Samo jedan život
23. 09. 2026.
Slovenska umjetnica i docentica na Akademiji likovne umjetnosti i dizajna u Ljubljani, Emina Djukić gostovala je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te tom prigodom predstavila izložbu Samo jedan život, koju je u ADU Galeriji f8 bilo moguće pogledati u prvoj polovici rujna. Donosimo osvrt Sandre Križić Roban u sklopu podrubrike “Regionalni foto-fokus”, koja obrađuje teme i umjetnike/ce iz regije.
Postav izložbe
Na prvi pogled, sve je djelovalo jednostavno. U galeriji uza zid, tanka crna vodilica s utorom poslužila je kao privremena polica na kojoj su, u nepravilnom ritmu i različitim formatima, zataknute fotografije. U uglu na postamentu, knjiga je pjesama, u drugom prozračna tekstilna instalacija reminiscencija je na razvijen fotografski film. Ovako bismo pojednostavljeno saželi opis izložbe Samo jedan život, koju je tijekom svog akademskog boravka u Zagrebu priredila slovenska umjetnica i docentica na Akademiji likovne umjetnosti i dizajna u Ljubljani, Emina Djukić. Pa ipak, kad je fotografija u pitanju, ništa nije ni jednostavno ni jednoznačno.
Izložba je nastala nakon što je prije nekoliko godina Emina na buvljaku na Britancu u Zagrebu kupila nekoliko kutija s fotografijama i tri fotografska albuma. U tom trenutku nije znala kome je taj mali, dislocirani, a vjerojatno i necjelovit, obiteljski foto arhiv pripadao. Bila je to spontana odluka – kupiti slike koje je jednom gledao netko drugi, lijepio u fotografski album i odložio pojedinačno u kutije. Možda su i te razasute snimke trebale biti usustavljenje po nekom redu, no ništa vezano uz ovu malu kolekciju nije izvjesno. Vernakularne kakve već takve fotografije uglavnom jesu, pokazuju svu običnost tuđih života, slavlja, putovanja, portrete – ponekad i više njih nastalih tijekom jednog snimanja te potom zalijepljenih u više verzija, kao da se nije moglo odlučiti koja je bolja i koje se slike valja sjećati. Dvostruke ekspozicije, pa zatim neke još starije fotografije, vjerojatno naslijeđene od obitelji, sjedinjene su u mraku kutija i zatvorenih albuma.
Naknadnim uvidom, Emina je doznala da su pripadale Otu Šolcu, hrvatskom pjesniku i prevoditelju, nastavniku i knjižničaru, uredniku u nekadašnjoj Mladosti i tajniku Drame HNK, kako navode njegove redom kratke biografije. Prijateljevao je s Vojinom Bakićem, a njegove pjesme inspirirale su i Josipa Vaništu, koji mu je posvetio nekoliko djela, smatrajući da tišina Šolcove poezije odgovara “prazninama” njegovih crteža. Nakon Drugog svjetskog rata, Šolc napušta rimu i stvara slobodne stihove, a socijalna tematika, koja je od ranije dominirala njegovim opusom, postaje sve angažiranija. Objavljivao je i pod pseudonimima, potpisujući se kao Nevenko, Miroslav, pa i inicijalima, ali ne O. Š.; prevodio je i Rilkea, a zbirke pjesama nazivao je jednostavno, zbrajajući koliko ih ima u jednom svesku. Već dugo nisam čitala poeziju, priznajem, no posljednjih godina mnogo sam puta gledala u fotografije koje mi ni na koji način nisu pripadale; snimke nepoznatih ljudi, nerijetko lošije kvalitete, obične, na prvi pogled nezanimljive. Vernakularne.
