Otok i oko otoka
Donosimo prijepis predgovora Eveline Turković iz kataloga izložbe Antuna Maračića Lokrum, koja je u dubrovačkoj Galeriji Sebastian održana 2004. godine.

Antun Maračić, iz fotografske serije “Lokrum”, 2000.–2013.
Antun Maračić otok Lokrum gleda izdaleka. Svojim mu se fotografijama ne približava i ne stupa na njega. Panorama se nikada ne raščlanjuje u detaljnije prizore, arkadija se drži na distanci. Iako se može prepoznati kao određeni otok – otok s imenom i mjestom na zemljopisnoj karti – taj je otok istodobno pokazan u stanju u kojem može značiti i otok općenito. Na Maračićevim fotografijama, dakle, pojavljuje se u trenutku odvajanja od znaka za otok, kao da se dvoumi na granici konkretnoga i samog pojma otoka. U cijelom, još nezatvorenom ciklusu fotografija koji nastaje već gotovo četiri godine i broji stotine snimki, udaljenost između kamere i otoka je konstantna. No iako može izgledati kao unaprijed smišljena konceptualna odrednica, ta je distanca zapravo slučajna okolnost. Preuzimajući ujesen 2000. godine posao u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, Antun Maračić se, naime, uselio u ured s čijeg se prozora pruža upravo takav pogled na Lokrum i jednostavno ga je počeo snimati.
Na svim fotografijama Lokrum je u centru kadra, taj komadić ozelenjene zemlje i kamena okružen morem i nebom sâmo je žarište pogleda. Svjetlost, vjetar, kiša… pokretači su zbivanja. U svim mogućim okolnostima scene su tako lijepe da se autor morao osloboditi straha od mogućih optužbi za prejednostavnu dopadljivost. Kadar je određen poklapanjem središta tražila sa sredinom motiva i u njega je ušlo onoliko okolnoga prostora koliko to određuju granice uvijek istog širokokutnog objektiva. Očitije fotografsko oblikovanje, sve vrste mogućih intervencija, određivanje i konstruiranje pogleda, svedeni su na najmanju moguću mjeru, na puko dokumentarističko bilježenje mjestom zadanog motiva. Tom svojevrsnom autorskom samozatajnošću sva je pozornost usmjerena na sam prizor. Maračić pokazuje čist, nepomućen pogled, pogled koji ne sugerira i ne komentira. Upravo takav postupak čini te fotografije mogućima. Statičnost autorova pristupa omogućuje vidljivost promjenjivosti motiva. Maračić, naime, kako sam kaže, svaki put kad doživi “senzaciju novosti”, a to se događa u nepravilnim razmacima, katkad više puta dnevno, a katkad nakon višetjednih stanki, upravo tako snima uvijek isti kadar.[1]

Antun Maračić, iz fotografske serije “Lokrum”, 2000.–2013.

Antun Maračić, iz fotografske serije “Lokrum”, 2000.–2013.
Fotografija ili film
Maračićeva intervencija događa se na drugome stupnju, u trenutku prezentacije. No i tada primjenjuje on ponovno jednostavno nizanje. Trenutak koji je u času snimanja istrgnut iz stvarnog trajanja, naknadno je uklopljen u novi niz – u niz snimki istoga kadra. Nužno ga se sada percipira kao novi vremenski slijed: kao sliku stalne promjenjivosti. A ta novouspostavljena cjelina ne ponavlja svoj prvotni prirodni vremenski tok, ona se pojavljuje kao posve nova, umjetna vremenska konstrukcija, kao ubrzanje koje ljudskom oku čini vidljivom određenu – u prirodnom kontinuitetu mnogo sporiju i manje zamjetnu – promjenu. Možemo to usporediti s učinkom kamere koja snima po jednu sličicu u velikim vremenskim razmacima te tako dobiveni film na kraju gledamo, na primjer, kao prikaz rasta neke biljke. Čini se da se vrijeme može vidjeti samo ako ga prije toga rascjepkamo u sastavne dijelove. A takve “izrezane” trenutke potom znatno bliže “slijepimo”. Da bismo opazili vrijeme, stvarno beskrajno nemjerljivo vrijeme, treba sabiti i transformirati ga na manju mjeru, mjeru ljudskog vremena i mogućnosti percepcije.
Ali događa se nešto neobično: takvo ubrzavanje stvarnoga vremena istodobno je i njegovo usporavanje. Neprekidno trajanje razdvojeno je u pojedine statične sličice. Svaka je sličica zamrznuti kadar vremena, posve umiren prizor koji omogućuje polagano i temeljito razgledavanje onoga što inače neopaženo promiče.

