Pomak u druge prostore

Na izložbu Prostor s mogućnošću pomaka (Prostor s potencialom premika), koja se u Modernoj galeriji u Ljubljani može pogledati do 5. svibnja 2025., osvrnula se Sandra Križić Roban.

Na tragu kompleksnog razmatranja termina heterotopije, kako ga je postavio Michel Foucault pišući o potencijalima drugih, drugačijih prostora, onih koji egzistiraju između spoznajnih podjela na zapadne i istočne, svete i profane, zaštićene i otvorene, razvija se izložba o suvremenoj slovenskoj fotografiji koju je u Modernoj galeriji u Ljubljani priredila kustosica Ana Mizerit. Nazvavši je Prostor s mogućnošću pomaka, izložila je djela dvadesetak suvremenih umjetnika koji većinom, ali ne isključivo, djeluju u mediju fotografije. Izložba na inovativan način uspostavlja svojevrsne dijaloške odnose među djelima, pri čemu se odmiče od poznatog i konvencionalnog, preispitujući, riječima kustosice, prostor u kojem živimo.

 

U izložbu na izvjestan način uvodi rad Špele Škulj, projiciran na valovitu, prozračnu zavjesu koja leluja pokrenuta ventilatorom. Rad O čemu govorim kad govorim ni o čemu sastoji se od niza pronađenih i preuzetih snimki, fiksnih i pokretnih slika pȃra koji evidentno putuje na odmor, a čiji je slijed događaja prekinut drugim, također anonimnim, crno-bijelim kadrovima. U velikoj, pomalo teatralnoj dvorani, ovaj je rad svojevrsna pozornica na koju stupamo, nesigurni u kojem će se smjeru izložba razvijati. A ona provocira naša dosadašnja saznanja o mediju, stavljajući pred nas pitanja o porijeklu, pa i značenju slike koja nije nužno ni fotografska, ni prikaz nečeg konkretnog, već rasložena u prostoru. Na primjer, pomoću nekoliko rasvjetnih tijela čije boje možda evociraju neku viđenu (pa i snimljenu) atmosferu, ili pak stvaraju privid drugačijeg prostora u koji nije moguće ni ući niti ga spoznati na uobičajen način, prikazanog u instalaciji Jona Derganca.

Usmjerena na konceptualna promišljanja o naravi medija, koji se u kontekstu društvene stvarnosti uobičajeno čita na elementarnoj, pa i površnoj razini, ova nas izložba vodi drugačijim putom. Pojedini se umjetnici vraćaju na izvore konceptualizma, poput Ištvana Išta Huzjana, koji prostor obale mjeri prolaskom vlastitog tijela po njoj, uočavajući promjene u zasićenju svjetla kao što su to na izvjestan – ali ne isti način – radili konceptualni umjetnici ranih 1970-ih godina. Možda najdalje od svih odlazi Peter Rauch koji iznova gradi ljušturu izložbenog paviljona, privremenu strukturu kao kumulativni iskustveni prostor u kojem kombinira svoje s radovima iz fotografske kolekcije Moderne galerije. Mnogostrukost perspektiva naizgled djeluje fragmentirano, no kad nakon mjesec dana u mislima nastojim rekonstruirati viđeno, shvaćam da je riječ o cjelini koja pulsira zahvaljujući jukstapoziciji dijelova, prostornih i snimljenih, a koji su povezani upravo zahvaljujući fotografiji.

