragu je onog što intenzivno osjećam kao “svoje”, kao pogled u svijet i iz svijeta koji sadrži onu magiju medija koju ništa, pa ni posvemašnje banaliziranje, ne može osujetiti.

 

Prema riječima kustosa Leona Hösla i Magdalene Stöger, izložba je motivirana fotografijom produciranom za kultni film Blade Runner, koja nikad nije bila korištena, a funkcionira kao implantat sjećanja; sjećanja pokrenutog traganjem za nečim nevidljivim što postoji ispod namještaja, među prašinom i ostacima paučine, ili za vrijeme uspinjanja na svjetionik kako bi se suočilo s pojmom orijentacije. Sve tri autorice na osobit način “prodiru u prostore, otkrivaju skrivene dimenzije i njihove inherentne odnose te traže način da ih prevedu u slike”. U svemu tome svjetlost ima središnju ulogu, koju zapravo, ako se osvrnemo na povijest medija, nikad nije izgubila. Upravo stoga, osobit izložbeni prostor te njegova neonska rasvjeta, koja nužno sudjeluje u stvaranju prostornih slika, na neki način surađuju.

Svjetlost postaje tjelesna, aktivira prostor, vraća nas na temelje nastanka fotografske slike, koja nestankom svjetla i sama nestaje. Mali i tamni formati Luize Meyer, njemačke umjetnice, pjesnikinje, glazbenice i prevoditeljice, uvode u izložbeno polje u kojem se nastojimo uskladiti sa svjetlom. Kombinira ih s video radom iz serije Cikličke neizravnosti, kombinacije slike i teksta, uspinjanja, hvatanja za unutrašnje dijelove svjetionika na obali Sjevernog mora, kako bi dospjela na vrh i pustila pogled da sudjeluje u orijentaciji. Fotografije malog formata i znakovitih naslova, poput Tijelo koristi alat koji ne proširuje njegovu sposobnost djelovanja, ali i instalacije koja je gotovo nevidljiva, izvedena ljepljivom trakom na prozoru galerije i koja, kad se promatra s određene točke, uokviruje okolni krajolik dok ostatak prizora zamućuje, za današnje su pojmove razumijevanja i postupanja sa slikom izazovne. Računaju na našu strpljivost, na upornost oka da se privikne na polutamu i da na kraju projekcije dočeka stih Emily Dickinson; na nestalnost slike koja proizlazi iz umjetničine interdisciplinarnosti i rada s tijelom, uz ostalo.

Trokanalna dijaprojekcija Mariette Mavrokordatou, umjetnice porijeklom s Cipra, nazvana je GIRL [DJEVOJKA]. Projekcije se nadopunjuju, ili ne; iznenada, poneka od slika “preskoči” i ponudi u zamjenu tamu, dok na drugima pratimo raznovrsne svjetlosne intervencije kojima umjetnica ritmizira prostor ispod namještaja. To je mjesto, koje uobičajeno izbjegavamo i gdje počivaju imaginarna bića, ili tek sjećanja na prošla vremena. Zahvaljujući zvuku projektora koji se širi kroz prostor, imamo dojam da njezine snimke pulsiraju, i da ovo pogledu nedostupno mjesto nije statično, nego živi nekim svojim životom, pri čemu njegov originalni ritam utječe i na ritam projekcije. Nekoliko fotografija snimljenih u razna doba dana izgledaju poput apstraktnih košmara koji ništa konkretno ne pokazuju. Ustvari, to su osušene kontaktne leće ostavljene na noćnom ormariću koje su kroz vrijeme skupljale prašinu, postajući relikti proživljenog.

Stojeći usred prolaza galerije, objekt Helios Irene Haiduk prenosi u prostor dnevno svjetlo. Okrugla ploča s prorezom, postavljena na stalak, mjesto je gdje zastajemo, možda se i ogledamo u njemu, nevješto snimajući selfie. Druga dva rada, malog formata i u boji, nastala su u produkciji tvrtke koju je umjetnica (čiji biografski podaci započinju naslovom “Protiv biografije”, pa ih ovom prilikom ni ne navodimo), registrirala pod nazivom Yugoexport, svjesna važnosti korporativnog režima koji uvodi u svoje stvaralaštvo. Tim činom referira na istoimenu tvrtku za uvoz i izvoz koja je djelovala u bivšoj Jugoslaviji, dok sami radovi, zahvaljujući tankom premazu na površini slike, reflektiraju svjetlo istodobno ometajući vidljivost. Ti mali hvatači svjetla, zajedno sa spomenutim objektom Helios, uvjetovali su i prigušeno svjetlo u galeriji i način bojanja zidova, zbog čega je čitav prostor podvrgnut skopičkom režimu, svojevrsnom pravilu koje uvjetuje konstrukciju promatranoga i sam proces promatranja. Promatranja, koje je pod utjecajem filma Blade Runner [Istrebljivač], čija je egzistencija u zjenici oka koju umjetnice preispituju, analizirajući uz ostalo i naše, još uvijek ljudske, sposobnosti gledanja, uočavanja, kognitivnog i emocionalnog reagiranja na ono, što je odsutno, varijabilno, i što u konačnici ne možemo posjedovati pa čak ni snimiti da bismo pokazali drugima.

 

Sandra Križić Roban