“Pruska plava” Amele Frankl

O izložbi Pruska plava, održanoj u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar od 25. rujna do 7. listopada 2024., piše Nela Drach.

 

Fotografije postava izložbe: Boris Cvjetanović

Amela Frankl zagrebačka je umjetnica najpoznatija posljednjih desetljeća po performansima i radovima kombiniranih tehnika. Puno je putovala i živjela na raznim krajevima svijeta, zadnjih godina u Mauretaniji, tako da se u novijim radovima najviše bavila temama koje su je ondje zaintrigirale. Aktualnom izložbom ova se autorica vraća interesu, temama s kojima se susretala i u svom neposrednom obiteljskom nasljeđu, poput promišljanja o posljedicama rata i holokausta, što je doticala u nekim prethodnim radovima. Tako je jedan od ranijih performansa smjestila u nekadašnju koprivničku sinagogu, drugom prilikom je na zagrebačkom Zrinjevcu izložila nadgrobne spomenike svojih predaka, dok je prije par godina snimila i vlastiti hod zagrebačkom Praškom ulicom, gdje se na mjestu nekadašnje sinagoge danas nalazi automobilsko parkiralište. No, na izložbi, naslovljenoj Pruska plava u galeriji Kranjčar, ovoj tematici pristupa potpuno apstraktno. Umjetnica je 1988. godine diplomirala slikarstvo, i u ranim se fazama karijere vrlo uspješno posvetila upravo tom mediju, ali na svojevrstan geometrijski način, što je važno za tumačenje i recentnih radova.

Izložba Pruska plava sastoji se od više različitih sastavnica, odnosno od fotografija, teksta i videa. Ulaskom u galeriju, pažnju prvo privlače fotografije velikih formata na gotovo svim zidovima, koje su, kako sama umjetnica navodi, snimljene s prozora njezina doma, njezine intime. Riječ je o pogledu kroz prozor. No, što to Amela Frankl vidi kroz svoj prozor?

Fotografije postava izložbe: Boris Cvjetanović

Fotografije prikazuju nebo i tek krovne vijence gradskih građevina pa je teško identificirati odakle su snimljene. Radovi ne predočavaju okolne zgrade. Nebo je izrazito plave boje, na nekim prizorima više, na drugima manje prošarano bijelim oblacima. Svatko će primijetiti da na svim fotografijama dominiraju tamni pravokutnici. Različitih oblika i veličina, ti pravokutni oblici dinamiziraju ritam i određuju kompoziciju. Promatrač se pritom mora zapitati zašto su ti geometrijski oblici rasuti po fotografijama i koji je razlog baš takvog njihovog rasporeda. Nelagoda, koju prizori pobuđuju u promatraču, može se iščitati kroz izokrenutost krovova kuća na pojedinim fotografijama. Kuće i njihovi krovovi ostaju neidentificirani i neprepoznatljivi, izgubljeni u vlastitoj anonimnosti. Tamni su poput pravokutnika te tvore kompoziciju u kojem se nijedan oblik ne ističe, niti se izdvaja. Upravo ti krovovi, nepoznati i tamni, dodatno pojačavaju osjećaj uznemirenosti, nelagode, pa čak i gubitka identiteta.

Uz fotografije, predočena je i pjesma Paula Celana Fuga smrti. Čuveni je stih te strašne pjesme o holokaustu: “Smrt je majstor iz Njemačke”, ali umjetnicu je, kako sama u jednom razgovoru o izložbi ističe, još više pogodio jedan drugi stih: “U zraku kopamo grob, tu nije nam tijesno”.

Fotografije postava izložbe: Boris Cvjetanović

I zaista, s tim stihom postaje jasnije kamo nas vode oni pravokutnici. Tijesnost i tjeskoba kreću iz istoga. Odjednom tjeskoba, koja nas na najrazličitije načine muči, poprima oblik. Autorica se pita kakva je forma toga emocionalnog stanja i nalazi je; propituje je li moguće likovno izraziti strahote rata i logora te kakvu formu takvi prizori zaslužuju. Uspijeva povezati beskraj zračnog prostora, njegovu promjenjivost i neuhvatljivost s ograničenim, sasvim zadanim pravokutnim oblicima, oblicima mrtvačkih kovčega, oblicima grobova koji samo na nebu neće biti stiješnjeni. Smrt je ovdje povezana sa zrakom i ovim nelagodnim osjećajem u oblicima pravokutnika. Dok plava boja neba i zraka nekima predstavlja odraz smirenosti, za pjesnika je to odraz smrti. Umjetnica brutalnost i odsustvo humanosti o kojoj Celan piše, vješto vizualizira. Jedan apstraktni pojam uspijeva nam predočiti tako što ga iznova poetizira.

Drugi dio rada sastoji se od autoričinog kratkog poetskog teksta, koji  nekim posjetiteljima pomaže u boljem razumijevanju izložbe. Tek ovdje izranja pruska plava iz naslova izložbe, koja odjednom dobiva i simboličko značenje. Ta specifična boja evocira osjećaj dubine, hladnoće i izolacije. Kroz kontekst radova, ova boja ovdje predstavlja emotivnu atmosferu na kojoj se izložba temelji te simbolizira teret traume rata. Pruska plava nije samo umjetnički, estetski, koloristički odabir, već je simbol prisutne tjeskobe.

Treći dio rada čini kratak video u loopu koji prikazuje umjetnicu kako se kreće Zagrebom. Dok hoda, snimana je iz više kutova. Na trenutke je prikazana u srednjem planu, cijelom figurom, a na trenutke krupnije, samo s prednje ili stražnje strane. No, video je mutan, nejasan, kao da želi ostaviti dojam nevažnosti, kao da nije u prvom planu. Nije ni važno, ni presudno čiji je lik prikazan. Ova snimka neće odvući pažnju posjetitelja s ostalih radova izložbe. Kao da umjetnica želi ostati anonimna, u nejasnoj se rezoluciji snimka poistovjećuje s  onim nejasnim zrakom, s onim plavetnilom.

Riječ je o jednom doista neobičnom, smjelom narativu, refleksiji o nasljeđu i kolektivnoj traumi, a sve strahote, koje autoricu inspiriraju, poprimaju izuzetno zanimljiv likovni oblik. Intencija umjetnice nije usmjerena na bavljenje prošlošću, već na koje načine se ono odražava na nju samu, te istraživanje pristupa kroz koje to doživljava – a doživljava kroz teret osjećaja uznemirenosti i nelagode.

Nela Drach