Antun Maračić, iz fotografske serije “Lokrum”, 2000.–2013.
Tvar ili eter
A što to zapravo vidimo? Otok Lokrum u svim vremenskim uvjetima, ljeti i zimi, rano ujutro, u sumrak… Okružen mnoštvom brodica ili napušten, usred svakovrsnih zračnih i svjetlosnih efekata. Otok je tu jedina čvrsta tvar, gruda tvrde materije usred ostalih fluidnijih prirodnih elemenata. Ukotvljen u središtu fotografije: taman, jasnih obrisa, tek je ponekad zamagljen naletima juga i kiše. Najčvršći je motiv, a ipak nije središte zbivanja. Zapravo, paradoksalno, najmanje je važan element u priči o njemu samome. Jer ta statična uvijek ista tamna mrlja u okolišu neprestano drugačijih najfinijih prozirnosti, u moru mnogo zanimljivijih tekstura vode, zraka, oblaka, svjetlosti… doživljava se kao neka vrsta crne rupe. Postaje muklo mjesto ili čak prostorni rez. (Doživljava se kao odrješit rez skalpelom na platnu Lucia Fontane koji prodorom u ništavilo plohu slike čini stvarnijom i prisutnijom.) No kako tvrda materija otoka postaje prazno mjesto slike, u puninu se pretvara ono oko njega – sama praznina: okolno more i zrak. Ma kako eteričan i fluidan bio, okolni prostor je ono što naposljetku gledamo na ovim fotografijama. Ili, kako bi rekao gospar Tomo Šuljak koji je i sam kao ravnatelj nekada boravio u istom prostoru Galerije i s toga mjesta svakodnevno gledao Lokrum: “Otok je uzrok.”

Antun Maračić, iz fotografske serije “Lokrum”, 2000.–2013.
Čovjek ili priroda
U cijelom tom prostranstvu nema čovjeka. Njega se nikada ne vidi, ali se ipak ne bi moglo reći da on u ovoj priči o otoku nema svoju ulogu. Promatrajući ove fotografije, gledatelj neizbježno pojedine prizore povezuje u jedinstveni slijed. Samo njegova sposobnost da poveže jednu sliku s drugom konstatira prijelaz i time konstruira tok promjene. Značenje ovoga djela nije u pojedinačnome, ono se oblikuje tek u sklopu dijelova, tek nastavljanjem. Prostor se tako nužno povezuje i s vremenom. Gledatelj stvara vrijeme prostora, a prostor postaje doživljena stvarnost.
Gledanjem se svatko od nas smješta unutar tog širokog prostora i apstraktnog vremena, a svaki prizor doslovno postaje naše ovdje i sada. Svaka od fotografija jedan je otkucaj sata, osvješćujuće tiktakanje, mjera osjećanja vlastita postojanja. Viđeni/opaženi trenutak življeni je trenutak. Te prizore prirode bez čovjeka doživljavamo kao zrcalo nas samih i našega vremena. Bez velike naracije, snimani posve neutralno, ti se pejzaži transformiraju u zaslon na kojem se projicira najosobniji dnevnik vlastita postojanja, ponajprije autorov, ali i svakog uživljenog gledatelja. Prizori čovjeku vanjskoga, njemu čak suprotstavljenoga, vide se na kraju kao sam čovjekov unutarnji prostor i vrijeme. Iako je čovjek tu najviše izvan sebe sama, on je istodobno i posve unutar sebe, sam sa sobom. Zabilježeni trenuci postojanja jednoga otoka postaju mjerna jedinica življenog života.
Evelina Turković
_____________________________________________________
[1] Takav postupak nije novost u vizualnim umjetnostima. Sjetimo se na primjer Monetove serije slika katedrale u Rouenu, Kniferovih autoportreta… I sam je Maračić sredinom 1970-ih napravio rad u kojem tjedan dana svako jutro u osam sati snima vlastiti portret. Poslije je snimao uvijek isti prizor gradskog dvorišta viđen kroz prozor stana itd.
