Računalni kodovi, neboderi, zvjezdano nebo ili obris snažne kiše?

Nela Drach osvrnula se na izložbu “Music frozen into light” autora Zsolta Bátorija koja se na zagrebačkom Grafičkom fakultetu održala 4. lipnja 2025. Tim povodom ovaj umjetnik i teoretičar vizualne umjetnosti i fotografije održao je predavanje o slikama generiranim umjetnom inteligencijom, a temeljenim na fotografijama.

Živimo u vremenu kada fotografija sve više gubi svoju vezu sa stvarnošću. Više nismo sigurni u ono što gledamo niti kako trebamo gledati i interpretirati ono što vidimo. Teško se može povući jasna granica između (vjernog) prikaza stvarnosti i onoga što je manipulirano ili generirano. No, što se događa kada se to stvarno i umjetno svjesno stapaju, kada na umjetnu inteligenciju počnemo gledati kao na suigrača u umjetničkom procesu? Umjesto postavljanja pitanja vjerodostojnosti fotografije, možda je vrijeme za novi početak gledanja iz sasvim drugačije perspektive – zašto umjetnik ne bi mogao stvarati uz pomoć alata koji mogu stvoriti, promijeniti i proširiti to vizualno iskustvo? Upravo tim pitanjem bavi se Zsolt Bátori, čija se izložba Music frozen into light održala 4. lipnja 2025. na Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Umjetnik Zsolt Bátori, osim što se bavi fotografijom, također je teoretičar vizualne umjetnosti i fotografije te osnivač, ravnatelj i kustos PH21 Gallery, koja već više od deset godina organizira grupne i samostalne izložbe u Budimpešti za međunarodne fotografe.

 

Izložba Music frozen into light priređena je u predvorju Grafičkog fakulteta gdje su na svim zidovima bile ovješene fotografije. Bátorijeve fotografije polaze iz stvarnosti, odnosno temelje se na stvarnim, autorskim snimljenim noćnim prizorima gradskih svjetala. Ono što je na ovim fotografijama drugačije je da su proširene, nadopunjene i transformirane s pomoću alata umjetne inteligencije. Fotografije dobivaju novu dimenziju, ali ujedno zadržavaju čvrstu vezu sa stvarnošću jer umjetna inteligencija ipak nije ni izvor ni autor slike, već koautor u procesu stvaranja. Kako bismo razumjeli ovakav tip umjetnosti, najprije trebamo znati da je stvaranje s pomoću umjetne inteligencije složen i pažljivo oblikovan proces. Najvažniji dio cijelog procesa je izbor izvornih fotografija, a zatim formuliranje prompta, odnosno verbalnih uputa koje unosi umjetnik. Pisanje prompta je kreativna vještina, a manje tehnička, jer umjetnik riječima treba oblikovati ono što očekuje u finalnom obliku. Prompt je, dakle, alat kojim se služi umjetnik, alat koji treba naučiti pravilno koristiti, koji u ovom kontekstu nije manje važan od same fotografije. Stoga su njegove fotografije istodobno i stvarne i nestvarne, odnosno kvazi-indeksikalne, zadržavaju referencijalnu osnovu stvarnog prizora, no konačna forma nastaje kroz završnu interpretaciju umjetne inteligencije.

 

Izložena serija fotografija polazi od ideje kako se arhitektura može promatrati i opisati kao zamrznuta glazba. Ova metafora upućuje na složenost arhitektonskih elemenata koji u sebi sadrže kompleksan ritam, a koji se jednako može očitovati i u glazbenim kompozicijama. Umjetnik na ovim fotografijama ipak uklanja tragove arhitektonske forme i ostavlja zamrznut ritam svjetlosti. Tako nastale fotografije više ne prikazuju mjesta, već samo obris nečega što je bilo urbano te ritam koji je ostvaren svjetlosnim oblicima. Svaka fotografija za sebe funkcionira poput vizualne partiture – negdje su samo linije, negdje samo točke ili crtice, raspršeni oblici koji više ne tvore stvarnost, već djeluju kao note koje vizualno sugeriraju zvuk. Svjetlost postaje nositeljica značenja kada se počinju gubiti obrisi arhitekture. Dok je nekolicina fotografija visoko apstrahirana, na drugima se, pak, lakše razaznaje da je riječ o zgradama velikog grada. Iako se ne raspoznaju obrisi građevina, ritam svjetlosti sugerira nam da je riječ o nizu prozora, a horizontalne linije odaju dojam rubova zgrada, silueta nebodera. Upravo zbog ovih elemenata arhitektonska prisutnost postaje izraženija, ali usprkos tome, prostor koji promatramo ostaje neimenovan i nepristupačan. Fotografije nas ne uvode u prostor, već nas zadržavaju na površini jer prizor djeluje poznato, gotovo kao već viđen filmski kadar, a ipak ostaje potpuno nepoznat. To iskustvo gledanja ujedno je i fascinantno i uznemirujuće jer ipak spekuliramo oko onoga u što gledamo – ono možda izgleda kao grad, a možda je nešto sasvim drugo, nekakva konstrukcija koja pokušava imitirati stvarnost. Tom neodređenosti između poznatog i nepoznatog, otvara se prostor koji se može nazvati liminalnim, prostorom prijelaza, čiji identitet i lokacija ostaju nedefinirani. Upravo ta neodređenost prostora i neodređenost onoga što gledamo pokušavajući razlučiti što je, u promatračima budi nelagodu, ali i znatiželju. Znatiželja se očituje u pitanju kako možemo shvatiti i razumjeti fotografiju jer, u konačnici, ova serija apstraktnih fotografija nudi veliku slobodu interpretacije. Promatrač se lako može izgubiti u mnogobrojnim detaljima koji svakome pojedinačno mogu sugerirati što i na koji način promatrati. Na fotografijama, osim ritma svjetlosti i obrisa urbanog područja, neki, pak, mogu prepoznati računalne kodove, zvjezdano nebo, zatvorene rolete u mračnoj sobi ili obris snažne kiše.

 

Serija fotografija Music frozen into light posebno je zanimljiva jer nudi razna tumačenja – mi kao promatrači stavljeni smo u poziciju s koje nam je dopušteno vidjeti ono što želimo te projicirati vlastite zamisli. Tako fotografije nisu jednoznačne, već postaju sugestivne. Mnogima ideja da se umjetna inteligencija upliće u umjetnički proces može zvučati provokativno, čak i neprihvatljivo zbog straha da će zamijeniti fotografiju ili neki drugi umjetnički medij. No, treba gledati upravo iz drugoga kuta jer, kao što ni fotografija nije zamijenila slikarstvo, već suprotno, utjecala je na promjenu slikarskih principa, tako i umjetna inteligencija neće zamijeniti fotografiju. Sve dok nastojimo gledati na nove vrste tehnologije kao na alate kojima umjetnici mogu proširiti granice umjetnosti, neće se izgubiti ni autentičnost ni važnost, već će se otvoriti novi kreativni procesi, koji neće zamijeniti umjetnika ni stvarati umjesto njega, već stvarati s njime. Upravo zato što pomaže u razumijevanju novih granica u umjetnosti, izložba Zsolta Bátorija je važna.

Nela Drach