Prekid i od sebe i od svijeta

 

Dragana Jurišić jedna je od najcjenjenijih naših fotografkinja koja je iz Slavonskog Broda preko Rijeke stigla do Dublina, gdje danas živi i radi. Njezini međunarodni uspjesi, brojne stipendije i nagrade, kao i činjenica da su joj radovi otkupljeni za ugledne muzejske i galerijske institucije, proizlaze i iz činjenice da je diplomirala psihologiju, da bi potom stekla umjetnički doktorat na Sveučilištu Wales u Newportu na Europskom centru za fotografska istraživanja.

Veze s rodnim gradom u njezinom slučaju nisu jednostavne, jer je za vrijeme Domovinskog rata i bombardiranja kojem je grad bio podvrgnut, ostala bez mnogo toga, pa i obiteljskih fotografija. Ponekad nismo svjesni koliko nam fotografije pomažu u procesima sjećanja, koliko određuju naše znanje i razumijevanje prošlosti. Upravo stoga, najnoviji ciklus Dragane Jurišić “Srdce neda spavat”, koji se čita kao posveta Ivani Brlić Mažuranić, Brođanki po mjestu života, umjetnica je postavila u javni prostor. Otvorene i “na raspolaganju” svim prolaznicima, bez obzira jesu li svjesni sadržaja koji je unesen u prostor javnosti ili ne, na specifičan su način uvele u priču ne samo Ivanu nego i Draganu, koja čita kontekst iz kojeg je književnica potekla kroz pisma, dnevničke bilješke i fotografije na koje je naišla tijekom vlastitog istraživanja. 

Tragična Ivanina sudbina i činjenica, da je nastojala uravnotežiti vlastita stvaralačka nagnuća i životne obveze, vjerojatno su potaknuli Draganu da svoju izložbu koncipira postavljanjem fotografija na prozore Kuće Brlić u Slavonskom Brodu, na “oči javnosti” koja je o Ivani svojevremeno sudila bez da je o njoj mnogo toga uistinu znala. Ostavljajući jedan vizualni sloj gotovo nevidljivim, prekrivajući ga drugih slojevima i dodajući im značenja koja je stekla tijekom istraživanja, Dragana Jurišić u raspravu uvodi i poziciju publike koja nerijetko stvara vlastite zaključke bez znanja i pokrića; onda, jednako kao i danas, kad će se u sličnoj situaciji naći neke nove žene, odvažne, talentirane, prepuštene na milost i nemilost javnosti. 

Više o ovoj izložbi, koju je organizirao Otvoreni likovni pogon iz Zagreba u sklopu programa Umjetnički pojmovnik javnog prostora, u partnerstvu s Muzejom Brodskog Posavlja i Galerijom umjetnina grada Slavonskog Broda, pročitajte u prikazu Zlatka Kozine. 

 

 

 

Negativne i nerijetko stilizirane slike o ženi u infodemijskom okruženju, u kakvom živimo posljednjih nekoliko desetljeća na Zapadu, iznjedrila je nažalost mnoštvo instant-recepata o tome, kako ostvariti puninu vlastite ženskosti (pa i ženstvenosti). Okruženi smo novim formama utjecaja na javnost, pa tako ”Influencerice” raznih profila, ali i mnoge žene drukčijih, nerijetko upitnih stavova, stvaraju u medijima lažni dojam ženske slobode. Pritom nimalo ne pomažu milijunima ženama u njihovoj svakodnevnoj potrazi za vlastitim identitetom. Slojevita stvarnost zanemaruje se, a nerijetko se doima i kao da ona nikoga dugoročno ne zanima. Upravo u takvoj medijski nametnutoj stvarnosti, koja u kolektivnoj svijesti ne funkcionira kao “melodično suzvučje”, nego je primarno nakupina kaotičnih egzistencija, ipak postoji žena s vlastitim palimpsestima (Zeitgeistu unatoč!). Žena sa svim svojim pojavnostima, profesijama i odlukama koje grade njezin karakter koja je, na koncu, samosvjesna. 

