Skip to main content

Remember Me: Iskustvo gledanja

17. 11. 2026.

Dora Lučić piše o izložbi Remember Me koju je do 18. siječnja 2027. moguće posjetiti u pariškoj zgradi Bourse de Commerce, nekadašnjoj robnoj burzi, a današnjem muzeju suvremene umjetnosti i domu Pinault Collection.

Pogled na postav izložbe

U pariškoj zgradi Bourse de Commerce, nekadašnjoj robnoj burzi, a današnjem muzeju suvremene umjetnosti i domu Pinault Collection, u listopadu je otvorena izložba Remember Me. Iz zbirke francuskog kolekcionara Françoisa Pinaulta izdvojeno je sedamdesetak umjetnika i približno sedamsto fotografskih radova, koji obuhvaćaju razdoblje od početaka medija do suvremenih umjetničkih praksi. Planirati odlazak u Pariz ujesen ljepši je jedino ako znaš da se u to vrijeme otvara tako velika izložba fotografija. Mojoj sreći nije bilo kraja.

 

Kao što stoji u vodiču za posjetitelje, ideja kustosa Matthieua Humerya i Lole Regard bila je fotografiju predstaviti kao sredstvo bilježenja stvarnosti te istražiti njezinu ulogu u oblikovanju osobnog i kolektivnog sjećanja. Već na samom ulazu bilo je jasno da izložba neće biti kronološki presjek razvoja i postignuća fotografskog medija, već nelinearna šetnja.

 

Izložba je podijeljena u više samostalnih cjelina, trinaest ako sam dobro izbrojala. Prva od njih velika je prostorija zaobljenih zidova u kojoj je pod naslovom The World According to Penn predstavljeno oko 450 radova američkog fotografa Irvinga Penna. Portreti, modna fotografija i mrtve prirode, pretežno u crno-bijeloj tehnici, odlikuju se preciznim kompozicijama i izraženim kontrastima koji gotovo stvaraju vizualno zadovoljstvo. Ipak, u moru fotografija posebno mi je za oko zapela jedna od rijetkih snimljenih izvan studija. Na njoj njegova supruga Lisa Fonssagrives-Penn leži u travi i čita knjigu. Taj jednostavan prizor čini se kao djelić nesavršenosti među ostalim insceniranim kadrovima, odudarajući od ostatka postava i unoseći u njega nešto intimnije.

 

Pennovi radovi prate liniju arhitekture muzeja koju potpisuje japanski arhitekt Tadao Ando. Prizor je doista impresivan, kako zbog ukupnog dojma postava u takvom prostoru, tako i zbog količine oku ugodnih kadrova. Ipak, količina posjetitelja i postav fotografija duž cijele visine zidova, od razine koljena do nekoliko metara visine, otežavaju sagledavanje postava u cjelini, a kamoli zadržavanje na pojedinom radu. Šetnju prvom sobom tako zaključujem preplavljena vizualnim, ali i zvučnim podražajima.

Pogled na postav izložbe: radovi Irvinga Penna

Šetnja muzejom nastavlja se do kolosalne središnje dvorane u kojoj je predstavljen rad Barbare Kruger The History of Tears. Kruger koristi tekst, video i samu arhitekturu muzeja kako bi gledatelja okružila porukama o moći, kontroli, želji i međuljudskim odnosima. Monumentalni natpisi na zakrivljenim zidovima Rotonde istodobno nas uvlače u sam rad i odbijaju svojom naprasnošću.

 

U galerijama na katovima smješteno je nekoliko tematskih cjelina, a svaka od njih traži od promatrača drugačiji pristup i razumijevanje. U Seriality and Typology, koja istražuje znanstvenu i dokumentarnu ulogu fotografije, važno je promatrati fotografije u nizu, uspoređivati ih i uočavati ponavljanja, razlike i obrasce.

 

The Fabrication of the Image okreće se eksperimentalnoj prirodi fotografskog medija. Ovdje se fotografjii pristupa zaigranije, kao mediju koji ne mora nužno biti vjeran odraz stvarnosti. Ona može biti konstruirana, manipulirana, inscenirana ili nastati istraživanjem samog fotografskog procesa.

 

Cjelina The Language of Hands bavi se gestom i izražajnošću ruku, a u promatrača potiče prepoznavanje emocionalnih i simboličkih značenja. Jedan od radova koji se, po mom sudu, posebno izdvaja jest fotografija Mother Maurizija Cattelana. Riječ je o krupnom kadru ruku sklopljenih u molitvi, nastalom u kontekstu performansa izvedenog na otvorenju 48. Venecijanskog bijenala 1999. godine. Prema umjetnikovoj zamisli, indijski fakir bio je zakopan u zemlju, dok su iznad površine ostale samo njegove ruke. Taj mi se prizor, lišen svega suvišnog, učinio osobito sugestivnim u ova nemirna vremena.

