Post-fotografija i(li) filozofija fotografije? – uz Manovicha i Thomasa
Na temelju eseja objavljenih kao dio temata “Od fotografije do postfotografije” časopisa Treći program Hrvatskog radija, Dario Vuger piše o postfotografskim promišljanjima o naravi fotografije i fotografiranja u digitalnoj mreži, u novoj, “tehničkoj” kulturi te kako putem fotografskog procesa doći do razumijevanja postmoderne stvarnosti.
“Postfotografija, kao proizvod nietzscheovske strategije, djeluje pod vodstvom umijeća zaborava te na početku i neprekidno oscilira između povijesnog (post fotografija) i nepovijesnog (post fotografija).”[1]
Nastupanjem postmoderne u našoj suvremenoj intelektualnoj predstavi, pravila igre razumijevanja svakodnevnih fenomena bitno se izmjenjuju. Osim postmodernizma kao intelektualnog kretanja, postmodernim nazivamo i svijet u cjelini gdje fenomeni novosti koji su određivali moderno društvo postaju radikalno normalizirani, odnosno naturaliziranim novim okolišem čovjeka. Svi se oni, poput električne mreže, fotografije, modernog kapitala i interneta, pojavljuju kao momenti oblikovanja našeg svjetonazora. Postmodernu stoga opisuje nastanak posebno tehničke kulture; ona se stalno samoobnavlja u svakodnevnom i sustavnom sazrijevanju sve naprednijih tehnologija. To je vidljivo na jednostavnom, ali radikalnom primjeru razvoja interneta kao mreže (network) i današnjeg takozvanog interneta stvari (IOT) kroz koji više nisu povezani (samo) ljudi, nego i predmeti. U tom se zaokretu kristalizira važno postmoderno pitanje o tome jesmo li mi potrošači (proizvoda) ili proizvodi (za potrošnju) određene tehnologije učinjene radikalno normalnom, prirodnom i nužnom za nesmetano odvijanje svakodnevice. Važnim postaje, stoga, kako uspostaviti jasan i kritički govor o svakodnevnom životu, a da ne zapadamo pritom u puki reakcionizam, s jedne strane ili pak preuzetni akademizam s druge. Oba sporna pristupa imaju zajedničku značajku da se obavljaju isključivo radi samih sebe, stoga pripadaju upravo postmodernoj proizvodnji vlastitih fantazmi.
Dva eseja iz već spomenutog temata “Od fotografije do postfotografije” u časopisu Treći program Hrvatskog radija tematiziraju postmoderni zaokret u razračunavanju s fenomenom fotografije. Prvi esej izazovna naslova “Od fotografije do postfotografije postupaka prema postoptičkoj ekologiji oka” napisao je David Thomas, dok je drugi esej Leva Manovicha, naslovljen “Automatizacija pogleda, od fotografije do kompjutorske vizije”. Zajedničko im je postavljanje pitanja o naravi fotografije u doba kada se ona realizira ne više kao društvena činjenica, nego kao supstancijalni dio kulture – čovjekove druge prirode. Na tom mjestu također započinje ono što ćemo kasnijih godina nazivati filozofijom fotografije, posebice uz Vilema Flussera i njegov Uvod u filozofiju fotografije. Dapače, možemo ići i dalje te reći da se ovdje jasno naziru pretpostavke uvjeta mogućnosti konceptualiziranja jedne fotografske filozofije koja do danas ostaje nerealiziranim potencijalom našeg misaono izazovnog vremena, a koja će biti predmetom nekog drugog eseja.
Postfotografija u Thomasa ima odlike protu-fotografije i zato se posebno ističe ponad svih drugih postmodernih pokušaja da se govori o fotografiji tek uz privid radikalnog stajališta. Thomas se pita kakav je to splet odnosa bio potreban da se u čitavoj povijesti fotografske aktivnosti kao njezin najvrjedniji proizvod fiksira upravo fotografija,[2] odnosno fotografska slika. Ovo naizgled trivijalno pitanje otvara čitav niz problema od kojih jest najvažniji onaj realizacije fotografije. Dok se s jedne strane fotografska slika pojavljuje svugdje i stalno, aktivnost fotografiranja i njezina tehnologija postaju djelom tzv. crne kutije, poznatom nepoznanicom i nesvjesnom svakodnevnom praksom koja oblikuje naš odnos sa svijetom. To je važno jer Thomas pretpostavlja da fotografija i njezini tehnički postupci određuju cjelinu naše spoznajne mogućnosti. Dapače, s nastupom postmoderne ono fotografsko postaje samim uvjetom da se nešto spoznaje; to nešto mora biti slika, izvedeno na svjetlo i uvedeno u kadar. Jesmo li mi proizvodi naših fotoaparata? Kakva je praksa potrebna da ospori takvo stajalište? Može li ta praksa i dalje biti fotografska?
