Prema razumijevanju minule prošlosti

“Naličje grada prije 100 godina: fotografije iz zbirki liječnika Vladimira Ćepulića i Luje Thallera”

Etnografski muzej, Zagreb

21. 3. – 19. 5. 2024.

Fotografije postava: Nina Koydl

U Etnografskom muzeju u Zagrebu 21. ožujka otvorena je izložba Naličje grada prije 100 godina: fotografije iz zbirke Vladimira Ćepulića i Luje Thallera. Na izložbi su stručnjaci i stručnjakinje iz Etnografskog muzeja i Hrvatskog liječničkog zbora, Silvija Brkić Midžić iz Hrvatskog muzeja medicine i farmacije HAZU te prof dr. sc. Stella Fatović-Ferenčić i dr. sc. Martin Kuhar s Odsjeka za povijest medicinskih znanosti Zavoda za povijest i filozofiju znanosti HAZU predstavili crno-bijele fotografije malog formata i reprodukcije fotografija velikih formata s početka dvadesetog stoljeća. Radi se o selekciji iz nekoliko serija terenskih fotografija iz zbirki liječnika Vladimira Ćepulića i Luje Thallera na kojima su prikazani tegobni životni uvjeti siromašnih i oboljelih od tuberkuloze.

Stambena bijeda u Zagrebu g. 1924. Vagonski stan. (Zbirka Vladimira Ćepulića, HMMF-2604)

Fotografije su postavljene u okvire, pojedini printevi u velikim dimenzijama su nalijepljeni na zidove, dok je dio izvješen u prostoru ili izložen u vitrinama. Dok su po svojoj prirodi fotografije dokumentarne prirode, prikazujući tako užasavajuće stambene neprilike onih koji su se tada nalazili u nižim slojevima društvenog poretka u Zagrebu, svoju vrijednost one pronalaze u tomu što bez prijezira prema subjektima i njihovim otegotnim životnim okolnostima prikazuju stvarne ljude od krvi i mesa koji žive u mizernim prostorima koje prožimaju kompleksnošću svog postojanja i vlastitim svjedočanstvima. Fotografije bilježe ljude različitih dobi i rodova smještene u izolirane gradske prostore, koji unatoč dugotrajnim nošenjem s posljedicama tuberkuloze nastavljaju sa svojim životima. Oboljeli nisu patologizirani, štoviše, uhvaćeni su u svakidašnjim radnjama i prisnim trenucima unutar svojih domova koji ih ni po čemu ne izdvajaju od zdravih osoba, pa se takvim pristupom ne potpiruju daljnji štetni dihotomni diskursi (ne)zdravlja kao rezultata pojedinačne nebrige i higijene osobe. Riječ je ipak o bolesti kao sustavnom problemu i zdravstvenoj krizi kakva je tada vladala. Humani pristup fotografa odražava se u pomnom odabiru kadrova koji ne eksploatiraju ranjivost marginaliziranih subjekata, a sami su subjekti svjesni prisutnosti snimatelja i komuniciraju direktno s foto-objektivom.

Stan u baraci na Žitnjaku u Zagrebu (Zbirka Vladimira Ćepulića, HMMF-2605)

Tako se suosjećanje fotografa za svoje subjekte može čitati na fotografijama u kojima se, primjerice, uhvatio trenutak djevojčice koja čita u samoći, muškarca koji leži na krevetu i okreće se tijelom prema fotografu kao da su obojica u razgovoru ili djece koja se, ne obazrevši se na fotoaparat, spontano igraju na ulicama. Tendencije da se oboljele od tuberkuloze normalizira ocrtava se i u vještom snimanju detalja njihove neposredne okoline ispunjene osobnim relikvijama, koje su oni iz prošlih domova ponijeli u nove. Predmeti poput drvenih kreveta s rezbarenom ornamentikom, obiteljskih portreta, dekorativnih svjetiljki ili zrcala iskazivali su potrebu onih koji su živjeli u tom domu da ga učine svojim prostorom, da kroz predmete izraze pripadnost svijetu i da njihovi životi prije infekcije tuberkulozom ostanu zapamćeni kao memorija unutar predmeta koji zazivaju strukture i rituale života na koje su ranije navikli. Kontrast između poroznih zidova i novinskih isječaka kojima je unutrašnjost njihovih domova oblijepljena, te predmeta koje su iz starih prenijeli u nove domove, pojačava osjećaj sentimentalnog žala prema prošlim životima, ali i ustrajnosti uslijed doživljenih traumi da na temelju svoje dijagnostičke slike iz temelja izgrade nove živote. Fotografije odaju promatračima nadu da postoji mogućnost za urednim životom i tijekom zloćudne bolesti i senzibiliziraju ih ne samo na to, kako je živjeti u takvim teškim okolnostima, nego i na činjenicu da bolest sa sobom nosi i puno odricanja te društvene stigme. Ako fotografije što i kritiziraju, onda to nisu oni koji pate od tuberkuloze, nego su to aspekti zakazivanja društva prema osobama koje s tuberkulozom žele izaći na kraj, njihove društvene izolacije i bijede koja proizlazi iz narativa u koji su smješteni radi bolesti. Za razliku od drugih medicinskih fotografija, radikalnost ovakvog fotografskog pristupa ogleda se i u tomu što oboljele ne predstavlja kao cirkuske primjerke koji bi utažili voajerističku požudu ondašnje buržoazije, koja je skrivena iza sigurnosti fotografija mogla promatrati živote podno svog soja – tijela onih koji su se nosili s tuberkulozom nisu bila tu da ih se izloži javnom ruglu i mikroskopskom, medikaliziranom seciranju djelovanja bolesti na njih, već tomu da se prikaže stvarno životno stanje oboljelih i tako pridonese akcijama prema kolektivnoj odgovornosti u suzbijanju bolesti.