Pogled na postav izložbe: Maurizio Cattelan, “Mother”, 1999.

Teme Face to Face i The Body Revealed usmjerene su na lice i tijelo, ali i na pitanja identiteta, prisutnosti i načina na koji promatramo druge, dok Disappearance / Abstraction otvara prostor za drukčije, manje doslovno čitanje fotografije. Jedan od zanimljivijih pomaka u mediju je rad Developing Till Exhaustion (2020.) suvremenog mađarskog umjetnika Mátéa Dobokayja. Sastoji se od 604 želatinska srebrna otiska, a nastao je bez upotrebe fotoaparata. U središtu interesa nalazi se sam fotografski proces, odnosno istraživanje materijalnih i tehničkih mogućnosti medija te njegovih granica.

 

By the Sea povezuje fotografije iz 19. stoljeća, među kojima su morski pejzaži Gustava Le Grayja, nastali tehnikom mokrog kolodija, s mnogo kasnijim radovima Hiroshija Sugimota i Wolfganga Tillmansa. Le Gray je kombiniranjem dvaju negativa stvarao prizore morskog krajolika, dok su Sugimoto (Bass Strait, Locked i Bay of Sagami, Atami, obje iz 1997.) i Tillmans (Lunar Landscapes iz 2022.) stvorili mnogo suzdržanije, gotovo meditativne prizore mora. Zanimljivo je da su upravo radovi koji traže zaustavljanje i potiču kontemplaciju bili oni najnenametljiviji i prigušeniji u buci vizualnih podražaja. Ova mi je cjelina bila posebno bliska, možda zbog vlastite zaokupljenosti morem u posljednje vrijeme, ali i zbog načina na koji pokazuje koliko se pristup jednom motivu može mijenjati kroz vrijeme, a da pritom motiv ostane neiscrpan izvor u umjetnosti, ali i u svakodnevici.

 

Kod izložbi ovakvog opsega neizbježno se nameće pitanje koliko se od ponuđenog sadržaja doista može vidjeti i doživjeti tijekom jednog posjeta. Impresivna količina radova i raznolikost autora pružaju rijetku priliku za upoznavanje različitih pristupa fotografiji, ali istovremeno mogu biti i pomalo preplavljujući. U bespuću fotografija, osobito uz velik broj posjetitelja, lako se dogodi da gledanje postane tek prelaženje pogledom s jedne slike na drugu. Pojedini radovi ostaju na razini prvog dojma, iako bi zaslužili više vremena. Ipak, možda takav komentar ogleda više moju (ne)koncentraciju, nego objektivni dojam izložbe.

Pogled na postav izložbe: Máté Dobokay, “Developing Till Exhaustion”, 2020.

Kao da sam znala što me u podrumu čeka, sasvim slučajno ostavila sam ga za kraj. U auditoriju je smještena dijaprojekcija Stendhal syndrome Nan Goldin (2025.). Rad se, kao što sam naslov otkriva, bavi fenomenom poznatim i kao firenški sindrom. Radi se o snažnim fizičkim i psihičkim reakcijama prilikom izloženosti iznimno lijepim umjetničkim djelima, arhitekturi ili prirodnim ljepotama.

 

Osam minuta projekcije prepuno je zanimljivih podataka i dosjetki, ali i dubokih ideja o egzistenciji i životnim radostima. Tako Goldin uz fotografije antičkih, renesansnih i baroknih kipova prikazuje i njihove dvojnike, svoje prijatelje. Zatim, Mit o Orfeju i Euridici umjesto kao veliku, dramatičnu tragediju, prikazuje pomalo pomaknuto i, kako priliči Goldin, potiče novi kut gledanja na poznato. Osim samih fotografija, projekciju prati naracija umjetnice i poprilično dramatična glazba izvedena na orguljama. Sve zajedno poprima gotovo sakralni karakter.

 

Bilo je predivno osvježenje sjediti, slušati i gledati kako umjetnica gradi intimnu priču između povijesti umjetnosti i vlastitog života. Osim toga, auditorij se činio kao pravo mjesto za sabiranje dojmova svega viđenog ili pak prepuštanje preplavljenosti emocijama i iskustvima koje sam toga dana prošla.

 

Nakon svega, nedostatke tako opsežnog postava i velikog broja posjetitelja ipak stavljam u drugi plan. Rijetko se pruža prilika vidjeti tako raznovrsnu i brojnu fotografsku zbirku na jednom mjestu. A možda je i sama preplavljenost, uz sve svoje mane, dio iskustva koje ova izložba nudi. Na kraju, možda je dovoljno pronaći vlastiti ritam gledanja i dopustiti da nas neki radovi zadrže dulje od drugih.

 

Dora Lučić

 

Više o izložbi potražite ovdje.
Postav izložbe snimila: Dora Lučić