“Progutala sam svoj san” – o (re)interpretaciji povijesne građe i moći fotografskog medija

Nastavljamo objavljivati završne tekstove polaznica i polaznika edukativnog programa Početnica likovne kritike. Lana Mršić piše o publikaciji Glorije Lizde Progutala sam svoj san. Riječ je o istraživanju teme histerije kojom se umjetnica kontinuirano bavi pa je tako još do 6. lipnja otvorena izložba I continually hear the sound of a waterfall u zagrebačkim Atelijerima Žitnjak, čiji je naslov inspiriralo zabilježeno iskustvo jedne pacijentice.

Umjetnica i fotografkinja Glorije Lizde prošle je godine objavila publikaciju Progutala sam svoj san – rezultat višegodišnjeg istraživanja načina na koji se kroz povijest, a posebice u 19. stoljeću, dokumentirao i prikazivao “ženski” psihijatrijski poremećaj histerije. Oblikovana u potpunosti od postojeće građe arhivskih fotografija, ilustracija, grafika i stranica teksta, ova knjižica izmiče jednostavnom žanrovskom definiranju te preslaguje muške prikaze žena iz suvremene ženske perspektive.

Već pri samom uzimanju ovog djela u ruke, čitatelj postaje svjestan da ne pristupa uobičajenom rješenju (fotografske) knjige. Smještanjem knjižice u pergaminsku omotnicu namijenjenu arhiviranju fotografija, u čitatelja se potencira dojam da on, poput autorice, postaje sudionik arhivskog istraživanja. Nakon što pokida omotnicu, čitatelj u ruke uzima knjigu bez korica i hrbata – time i prije samog “čitanja” postaje osviješten da prilazi vrlo ogoljenoj i intimnoj temi.

Bolest histerije, koja se danas smatra zastarjelim medicinskim pojmom, potječe od vjerovanja starih Grka da raznovrsne simptome u žena uzrokuje maternica koja “luta” tijelom. Najzaslužniji za njezino znanstveno proučavanje u 19. stoljeću bio je neurolog Jean-Martin Charcot koji je u svoju praksu uveo fotografiranje pacijentica, njihovih tjelesnih simptoma, stvarajući u pariškoj psihijatrijskoj bolnici Salpêtrière najveći fotografski arhiv manifestacija histerije. Iako joj je ta građa poslužila kao jedna od glavnih inspiracija za umjetničku knjigu, Lizde ne preuzima direktno nijednu fotografiju pacijentice u histeričnom napadu, već kombinira isječke udova u kontrakciji i ilustracije uvinutih tijela s fotografijama antičkih skulptura i romantičarskih grafika žena. Lizde se tako ne zadržava samo na dramatičnim tjelesnim simptomima kao dokazima histerije, nego istražuje kako je ta muško definirana ženska bolest bila oblikovana i prikazivana u različitim umjetnostima – iz muške perspektive.

Autorica posebno tematizira medij fotografije koji se ubrzo nakon izuma u prvoj polovici 19. stoljeća počinje koristiti u medicini. Tadašnji su liječnici fotoaparat shvaćali kao stroj koji omogućuje potpuno objektivno bilježenje stvarnosti te su ga primjenjivali radi dokumentiranja simptoma. Umećući dijelove stranica devetnaestostoljetnih priručnika o fotografiji, Lizde ističe kako je paradoksalno, u korist dobivanja traženih (i šokantnih) rezultata, fotografija postala oruđe inscenacije te dodatnog potenciranja nadmoći liječnika nad pacijenticom. Poznato je da je Charcot u svojem istraživanju išao toliko daleko da je u bolnici otvorio fotografski atelje te dovodio pacijentice kojima bi onda inducirao simptome radi njihova fotografiranja. Temu odnosa moći Lizde dodatno razrađuje stvarajući vizualne paralele s još jednom popularnom pojavom 19. stoljeća – mađioničarskim trikovima u kojima je žena opet objekt kojim se manipulira radi stvaranja predstave.

Kao u dosadašnjim istraživanjima i  radu, Lizde je slojevita i ne ograničava se jednom umjetničkom formom. U ovom slučaju izbjegava iznošenje istraživanja u formi teksta, izuzev citata iz arhiva Salpêtrière i kratkog sadržaja na završnoj stranici, čime omogućuje da knjižica na čitatelja djeluje sugestivno i budi asocijacije bez nametanja jedne točne interpretacije. To dakako ne znači da nema nikakav narativ. Čitatelj primjećuje da se kroz reprodukcije umjetničkih djela, prizora u bolnici i scena iz mađioničarskih nastupa, provlače prikazi žena koji postepeno prelaze od onih u kojima su pod kontrolom, u snu, u prizore gdje su prikazane budne i svjesne svoje pozicije. Tako se ovom knjižicom ne produbljuju samo saznanja o percepciji histerije, već se reinterpretacijom povijesne građe pruža ženski odgovor na nju.

 

Lana Mršić

Naslov: Progutala sam svoj san
Izdavač: GMK, Generator multidisciplinarnih koprodukcija
Urednici: Glorija Lizde, Petar Vranjković
Pismo: Basteleur (Keussel Studio)
Tisak: Kerschoffset
Naklada: 200
Zagreb, 2025.

 

Zahvaljujemo umjetnici na ustupanju vizuala.

 

Tekst je objavljen u sklopu edukativnog programa Početnica likovne kritike koji provode umjetnička organizacija Atelieri Žitnjak i udruga Ured za fotografiju u suradnji s portalom Kulturflux i Radio Studentom. Program financira Gradski ured za kulturu i civilno društvo.