Povratak Konkurencije medijske umjetnosti

O programu Konkurencija medijske umjetnosti, koji se nakon dvadeset godina pauze održao u sklopu Split Film Festivala, piše Dario Dunatov.

Međunarodni festival novog filma, javnosti poznatiji kao Split film festival, od svog prvog izdanja usmjeren je na propitivanje te šire i radikalnije shvaćanje audiovizualnog medija, podržavajući inovativne, eksperimentalne i nekonvencionalne oblike pripovijedanja i izražavanja. Osnovan u Splitu 1996. godine najstariji je međunarodni filmski festival u Republici Hrvatskoj, etabliravši se na entuzijazmu i viziji Branka Karabatića, osnivača i dugogodišnjeg direktora koji ga je vodio i umjetnički usmjeravao sve do 2023. godine, kada je preminuo za vrijeme trajanja 28. izdanja festivala. Manifestacija se tada našla u limbu neizvjesnosti: bez direktora, ekipe i budućnosti, a onda se za jubilarno 30. izdanje festival obnovio na način kako bi to vjerojatno i sam Karabatić htio i prema želji koju je izrazio u jednom intervjuu: s novom mladom ekipom i energijom. Novi direktor postao je Marin Renić, Karabatićev bivši suradnik, pokazavši već prvim izdanjem kako planira nastaviti razvijati festivalske koncepte i ideje na istim temeljima koje je postavio Karabatić kada je u poratnom Splitu osnovao ovaj festival. Renić je s ekipom suradnika prvo obnovio festival, a onda u sljedećem izdanju potvrdio vraćanje prvotnoj viziji revitalizirajući program koji je postojao kao inicijalna ideja, a onda nestao na točno dvadeset godina. Radi se o galerijskom programu Konkurencije medijske umjetnosti smještenom u Salonu Galić kroz koji se ogleda tendencija ove manifestacije da istraži vizualne forme shvaćene u mnogo širem i manje konvencionalnom smislu od onog filmskog, da reagira na suvremene tehnološke izazove, te umjetničke i globalne teme. Izložba je otvorena dan prije službenog otvorenja festivala, a kustosica Ana Čukušić je apostrofirala njenu važnost naglašavajući kako se ne radi samo o obnovi zaboravljene programske cjeline, već i o otvaranju prostora “za promišljanje odnosa između filma, novih tehnologija i suvremenih oblika umjetničkog posredovanja stvarnosti”, naglašavajući tako hibridni i interdisciplinarni karakter festivala. U sklopu Konkurencije medijske umjetnosti izloženo je pet radova koji se uklapaju u spomenuti koncept baveći se prirodom medija, te kroz istraživanje raznih oblika komunikacije što se pokazalo kao zajednički nazivnik svih predstavljenih radova.

U izlogu Salona Galić postavljen je rad u formi videoigre za dvoje igrača naziva KronoDonum novomedijske umjetnice i animatorice Jenne Caravello, što je zgodna kustoska odluka koja animira prisutnu publiku, pozivajući ujedno publiku izvan galerijskog stakla na sudjelovanje i komunikaciju s ostalim sadržajem izložbe. Instalacija sadrži dva posebno izrađena kontrolera kojima svaki igrač upravlja sa svojim likom na ekranu; hvata predmete, upisuje sjećanja i zahtjeve. Međutim, u slučaju neaktivnosti duže od 15 sekunda briše se sav doprinos koji je igrač ostvario. Posebnost ovog interaktivnog rada je u tome što posjetitelja aktivira, a onda kroz uvjerljivo realiziranu formu igrice uvlači u krhki i temporalni svijet virtualne stvarnosti u kojem je komunikacija ispunjena pritiskom vremena i aktivnosti. Tako se stvara neobičan osjećaj anksioznosti zbog straha od nepovratnog gubitka stečenih stvari u tom privremenom krajoliku između stvarnosti i fikcije. Igrači tako nakratko postaju zarobljenici igrice znajući da će sve što naprave, jednom kad stanu, iza njih nestati. Postoji neka nenametljiva filozofska komponenta koja ispliva na površinu u susretu s ovim nepretencioznim i zaigranim radom.

Umjetnik Huang Jianming predstavio se radom Asembly Line koji je tamnom zavjesom odvojen od ostatka galerijskog prostora pa se perceptivnom izoliranošću pojačava intimni doživljaj rada sazdanog na prividnom proturječju. Naime, za ovaj rad Jianming je kontaktirao 25 kineskih studenata koji studiraju u inozemstvu tražeći od njih predmete koji imaju osobnu važnost. Rezultat je videoinstalacija u trajanju od 15 minuta koja prikazuje skenove predmeta obogaćena njihovom naracijom o budućnosti, planovima, snovima, identitetu i osjećajima. Rendgenska tehnologija koristi se mahom za utvrđivanje bolesti u tijelu ili nedopuštenih predmeta pri prelasku granice ili ulasku u neki štićeni prostor, dakle za otkrivanje sigurnosnih rizika i incidenata u tijelu i prostoru. Jianming ostvaruje efektan i neobičan odnos između stvari koje skenirane djeluje prijeteće i tuđe u hladnoj carinskoj varijanti postojanja, te glasa koji vizualnom dijelu oponira ljudskim elementom.  Autor je našao metaforu otvorenog značenja koja kod gledatelja budi proturječne emocije zadržavajući ga u emotivnom raskoraku adekvatnom za promišljanje specifičnog proturječja života kineskih studenata. Nije na odmet spomenuti i kontekst centra grada i Salona Galić koji čudesno ide u prilog dojmu ovog rada, a krije se u činjenici da mjesto iza zavjese pruža jedno od rijetkih intimnih i meditativnih doživljaja u pretrpanom i bučnom centru Splita.