Gdje pronaći takve arhetipske žene? Odnosno, gdje pronaći sve te arhetipske žene koje postoje samo u jednoj od njih? Fotografkinji Dragani Jurišić to je uspjelo. U stvari, možda joj u tom naumu i nije bilo tako teško budući da je rođenjem Brođanka, kao što je to mjestom življenja bila i slavna spisateljica Ivana Brlić Mažuranić. Premda fuzija nekih od navedenih arhetipova, realno gledajući, Ivana nije bila drugačija od većine žena. Usvojim je ispovijestima Ivana-književnica  ispripovijedala ono što sve žene znaju (kao i muškarci koji si to hoće priznati), ali većina ih sama ipak nije bila u stanju to artikulirati, nekoć kao i danas. Kako su ipak umjetnici oni kojima je takav način artikulacije primarni cilj, moglo bi se reći da se umjetnica  Dragana Jurišić svojim fotografskim aparatom  nastavila, pa čak i nadnijela na Ivanine ispovijesti o životu, smrti, ljubavi, depresiji i kreativnom impetusu kao općem mjestu koje, s obzirom na umjetničku namjeru i način prikaza, nakon recepcije vrlo brzo postaje privatno. 

 

 

Izložba fotografija Dragane Jurišić „Srdce neda spavat” dio je programa organizacije Otvoreni likovni pogon s ciljem jačanja diskursa umjetnosti u javnom prostoru.  Jedanaest fotografija postavljenih u prozorima Kuće Brlić u Slavonskom Brodu istovremeno pripovijeda dvije priče: o Ivani i o našim suvremenicama. Začudo, izložba nam omogućuje uvid u još dvije “priče”: jedna je o psihologinji (autorica fotografija je prije ulaska u profesionalni svijet fotografije diplomirala psihologiju u Rijeci), a druga o umjetnici koja trenutno kao sveučilišna profesorica, u Irskoj živi i radi posljednjih dvadesetak godina.

 

 

Govoreći o kompozicija fotografija iz ove serije, spomenimo da se umjetnica služi zanimljivom jukstapozicijom prikazujući u jednom kadru još dva, čak i tri druga kadra, u koje smješta tekst.  Pritom se dokumentaristički vizualni jezik isprepliće s onim univerzalnim, iskazanim Ivaninim promišljanjima. Preklapanja likova unutar manjih kadrova kao da sugeriraju Ivanin duh koji lebdi nad ženama bilo kojeg doba. Portretirajući svoje stare prijateljice, nove poznanice i majku, umjetnica transcendira situacije iz Ivanina života  u njihova vlastita sjećanja, kao i u sjećanja prolaznika koji se na trenutak zaustave, tragajući za načinom kako protumačiti ono što vide.

 

 

Na kraju, promatrajući izložene fotografije kao cjelinu, ipak bih izdvojio prikaze kupanja, odnosno one kod kojih prevladava motiv vode, i to ponajprije zbog očitog razloga: Ivana Brlić Mažuranić bila je klasični primjer umjetnice-melankolika, one koja je između vlastite depresije i kreativnosti nastojala održati ravnotežu, čineći to čak i kupanjem! Možda stoga nije na odmet prisjetiti se preporuke Tome Akvinskog o tome, kako kupanje podsjeća čovjeka na spasonosni prekid od pretjeranog reflektiranja nad sobom, na prekid i od sebe i od svijeta. Književnica Ivana Brlić Mažuranić, ali i umjetnica Dragana Jurišić, kao da su to čule. A razlog? Tako očit i tako stereotipno “ženski” – žudnja za ljubavlju i puninom, stvarima jednostavnim, pa ipak tako nepoznatim u svijetu nametnute protokolarne empatije. 

 

                                                                                                                                          

 Zlatko Kozina

 

*Fotografije: Mario Boić za Otvoreni likovni pogon