Rad velikog formata Petera Koštruna djeluje poput neke mehaničke zjenice, aparata za gledanje gotovo savršeno izjednačenih dijelova, dok P L A T E A U R E S I D U E stvaraju prostornu instalaciju kristaliničnog oblika koja podsjeća na maketu planinskog vrhunca, dodajući mu niz fotografija snimljenih u prirodi. Njima bilježe propadanje ledenjaka i svoje naoko nevidljive umjetničke geste, kojima “krpaju” pukotine u krajoliku. Radovi Tomaža Gregoriča dio su njegovih Periferija, koje snima posljednjih tridesetak godina. Za razliku od samonikle prirode, koju je ranije bilježio na obodima urbanih zona izrađujući fotografije impresivnih formata, njegove recentne scene djeluju doista poput spomenutih drugih prostora, egzistirajući između viđenog i mogućeg s jedne strane, i stvorenog i stranog s druge. Stvoreni prostor prikazuje i već spomenuti Jon Derganc, čija rasvijetljena kutija naizgled prikazuje nebo kojim lete ostaci neke tamne tvari, djelujući poput iluzionističkog prizora koji je ustvari nastao sagorijevanjem papira otpuhnutog uvis. Valerija Intihar raznovrsne module postavlja u krajolik koji zatim snima, izrađujući velike formate od kojih je jedan poput pokrenute slike u prostoru – valovit prikaz koji komplicira način gledanja i spušta razinu pogleda.

Hana Podvršič & Lana Požlep odlučile su fotografiju odmaknuti od standardne plohe zida, oprostorujući svoje prikaze koji ostaju tek dijelom vidljivi, jer ih umjetnice kombiniraju s izrezanim drvenim oblicima i slažu u neke vrste zamotanih objekata raspoređenih u prostoru. Jošt Franko još jedan je autor koji se odlučuje fotografiji pridati drugačiju, prostornu dimenziju. Njegov rad pokrenutim oblikom i velikim formatom koji izgrađuje u izložbenoj dvorani utječe na razinu pogleda i status slike kojoj se približavamo na drugačiji način, osjetom vlastitoga tijela. Kiša i magla. I ponekad suncenjegov su pogled u balkansku migracijsku rutu, na ljude u pokretu, gurnute na marginu naših pogleda, ako oni uopće dopiru do njih. Linija rasjeda Ane Zibelnik i Jakoba Ganslmeiera niz je fotografija koje ukazuju na posljedice klimatske krize na području Južne Europe i Mediterana. Poplave, suše, portreti znanstvenika i seljaka, kombinacija crno-bijelih i fotografija u boji, gusto nanizanih prizora dominantnog dokumentarizma, na izložbi se čitaju poput neke linije u koju zagledavamo sa strepnjom. Jaka Babnik publici umjesto fotografije daje na uvid novine, gotovo pa zaboravljen tiskani medij u kojem njegovi radovi samo naizgled funkcioniraju poput ilustracija. Bitno je što vaše oči vide je projekt koji prekoračuje ne samo granice medija, nego i mnoge druge granice. Putujući u bijelom kombiju na kojem je ispisan naslov, Jaka iz raznosi na razna mjesta, diljem bivše Jugoslavije, gdje je vjerojatno (iako u to nisam sigurna) snimio mnoge prazne prostore – izložbene, javne, dvorišta, pješačke prijelaze, vizualno glupava i često ružna mjesta za koja se pitam, zašto u njih gleda. Njegova je strategija poput one koju provodi nadzorna kamera sa šiljcima, uperena u natiskanu stvarnost. To je potencijalno taj drugi/drugačiji prostor, u kojem fotografija i nadalje neupitno izdvaja, kontekstualizira, brutalna je zbog mnogo toga što čini. Poput onih bijelih “zakrpa” na ciglenoj kući s velikim krovom, u koje povremeno gledam svjesna koliko ostajemo slijepi kraj (zdravih) očiju.

Kako to već biva s konceptualnim pristupima, osobito onima u fotografiji, dobro su im došle “instrukcije”. Pa tako i ova izložba svoje puno razumijevanje dobiva zahvaljujući nizu kraćih zapisa o radovima; oni su ta “normalnost” izložbenog pristupa koja nam omogućuje da različiti aspekti budu dodatno aktivirani u našoj svijesti. Pa ukoliko smatrate da možete dati šansu mentalnim, izmaštanim prostorima i otkrivanju svijeta nakon što je istražen na druge – drugačije načine, otiđite do Ljubljane. Jedna sjajna fotografska selekcija vrijedna je našeg gledateljskog sudjelovanja.

 

 

Sandra Križić Roban

Fotografije snimila: SKR