Stambena bijeda u Zagrebu 1924. godine – vagonski stanovi (Zbirka Vladimira Ćepulića, HMMF-4625)

Sam postav arhivskih snimaka vješto je i smisleno postavljen u prostor. Pri ulasku na izložbu najprije se nalazi sažeti biografski dio koji jednostavnim jezikom i prijemljivo posjetiteljima izložbe kontekstualizira rad Ćepulića i Thallera te povijesno raslojava epidemiju tuberkuloze i ondašnje antituberkulozne zdravstvene mjere na području Zagreba. Na zidovima su uz to nalijepljeni i objavljeni medicinski članci koji su objašnjavali patogenezu tuberkuloze, njenu simptomatiku i na koji način se na području Zagreba tretirala bolest. Time se ona stavila u širi kontekst biografije liječnika koji su zaslužni za sprječavanje širenja bolesti i čije su fotografije iz kolekcije prezentirane na izložbi. Zanimanje pobuđuje i spominjanje Udruženja umjetnika Zemlja i njihove izložbe krajem 1932. godine u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. U didaktičkom tekstu izložba Udruženja umjetnika Zemlja spomenuta je kao jedan od ključnih umjetničkih događaja koji su rasvijetlili i kritički raščlanili problematiku stambene bijede, razotkrivajući tako jaz u socijalnim pitanjima i skrbi za bolesne, nemoćne i siromašne. Podatak da su fotografije Ćepulića, i to na izrazito politički orijentiranoj izložbi Udruženja umjetnika Zemlja, bile namijenjene postizanju stvarnog iskaza nedovoljnog obraćanja pažnje na potrebe cjelokupnog gradskog stanovništva, ide u prilog tomu da se njegovi snimci s pravom smatraju dijelom ranih početaka socijalne fotografije na hrvatskom tlu. Iako su preteče socijalne fotografije u Hrvatskoj, Ivana Tomljenović-Meller i Tošo Dabac, svoje prve fotografske radove sa socijalnim motivima počeli objavljivati nešto kasnije nego što su to učinili Ćepulić i Thaller, može se polemizirati i o tomu da su oni svojim radovima utabali put takvim tematikama koje su zatim i Tomljenović-Meller i Dabac nastavili, svatko u svojoj maniri. U didaktički dio izložbe ubraja se i karta Zagreba onog doba na kojoj su naznačeni dijelovi grada gdje su stanovali zaraženi. Pogled na kartu daje uvid u stanje Zagreba koje se nimalo ne može usporediti s današnjim. Dobar pokazatelj te razlike u gradskoj demografiji danas i onda je fotografija baraka kod današnjeg Muzeja Mimara, u kojima su se tada nalazili oboljeli od tuberkuloze. Nespojiva je to vizura grada sa sadašnjom, jer je prostor oko Muzeja Mimara danas potpuno integriran u centralnu jezgru grada u kojoj više ne živi gradska sirotinja i oko koje se nalazi nekoliko važnih gradskih institucija i fakulteta. Ta razlika uočljiva na karti nije mjerodavna samo kao iskaz sraza slike grada prije sto godina, nego i toga u kojoj se mjeri karta kao alat svjesno koristila u evidentiranju stopa zaraženosti i preveniranju daljnjeg širenja zaraze. Jedini predmet koji prema materijalnosti zalazi u domenu opipljivog, trodimenzionalnog prostora je pljuvačnica imena Plavi Henrik, izložena u vitrini. Plavi Henrik tako je šarmantan dodatak izložbi koji stoji kao relikt jednog minulog vremena u kojem su se takvi predmeti aktivno koristili u širenju zaraze, dok takav predmet danas izgleda potpuno izmješten iz vremena i shvaćanja bolesti naše svakodnevice.

Zagreb 1924. – loši stanovi. Barake na Ciglani (Zbirka Vladimira Ćepulića, HMMF-4711)

Izložbu vrijedi pogledati ne samo zbog njene kvalitete, nego zbog toga što, unatoč okrenutosti prema prošlosti, i dalje suvremeno odjekuje u našem društvu i potiče na propitivanje dokumentiranja epidemija u ovom stoljeću. Potražimo li kroz internetske dubine snimke iz doba haranja i dalje sveprisutnog virusa COVID-19, mogli bismo povući mnoge paralele u tretmanu oboljelih i o tomu, kako su prikazani. I dok će pojedinci tijekom pretrage zasigurno naići na senzacionalistički intencionirane fotografije oboljelih s ciljem diskreditiranja i njih i znanstvenika koji su bolest proučavali, sigurno će se naći nekoliko onih koji će u sentimentu Ćepulića i Thallera prepoznati realistično prikazane ljude koji su se othrvali svojoj dugotrajnoj bolesti uz skrb neumornih liječnika koji su ih podržavali putem.

Leopold Rupnik