Orijentalizam i umjetnost ili “kako od ženskog tijela napraviti multi-tool”
O izložbi “Escape Room” makedonske umjetnice Burcu Musli piše Katarina Duplančić. Izložbu je bilo moguće pogledati od 8. do 28. lipnja u Galeriji Prostor (Culture Hub Croatia, Split).
Odgađajući posjet Prostoru (Plančićeva 2, Split) i izložbi Escape Room, nisam ni promislila o tome, koliko će me to iskustvo “porezati”. Naime, prije nekih sedam-osam godina razvijala sam temu svog diplomskg rada o orijentalizmu i prikazu žena u umjetnosti, s fokusom na to koliko je čovjek kroz vrijeme uzeo ono “žensko” pa ga poistovjetio s “mističnim”, “pasivnim” i, na koncu, “istočnim”.[1] Istraživanje geopolitike i odnosa između Zapada i Istoka odvelo me tada do nekih suvremenih autora koji su se bavili ovim temama, a da u današnje vrijeme pišem diplomski rad na ovu temu, u njemu bih zasigurno komentirala rad mlade Makedonke Burcu Musli. Nisam uspjela doći na otvorenje njene izložbe u splitskom “Kineskom zidu” ni razgovarati uživo s autoricom o njenom radu, već sam ga razgledala sama, u tišini, a samim prolaskom kroz tamnu zavjesu te ulaskom u multimedijalni postav izložbe, razumjela sam Burcu savršeno jasno.
Prostorija je bila ispunjena glazbom koja je, prema mom nestručnom i bukom osakaćenom uhu, djelovala kao zvučna materijalizacija pričâ o Šeherezadi i 1001 noći. Sviđa mi se što čujem, dovoljno da sam poželjela opet to poslušati kod kuće. Shazam podbacuje. Uporno pretražuje internetske arhive, ali na koncu ne pronalazi naziv skladbe koja je stvorila ugodnu meditativnu pozadinu za sve što se nalazi u prostoriji. Ramenom sam okrznula haljinu koja se njiše viseći na lancima razapetim preko čitave prostorije. Crna haljina je jednostavna i lagana, gotovo bezoblična, a na njoj su bijelim koncem izvezeni sitni detalji nalik čipki. Uz njih su ušivene i stotine bisernih kuglica u obliku muških spolnih stanica koje, pak, hrle prema velikoj čipkanoj jajnoj stanici u samom centru haljine. Promislila sam: “Savršena i najvažnija funkcija ženskog tijela: reprodukcija.”
Lancima okovana.
U visokom kutu prostorije video projekcija prikazuje nago žensko tijelo, od vrata do bokova. Bradavice su naljepnicama preoblikovane u oči, a na torzu je iscrtan veliki nos. Cijelo tijelo je u pokretu, njiše se i izvodi trbušni ples za promatrače. Pod projekcijom je poster koji nosi fotografiju tog istog tijela. Intimno područje prekriveno je onim istim čipkanim “ovumom” i lancima, a natpisi “free the nipple” i “free the mouth” aludiraju na to da ženska emancipacija nije samo emancipacija tijela, već i uma.
Na portretima – fotokolažima koji tvore isprekidani friz na zidovima galerije prikazane su mlade žene, a prate ih motivi bisera, istočnjačke tapiserije i tkanine, kao i multiplicirani dijelovi tijela, planeti, donje rublje. Ove nadrealističke kompozicije u simbiozi su s meditativnom glazbenom temom[2] te promatrača vode na mentalno putovanje u fantastične, nepoznate i egzotične svjetove.
U tim svjetovima otvara se prostor za maštanje koje je ispresijecano pitanjima o slobodi.
Dio prostora izložbe okupan je crvenom svjetlošću koja dodatno evocira koncept senzualnosti i požude. Pod izvorom te svjetlosti nalazi se metalni kavez. U njemu je poster s ilustracijom ogoljenog ženskog tijela u hidžabu, s devet očiju i s “očima” na bradavicama i između nogu. Njezin “pogled” probada i neugodan je: čini ju živom i prisutnom, onakvom kakvu je promatrač naviknut na “nježnu, egzotičnu, submisivnu ženu” ne želi doživjeti.
Promišljam na trenutak o konceptima male gaze i female gaze, ali ne zadržavam se dugo na tim mislima. Pogled mi opet slijeće na poster, koji u svojoj donjoj margini ima crvene mrlje, asocirajući na krvave tragove prstiju. Pored postera, razasuti deseci ejakuliranih bisera.
Odlazim iz galerije.
Svjesno ili nesvjesno inspirirana radom orijentalističkih slikara i njihovih prikaza harema, Musli propituje koliko je istina ono što su zapadni umjetnici poput Ingresa i Gérômea voljeli prikazivati (senzualne odaliske u cjelodnevnim kupkama i njihovo bezbrižno podavanje muškarcima). Musli koristi birane motive kako bi kritizirala i dekonstruirala te i slične stereotipe, ističući feminističku perspektivu i razmatrajući kako su estetiziranje i erotiziranje žena Istoka služili kao sredstvo opresije (feministički orijentalizam).
Zaključimo: ovdje se radi o multimedijalnom postavu koji uključuje fotografije, video zapise, zvukove, instalacije i skulpture, s centralnim simbolom – haljinom okovanom lancima, koja predstavlja sužanjstvo. Kroz ovu izložbu, Musli duboko uranja u teme potlačenosti, submisivnosti i ropstva, s posebnim fokusom na iskustva žena. Prema tome, Escape Room je izložba koja potiče na razmišljanje i otvara mnoga pitanja o istinama i zabludama koje smo usvojili kroz povijest. Uzimajući motive iz muslimanske kulture, Musli pokazuje kako je estetiziranje i erotiziranje žena Istoka bio (i ostao) pokušaj zapadnog svijeta da stvori stereotip o inferiornom, egzotičnom i potlačenom Istoku. Kroz svoje radove, ona razbija te stereotipe i predstavlja žene kao kompleksna i snažna bića.
Katarina Duplančić
[1] Duplančić, Katarina. “Konstrukcije orijentalizma na prikazima žena u umjetnosti 20. i 21. stoljeća.” Diplomski rad, Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet, 2017. https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:172:117362
[2] Autor glazbe je mladi makedonski glazbenik Luka Jankuloski.