Prošireni kadar kolektivnog žalovanja i iscjeljenja

U sklopu 14. izdanja fotografskog festivala Organ Vida, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti predstavljene su četiri samostalne izložbe, među kojima naš suradnik Marko Drmać izdvaja Ocho Día. Osam dana, devet noći nizozemskog autora Kevina Osepe. Tekst čitajte u sklopu naše nove programske linije “Regionalni foto-fokus”, koja obrađuje teme i festivalska događanja iz regije.

Polazeći od iskustva života na Curaçau, karipskom otoku obilježenom složenom kolonijalnom poviješću, Kevin Osepa u svojoj umjetničkoj praksi istražuje odnos između osobnog sjećanja, kolektivnih rituala i kulturnog identiteta. Njegovi radovi usmjereni su na postupni nestanak tradicija žalovanja i duhovnih običaja koji su nastali ispreplitanjem rimokatoličkih i afro-karipskih vjerovanja te utjecaja kongoanske i joruba tradicije. Tim se temama bavi izložba Ocho Día. Osam dana, devet noći, jedna od četiri samostalne izložbe ovogodišnjeg izdanja festivala Organ Vida. Umjesto da žalovanje prikaže isključivo kao intimno iskustvo pojedinca, Osepa ga promatra kao kolektivni čin kojim zajednica održava sjećanje i osjećaj pripadnosti. Izložba je oblikovana kao cjelovita prostorna instalacija u kojoj se film, fotografije, osobni predmeti, lutke, zvuk i scenografski elementi stapaju u ambijent namijenjen introspekciji i promišljanju gubitka. Izložbeni prostor pritom nije samo mjesto projekcije, nego postaje sastavni dio umjetničkog rada, uključujući posjetitelja u atmosferu rituala žalovanja.

Takav pristup moguće je povezati s konceptom “Expanded cinema” (prošireni film) Genea Youngblooda, koji se odnosi na širenje granica tradicionalnog filmskog iskustva izvan projekcijskog platna. Film u ovom kontekstu više nije zatvorena vizualna cjelina, nego se njegovo značenje gradi kroz prostor, objekte i iskustvo promatrača. U Osepinoj instalaciji cijeli izložbeni prostor funkcionira kao proširenje filma: fotografije, predmeti, zvuk i scenografski elementi nastavljaju njegovu naraciju i stvaraju svojevrsni “prošireni kadar” u kojem posjetitelj više nije pasivni gledatelj, već aktivni sudionik prostora koji zahtijeva sporije promatranje i kretanje.

Središnji dio izložbe čini kratkometražni film koji tematizira smrt i rituale žalovanja na Curaçau, umjetnikovu rodnom otoku u južnim Karibima. Curaçao je dio skupine ABC otoka pod nizozemskom upravom, a njegova kulturna i duhovna obilježja oblikovana su složenom kolonijalnom poviješću. Osepa prikazuje rituale nastale ispreplitanjem rimokatoličkih običaja s afro-karipskim vjerovanjima te utjecajima kongoanske i joruba tradicije. Međutim, ne prikazuje ih kao egzotičnu kulturnu posebnost, nego kao živu praksu zajednice koja kroz rituale održava vlastiti identitet. Kolonijalna prošlost u radu nije predstavljena izravnim političkim komentarom, već kroz tragove koje je ostavila na svakodnevni život i duhovne običaje stanovništva. Ritual žalovanja koji Osepa prikazuje nije pripadnik jedne tradicije, već rezultat povijesnih susreta, prisila i kulturnih preoblikovanja. Upravo u toj složenosti nastaje prostor hibridnog identiteta u kojem različiti utjecaji ne postoje odvojeno, nego se međusobno nadopunjuju.

Posebno mjesto u instalaciji zauzimaju lutke ženskih figura raspoređene po prostoru. Neke leže na podu, druge su naslonjene jedna na drugu kao da se međusobno tješe, dok pojedine sjede, stvarajući dojam prisutnosti zajednice koja dijeli iskustvo gubitka. Njihova uloga nije samo skulpturalna jer su u njih ugrađeni zvučnici koji čine dio zvučnog sustava instalacije. Zvuk filma tako ne dolazi iz jednog izvora, već se prostorno širi iz samih figura. Kada se čuju plač, molitva ili zajedničko pjevanje, lutke postaju nositelji kolektivnog glasa i emocije.

 

Instalaciju dodatno oblikuju predmeti preuzeti iz filmske naracije i svakodnevice doma. Među njima se ističe zlatna torbica koja se pojavljuje i u filmu, tijekom priče protagonista o pokojnoj baki, čime postaje poveznica između filmskog i muzejskog prostora. Vaze, knjige, suho cvijeće, bočice, plinsko kuhalo i drugi predmeti iz intime doma ne djeluju poput muzejski izloženih artefakata, već kao fragmenti životnog prostora u kojem su tragovi svakodnevice još uvijek prisutni. Pod galerije prekriven je imitacijom keramičkih pločica s ornamentalnim uzorkom, čime se dodatno evocira interijer obiteljskog doma i briše granica između privatnog prostora, scenografije i izložbenog ambijenta.

Na zidovima su izložene fotografije koje nisu filmski kadrovi, nego samostalni radovi povezani s instalacijom. One prikazuju pojedine predmete iz prostora izložbe, ali smještene u njihovo prirodno kućno okruženje. Umjetnik pritom uvodi suptilne nadrealne elemente koji svakodnevne prizore čine simbolički otvorenima. Fotografije tako ne dokumentiraju film, nego proširuju njegovu atmosferu i teme. Posebno se izdvaja fotografija mladića prikazanog s leđa kako kleči uz morsku obalu. Njegovo tijelo obojeno je intenzivnom plavom bojom koja se može interpretirati kao simbol tuge, melankolije i emocionalnog tereta gubitka. Okrenut prema moru, lik djeluje kao da se nalazi u trenutku kontemplacije i prihvaćanja, dok more poprima simboliku prijelaza, sjećanja i beskonačnosti. Fotografija tako funkcionira kao vizualna meditacija o procesu tugovanja.

Produkcijska razina izložbe izrazito je visoka. Svaki element djeluje pažljivo promišljeno, a prostorna organizacija ostavlja dojam muzejske produkcije kakva se rijetko viđa na domaćoj umjetničkoj sceni. Posebno iznenađuje činjenica da je riječ o umjetnikovoj prvoj samostalnoj izložbi izvan Nizozemske, budući da rad odaje veliku autorsku zrelost i sigurnost.

 

Najveća vrijednost Osepina rada nije samo u njegovoj vizualnoj atraktivnosti, nego u društvenoj poruci koju prenosi. U vremenu obilježenom individualizmom i ubrzanim ritmom života, izložba podsjeća na važnost zajednice kao mjesta dijeljenja tuge i očuvanja kolektivnog sjećanja. Rituali žalovanja ovdje nisu prikaz prošlosti, nego dokaz da zajedništvo može biti oblik otpora zaboravu, ali i način suočavanja s gubitkom. Upravo zato Ocho Día. Osam dana, devet noći nije samo izložba o smrti, nego i promišljanje o identitetu, pripadanju i ulozi zajednice u suvremenom društvu.

 

Marko Drmać

 

Zahvaljujemo Organu Vida na ustupljenim fotografijama postava izložbe.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.