Pogled na pogled s 8. kata

O izložbi 8. kat Jelene Janković, koja se se od 24. listopada do 20. studenog 2024. održala u zagrebačkoj Zbirci Richter, piše Ela Junaković.

Fotografije postava izložbe: Šimun Bućan

Jelena Janković, umjetnička fotografkinja iz Beograda koja živi i radi u Zagrebu, u svojem se radu pretežito bavi kazališnom fotografijom. Po svojoj prirodi, takva fotografija zahtijeva brzo reagiranje i prilagodbu na pokret te promjenu svjetla i ekspresija. Za razliku od toga, projekt naslovljen 8. kat, predstavljen u prostoru Zbirke Richter tijekom listopada i studenog 2024. godine, naizgled prikazuje nešto sasvim drugačije. Umjesto pokretu i kazališnoj sceni, umjetnica se posvetila dugoročnom fotografiranju istog kadra.

Ulaskom u izložbeni prostor, promatraču je očita repetitivnost motiva na radovima, koju postav izložbe dinamizira. Fotografije malih dimenzija, nalik na razglednice, postavljene su u nizove koji podsjećaju na raspored prozora na zgradama. Veličinom kontriraju velikim formatima, od kojih su neki u cijelosti premazani bojom. Osim toga, uz same fotografije nalaze se i kratki poetski tekstovi, koji su povremeno istaknuti kao zasebna umjetnička djela ispunjavajući cijele zidove galerije, a povremeno su djelomice sakriveni iza drugih radova. Neke od pjesama otkrivaju nam tek nekoliko riječi. Vizualno tako samo naslućujemo da postoje, a njihova značenja su nam nedostupna. Upravo kroz te elemente, izložba dobiva na razigranosti i dinamizmu unatoč ponavljanju prizora. No, sama ideja repetitivnosti važna je za tumačenje ovog ciklusa radova.

Fotografije postava izložbe: Šimun Bućan

Naime, inspiracija za ovaj projekt proizašla je iz umjetničine velike životne tranzicije – preseljenja u novi grad. Takva drastična promjena može stvoriti osjećaje otuđenosti i izostanka rutine, odnosno sveopći osjećaj izoliranosti od novog okruženja. Janković tada počinje dokumentirati pogled kroz prozor svoje kuhinje, koja je svojevrsni okvir njezinog intimnog svijeta. Pogled s pozicije kuhinjskog stola gleda na masivne brutalističke nebodere, poznate kao Rakete, koje su gotovo šezdeset godina prepoznatljivi dio gradske vizure. Kontrast između osobnog prostora, iz kojeg je krajolik promatran, i pogleda na prostrani grad, u kojem dominira izniman stambeni objekt sa stotinama stanara, aludira na kontrast između pojedinca i njegove okoline. Premda se zgrade same ne mijenjaju, umjetnica uočava drastične promjene u njihovom izgledu. Kadar, uokviren kuhinjskim prozorom, mijenja se kao kadrovi u filmu ili rasvjeta u kazalištu – kroz različita godišnja doba, vrijeme, promjene svjetlosti. Igru prirodnih pojava i statične „scenografije“ krajolika, autorica doživljava kao predmet umjetničkog istraživanja. Svjetlost i njegove mijene prate nas svakodnevno, ali na njih se često ne osvrćemo. U trenutku kada je život usporen, pojedinac ima priliku ponovno doživjeti dječje čari otkrivanja vlastitog okruženja i oduševljenja (pro)nađenim, onime što je često zamaskirano užurbanim gradskim životom i obavezama koje takav život nosi. Ciklus fotografija sastoji se od raznovrsnih vizuala, koji variraju u koloritu i oštrini. Rakete su ponekad nevidljive od smoga i magle, ponekad obasjane suncem koje se doima kao svjetlost reflektora, ponekad prekrivene snijegom, ponekad u atmosferi sutona, zalaska ili izlaska sunca.

Fotografije postava izložbe: Šimun Bućan

Umjetnica nije postavljala pravila u provođenju projekta – nije mu odredila trajanje, niti broj fotografija, već isključivo kadar. Spontani projekt protegnuo se tijekom osam godina, kada se jednako spontano susreo sa svojim zaključkom – u trenutku iseljavanja iz stana na osmom katu. Čin fotografiranja je, kroz gotovo cijelo desetljeće, poprimio formu meditacije ili rituala. Kako autorica sama navodi, fotografiranje je preuzelo ulogu unutarnjeg razgovora i terapije. To je dodatno naglašeno poetskim, dnevničkim zapisima koje bilježi u istom periodu. Pisanjem prati svoje emocije i omogućava dublju refleksiju: „Sada kada bih mogla da biram, izabrala bih da sebe oslobodim od same sebe. Za to je potrebna čitava večnost.“

Rakete, formalni glavni motiv, djelo su umjetnika Vjenceslava Richtera. Njegov rad je teško svrstati samo u jednu kategoriju – bavio se slikarstvom, grafikom, skulpturom i arhitekturom, a umjetnost je često povezivao s urbanizmom, matematikom i filozofijom. Njegov rad temeljio se na ideji sinteze umjetnosti, kojoj se približavao raznim eksperimentima umjetničkih tehnika. Sloboda u izrazu i neobične kombinacije umjetničkim medijima prisutne u Richterovim djelima, inspirirale su i Jelenu Janković. Tako dolazi na ideju ispreplitanja fotografije i slikarstva, te određene fotografije premazuje uljanom bojom, pretežito u monokromatskom koloritu plave, ružičaste i crvene. Dodavanjem boje naglašava atmosferičnost prostora i simbolizira vlastite emocije.

Fotografije postava izložbe: Šimun Bućan

Ovim umjetničkim ciklusom Jelena Janković prikazuje dvije transformacije. Prva je izvanjska, fizička promjena okruženja i životnog prostora, koja je donijela i osjećaj izoliranosti. Ova promjena se materijalizira u odabiru kadra koji fotografira – jednostavan prizor kojim budi osjećaj distanciranosti. Druga transformacija je ona unutarnja, transformacija koja proizlazi iz refleksije. Ova je promjena, pak, dokumentirana kroz vizualne elemente i zapise u obliku osobnog dnevnika. Promjena se materijalizira u varijabilnosti samih fotografija i načinu na koji svjetlost utječe na nepomične nebodere. Osim što posjetitelje upoznaje s vlastitom intimom, Janković ukazuje na značaj onoga što često smatramo zanemarivim detaljima svakodnevice. Pružajući priliku posjetiteljima da vide svijet kroz njezine oči (ili objektiv), potvrđuje da jednostavne scene imaju emotivnu težinu, koja se može spoznati kontinuiranim promatranjem i promišljanjem. Njezin rad naglašava važnost promatranja onoga što je uobičajeno, jer upravo u takvim pojavama nekada možemo pronaći nova i zanimljiva značenja.

Ela Junaković