Peta obljetnica međunarodnog festivala fotografije Kranj Foto Fest

Sandra Križić Roban piše o ovogodišnjem izdanju međunarodnog festivala fotografije Kranj Foto Fest, koje se odvilo od 27. kolovoza do 27. rujna na više lokacija u gradu.

Međunarodni festival suvremene fotografije Kranj Foto Fest trajao je do kraja rujna na više lokacija, od muzeja i galerija sve do otvorenih, javnih prostora, prolaza uz rijeku, napuštenih skladišnih zgrada i podzemnog tunela, izgrađenog kako bi stanovnici Kranja mogli naći zaklon za vrijeme Drugog svjetskog rata. Peti put zaredom, priređen naporima suosnivačice i umjetničke voditeljice Fernande Prado Verčič te uz pomoć Tereze Kozinc i niza suradnika, izazvao je veliku međunarodnu pozornost s više od 1.500 prijava pristiglih s raznih strana svijeta. Proces žiriranja bio je složen i nadasve zahtjevan, dok je sama izložba uključila i pozvane umjetnike, poput Matica Zormana, slovenskog umjetnika koji se predstavio s ciklusom Pisma iz Gaze. U suradnji s Galerijom Leica iz Beča te urednicima časopisa Leica Fotografie International, samostalnu izložbu priredila je i umjetnica Sara Meneses Cuapio iz Meksika, čiji je opus uvršten u uži izbor za Nagradu Leica Oskar Barnack za 2024. godinu.

Iz impresivne količine pristiglih radova teško je sažeti karakteristike koje obilježavaju suvremenu fotografsku scenu. No evidentno je da se mnogi umjetnici odmiču od dokumentarizma i kreću u istraživanja vlastitih povijesti i priča, koje su obilježile njihove obitelji ili neposrednu zajednicu u kojoj su odgojeni i formirani. Mikro-povijesti već dulje vrijeme zaokupljaju mnoge umjetnike na raznim stranama svijeta, pa smo stoga u kranjskim institucijama, na ulicama, trgovima i drugim javnim mjestima, svjedočili ljepoti svakodnevice, intimnim dramama, bolestima, te nekolicini umjetničkih istraživanja koja pokazuju zrelost u promišljanju pojedinosti koje se posreduju publici.

 

Glavna nagrada podijeljena je između dvojice fotografa, mađarskog autora Balásza Turósa koji promišlja o životnim ciklusima u osobito emocionalnim životnim stanjima – od rođenja djeteta do demencije bake s kojom provodi vrijeme nastojeći zabilježiti što više trenutaka kako ih ne bi prepustio zaboravu, te umjetnika iz Bjelorusije Pashe Kritchka. Njegov ciklus bilježi niz osoba uključenih u proteste protiv represivne politike Lukašenka, a zbog svojih je kritičkih stavova fotograf morao izbjeći te trenutno boravi u Leipzigu.

Svjedočanstva s mnogih zona obilježenih konfliktima i osobnim ili kolektivnim traumama nisu predočena strogim dokumentarističkim pristupom, nego se umjetnici većinom odlučuju govoriti o pojedinostima koje mogu, ali ne nužno, ukazati na razmjere većih tragedija. Sukobi, glad, iscrpljivanje prirodnih bogatstava, onečišćenja, smrti članova obitelji, bolesti, potraga za davno izgubljenim članom obitelji, ili pogled u interijere stanova u kojima jedino društvo koje pojedinci imaju su lutke na napuhavanje u prirodnoj veličini (a koje ne moraju nužno služiti za zadovoljenje seksualnih potreba, nego nadomještaju nepostojeće odnose) – slika svijeta sve je tmurnija. No unatoč tome, opći dojam koji izložba ostavlja je sposobnost fotografije da svjedoči svemu navedenom, da bude i tiha i glasna, da bude medij čija tišina opisuje kontekst i prepoznaje sva ljudska stanja bez ikakvog okolišanja. Mnogo toga što smo vidjeli govori o tome da svijet nije i ne može biti kolektivni entitet, već je beskonačan zbir pojedinaca čija su stanja, životi, nadanja i tlapnje vrijedni naše pozornosti. Mnogo je individualnih komentara na neoliberalne prodore kapitala u područja u kojima on ostavlja razorne posljedice, poput šuma koje pripadaju teritorijima Nahua i Yuhmu u Meksiku, a koje Sara Meneses Cuapio interpretira u tamnim, jedva vidljivim, sjajno produciranim prizorima mjesta koja pripadaju obiteljskom nasljeđu, pristupajući im kao svojevrsnim arhivima.

Radovi Emilije Martin, raspoređeni u tunelima pod starim dijelom Kranja, istražuju pomake koje je pomoću fotografije (i teksta) moguće postići primjenom povijesnih narativa, mitologije i znanstvenog diskursa, zahvaljujući čemu umjetnica kreće u neiscrpno istraživanje stijenja i kamenja – statičnog, neživog materijala koji odjednom dobiva nova svojstva. Marcia Beltrão odrekla se pravničke karijere i krenula u istraživanje vlastite obitelji, modernističkog nasljeđa i ekološke katastrofe koja nastaje zbog prekomjerne sječe stabala. Simon Chang svoj ciklus fotografskih dijaloga s osobama s psihičkim tegobama izlaže u parku dvorca Khislstein, čineći njihove sudbine vidljivijima. Radovi Chrystel Mukeba također su u javnom prostoru, izloženi na oglasnom mjestu gdje aktivno sudjeluju u javnom diskursu, posredujući osobnu priču umjetničine obitelji. Alejandra Orosco posvećena je istraživanju sudbine biljke indigo od koje se dobiva istoimena boja; njezine fotografije pokazuju posljedice ekonomskih politika i odnosa prema prirodi, reflektirajući vještine i znanje koje prenose najčešće žene, odavno uključene u uzgoj i proizvodnju ove boje.

Priča koju prenosi Mohamed Hassan osobito je zanimljiva; riječ je o fotografu koji potječe iz Egipta, sinu tamošnjeg fotografa koji je psihički obolio te naposljetku izvršio samoubojstvo. Čitav njegov foto-arhiv udovica je potom uništila, smatrajući da je upravo fotografija bila odlučujući faktor za njegovu bolest. Svom sinu zabranila je da se bavi medijem, što je Mohamed i poslušao, sve do njene smrti. Nakon toga, napušta svoju inženjersku karijeru te odlazi u Wales studirati fotografiju. Neopisivi krajolici i portreti osoba koje je snimio svojevrsna su posveta ocu s čijom ga nesretnom sudbinom povezuje upravo fotografija, ta “skrivena soba” u kojoj se odvijaju nama nevidljivi susreti. Susreti, koji su mogući upravo zahvaljujući fotografiji.

 

Sandra Križić Roban

Fotografije snimila: SKR