Umjetnica, skladateljica i glazbenica Urška Preis predstavila je instalaciju Vatra, voda, zemlja, bol koja istražuje komunikacijski potencijal boli kroz zvučni aspekt. Na pod galerije postavljene su tri prostorne instalacije na kojima se nalaze predmeti koji generiraju vibracije. Radi se o osobnim i pronađenim predmetima, pletenim formama koje je izradila sama umjetnica, te biorazgradivim i recikliranim predmetima koji u kontaktu s površinom emitiraju određenu frekvenciju nerijetko se pomičući po njenoj površini. U susretu s ovom instalacijom posjetitelj je prinuđen da uspori, zastane, da se oprezno ophodi prema predmetima i postavu. U ovom radu vidljiv je komunikacijski aspekt postava pošto se predmeti kreću, klize s metalne površine, kao da pokušavaju artikulirati inherentnu bol, ili pak pobjeći s postolja koristeći snagu vibracije za kretanje. Posjetivši izložbu u jednom trenutku preda mnom se našlo dijete koje se odvojilo od majke razbivši uobičajen kodeks ponašanja u galerijskom prostoru, želeći dodirnuti rad, pomaknuti predmete, točnije, izloženi zub. Pomislio sam kako je takva spontana reakcija djeteta nenaviklog na uspostavljenu normu ponašanja u galeriji otkrila neobičnu moć komunikacije, pa je ono osjetilo prirodnu ljudsku potrebu da reagira na viđeno, da ne stoji pasivno sa strane pred ovim radom.

Rad Pillow of Dreams meksičkog umjetnika sa splitskom adresom Erica del Castilla koncipiran je kao  videoinstalacija u trajanju od 19 minuta projicirana unutar jastuka na uredno napravljenom krevetu. Autor na metaforički jednostavan način pristupa asocijativnoj logici sna u vidu niza nepovezanih videa koji čine fragmentiranu snoliku cjelinu. Krevet tako postaje mjesto slobode od identiteta, lišenosti okova koji vežu za ovu stvarnost i ovaj svijet, intimni prostor ranjivosti jer smo izvan svijesti i bez sposobnosti komunikacije. Ovaj konceptualno jednostavan rad izaziva posjetitelja da uspostavi vezu s vizualnim slikama koje se reproduciraju na jastuku, da reagira na njih, nađe neku logičnu poveznicu između pokretnih slika sna ili da od toga odustane, napuštajući racionalni aspekt analitičnosti.

 

U velikoj prostoriji Salona Galić smješten je posljednji rad, trokanalna videoinstalacija u trajanju od 35 minuta jednostavnog naziva Turist. Ovaj rad, koji se problemom turistifikacije bavi na opservacijski način, zajednički potpisuju umjetnici Angela Bedekovic i Matthias Grunsky. Na tri nezavisna ekrana prikazuju se nepovezani fragmenti vezani uz turizam koji su snimateljski vrlo dobro obrađeni, a prezentirani su na domišljat i pomalo humorističan način. Važno je naglasiti, što je i sama Bedekovic istaknula, kako se u ovom radu ne radi o kritici turizma, već se opservacijski proučava to iskustvo, nesvjesnost rituala koji ga prate, bilježe se smiješne i apsurdne situacije, kaos pretrpanih i mir napuštenih predjela. Autori poseban dojam izmještenosti postižu obuhvaćajući dva suprotstavljena gledišta; ono iz perspektive turista i ono iz perspektive objekta kojeg turisti gledaju. Ovaj rad se ističe slojevitošću postavljajući pitanja ne samo o turizmu već i o ekologiji, održivosti, apsurdnosti ljudskog ponašanja, pa tako nudi ambijent za meditaciju o ritualima i navikama koje održavamo i prihvaćamo bez propitivanja.

Spomenuti rad ujedno je i najdojmljiviji iz obnovljenog programa Konkurencije novih medija pri Split film festivalu, što je procijenio i žiri u sastavu Branka Benčić, Vuk Ćosić i Jasminka Babić dodijelivši mu Grand Prix. Posebno priznanje pripalo je radu Assembly Line. Ne treba zanemariti ni trenutak održavanja Split film festivala koji pada u kasno ljeto kada je grad iscrpljen od duge turističke sezone, što dodaje gorko-slatki sloj pobjedničkom radu Turist spontano ga aktualizirajući, te nudeći trenutak kontemplacije uz ironijski odmak spram svega onog što se centru Splita događa u sezoni s one strane galerijskog stakla. Zaključno, obnovu programskog sadržaja Konkurencije novih medija od strane mladih snaga Split film festivala treba pozdraviti, a razvoj kroz naredne godine pratiti, baš kao i tendenciju da  se komunicira sa suvremenošću, te tehničkim i umjetničkim okolnostima vremena koje dolazi. Jednom u budućnosti, pogotovo ako je suditi po pobjedničkom radu, predstavljeni radovi mogli bi činiti sadržajan i relevantan registar ljudskih iskustava o umjetnosti, tehnologiji, izazovima i iskustvu vremena u kojem živimo. Od poratnog Splita 90-ih kada je festival nastao, preko turističkog grada sada, do nečeg što nas čeka, što ne možemo predvidjeti, o čemu možemo samo spekulirati.

 

Dario Dunatov

 

Zahvaljujemo organizatorima na ustupljenim fotografijama postava izložbe.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.