Kada Lev Manovich kaže da je s fotografijom završen dugotrajan proces realizacije automatiziranog predočavanja fizičke stvarnosti, odnosno prikazivanja stvarnih predmeta u perspektivi,[3] postaje nam jasno kako odgovor na gore postavljena pitanja mora biti oblikovan problematiziranjem pojma automatskog, automatizma i autonomije subjekta u doba aparata koji mehanički nadomještaju osobitost ljudskog vida. Ovim pojmovima odgovara i trojaki proces planiranja, proračunavanja i konstruiranja koji čini tehnološki prijelaz s upečatljivosti fotografske tehnike k učinkovitosti digitalne tehnologije; od slike nastale fotografskim procesom do vizualizacije nastale digitalizacijom fotografije. Zamislite koliko je radikalno fotografska optika pojednostavila crtanje trodimenzionalnih predmeta u perspektivi, a potom zamislite s kojom lakoćom računalo modelira trodimenzionalne predmete iz algoritma kompjutorizacijom vida.[4] Stvarnost i prikaz su s fotografijom dovedeni do nevjerojatne blizine, upravo da bi digitalni ekran postao prikazom koji funkcionira naprosto kao prozor u stvarno. Dok je fotografija bila surogat stvarnosti, digitalna slika je suvereno nadomješta i proširuje.[5] Tim prevladavanjem fotografske perspektive – automatizacije pogleda – dolazi se do pojma kompjutorske perspektive koja je višestruka i simultana prostorna mreža. Ona se može zabilježiti i kao serija slika i kao kôd. Ideja postfotografskog u Manovicha je stoga povijesno određena prevladavanjem perspektive kao optičke činjenice u digitalno relativan model. To znači da fotografsko viđenje više nije analogno ljudskome vidu već je samo jedno od racionalizacija viđenja svijeta kroz proces kompjutorizacije.
Suprotno njemu, Thomasova ideja post-fotografskog predstavlja radikalnu viziju centraliziranja fotografskog postupka u pokušaju ponovnog zadobivanja vida, više ne kao optičkog, nego radije kao ekološkog fenomena.[6] Ako postoji nešto poput “fotografskog načina proizvodnje”,[7] onda jedna ekologija oka označava promišljanje konteksta u kojemu se odvija vid, kontrolira pogled i usmjerava pažnja suvremenog promatrača. “S postfotografijom nestaju gledišta, postoje vizualni konteksti; više ne postoji oko, nego trajan kontekstualno interaktivan, vizualno edukativan proces u kojem biološke oči refleksivno komuniciraju s fragmentima i mogućnostima njihovih kultura”.[8] Post-fotografija i njezina ekološka vizija pokušaj su spajanja filozofskih načela nihilizma za jedan tehnički odnos s tehničkim svijetom, odnosno pokušaj prevrednovanja fotografije kroz potpuno adoptiranje njezinih procesa. Ondje se spajaju ljudsko oko i fotografski proces, ali bez aparata. Umjesto njega, na svakom koraku post-fotografskog postupka stoji čitav svijet uzet kao predmet za “neprekidnu kontekstualizaciju i metakontekstualizaciju sustavnih vizualnih procesa proizvodnje”.[9]
Situacija s postmodernom teorijom samo je naizgled zamršena i hermetična. Tomu je tako iz ranije navedenih razloga, okretanja teorije samoj sebi u poplavi akademizma i uopćenom cinizmu istih tih teorija koji zbunjuje čitatelja svojim radikalnim tezama, a koje ne prate (radikalni) rezultati. Jedina je važna preporuka, a njome su prožeti eseji dvaju spomenutih teoretičara medija, ta da umjesto proizvoda – fotografske slike – svoju pažnju trebamo usmjeriti na proces – fotografsku tehniku – njegov rječnik, sustav i primjenu na svakodnevni život u kojem se mi sami ponajprije moramo smatrati proizvodom normalizacije svih fenomena moderne. Na taj način misliti o fotografiji jest misliti o nama samima, ostvarenima i zarobljenima u slikama. Fotografija tako postaje mjestom otvoreno za jednu moguću filozofiju svakodnevice. Nije potrebno ući duboko u filozofiju ili teoriju medija da bismo razmišljali post-fotografski, jednako kao što bit jedne filozofije fotografije nije ništa bitno filozofsko. Radi se o metodičkoj primjeni i razumijevanju fotografskog procesa kako se on odražava u društvenoj zbilji postmodernog života. Pa jednako tako, svaka filozofija fotografije jest post-fotografska, a zajedno su dijelom do današnjih dana produžene postmoderne teorije, vrste kreativnog i provokativnog anakronizma o kojem vrijedi izraziti se upravo fotografijom.
Dario Vuger
[1] David Thomas, “Od fotografije do postfotografije postupaka prema postoptičkoj ekologiji oka”, Treći program Hrvatskog radija, 57/2000., 196.
[2] Ibidem, 192.
[3] Lev Manovich, “Automatizacija pogleda, od fotografije do kompjutorske vizije”, Treći program Hrvatskog radija, 57/2000., 205.
[4] Ibidem, 206.
[5] S tog mjesta možemo konceptualizirati i poseban odnos koji fotografija ima s umjetnošću, a digitalna slika i njeni procesi s dizajnom.
[6] Ovdje je jasno kako Manovich razmišlja na tragu Baudrillardove teorije simulacije, a Thomas pak na ravni filozofema Susan Sontag. Iz njihovih osebujnih interpretacija izrastaju prvi pokušaji filozofije fotografije, odnosno fotografije kao predmeta postmoderne teorije. Nemojmo, jednako tako, zaboraviti da prije nastupa tzv. postmodernog stanja nema govora o nečemu poput filozofije fotografije, a o teoriji fotografije govorimo isključivo o sporadičnim poduhvatima unutar matičnih disciplina poput estetike i sociologije.
[7] David Thomas, “Od fotografije do postfotografije postupaka prema postoptičkoj ekologiji oka”, 196. Potporu tom načinu razmišljanja daje i važna knjiga Jonathana Bellera, Kinematički način proizvodnje koja pripada istom vremenskom razdoblju pa se može smatrati i ključem razumijevanja konteksta u kojem dolazimo do nečega poput slikovitog, fotografskog ili filmskog odigravanja svakodnevnog života.
[8] David Thomas, “Od fotografije do postfotografije postupaka prema postoptičkoj ekologiji oka”, 197.
[9] David Thomas, “Od fotografije do postfotografije postupaka prema postoptičkoj ekologiji oka”, 197.