Postav izložbe
Upravo takve, tihe i izgubljene (da parafraziram jedan od Šolcovih stihova na koji sam naišla), završile su kod Emine. Fotografije iz kutija, razasute i bez prividnog reda, poslagala je na tu tanku, crnu “policu”, liniju koja dijeli dva svijeta, onaj naših pogleda i drugi zaborava. Malo je na njima zapisa, malo podataka koji ih usidruju u konkretno vrijeme i mjesto. I začudno malo informacija nalazimo o obitelji i njihovim pojedinačnim sudbinama, osobito sina kojemu se gubi trag. I dok Šolca ponekad možemo prepoznati, jer postoje njegovi službeni portreti, ostale sudionike iz njegova života ne poznajemo, kako to već bude kad radimo s ovakvim arhivima i kolekcijama, prepušteni intuiciji i nekom unutarnjem htijenju da fotografiju pustimo da bude ono što je, iako ne znamo točno što ona za nas trenutno znači. Ovakvi arhivi, kako piše umjetnica u predgovoru kataloga, pokazuju koliko je toga nemoguće saznati, ostavljajući nas na izvjestan način nesigurnima što učiniti s tuđim fotografiranim sjećanjima za koja ne znamo, tko ih je snimio niti što je njima želio sačuvati. Svi ti nepoznati ljudi i njihovi događaji; sva ta zbivanja koja nalikuju, no opet su jedinstvena jer pripadaju samo onim osobama koje su u njima sudjelovale!
Fotografija nije nijema i uvijek nešto govori, no pitanje je, govorimo li istim jezikom. Ljudi poziraju, sjede u fotografskom studiju, ponekad pomaknu glavu i od lica ostaje samo sjena. Iza Šolca, ostale su i ovakve fotografije, neukalupljene u bilo koji poznati obrazac osim onog “svakodnevnice”. Njihovu običnost do neke mjere moguće je “začiniti” pjesništvom i poznanstvima s drugim umjetnicima, no takvih tragova fotografije iz ove kolekcije ne posjeduju. I stoga preostaje, da se u ovom slučaju bavimo upravo fenomenom privatnog arhiva vernakularne fotografije, zbiljom koju uspoređujemo u odnosu na vlastite živote, a što pridonosi mogućnosti da unatoč zaboravu, Šolca i njegovu obitelj povežemo kroz vrijeme i dodijelimo im imaginarne suputnike. Narativ ovih snimki, naime, trpi upisivanje tuđih priča, dok same fotografije svjedoče o istodobno malo i mnogo toga. Uzeti fotoaparat u ruke čin je svjesnog izdvajanja trenutka, popraćen nizom postupaka koji su ranije bili složeniji nego što je to danas moguće ostvariti kamerom integriranom u mobilni telefon. Otići i kupiti film, namotati ga, odabrati blendu i ekspoziciju, snimiti, razviti (možda čak kod kuće, u priručnoj tamnoj komori), obrezati fotografiju nazubljenim škarama, umetnuti u album. Mnogo je posla oko njih, za sjećanja koja zatim završe odbačena i prodana na lokalnom buvljaku.
Uz ostalo, ove fotografije, koje je s mnogo mjere i razumijevanja Emina Djukić predstavila javnosti, ukazuju na potencijal privatnih, amaterskih kolekcija i njihovog značenja u širem kontekstu. Što pomoću njih doznajemo i prema kojim se novim istraživanjima usmjeravamo? To što su završile odbačene i prodane za stotinjak eura govori da nisu našle put do etabliranih institucija, iako potencijalno utječu na nova znanja koja se njima posreduju o životu jednog pjesnika. I što ustvari znači prenijeti takve snimke iz zone privatnosti u javni diskurs? Takve se fotografije odmiču od ustaljenih pravila; nepredvidive su iako nerijetko podsjećaju na ono što i sami imamo spremljeno po ladicama i u albumima. Ne-umjetničke i neprofesionalne, opiru se našim htijenjima da ih usustavimo po žanru ili vrsti. Repetitivnost forme i sadržaja možda pridonosi njihovoj običnosti, a možda ukazuje da u svojem razumijevanju moramo biti otvoreniji prema samom mediju. Upravo stoga, ova je izložba pokazala što je sve moguće učiniti s nađenim i tuđim, privatnim, svakodnevnim snimcima. Ako ništa drugo, potaknula je na čitanje pjesama danas gotovo zaboravljenog pjesnika, podsjetila na vrijeme u kojem je djelovao i na druge umjetnike s kojima je surađivao. Povezala nas je s nečijom privatnošću i omogućila da uvrštavanje ovih snimki u suvremeni diskurs ne bude zapamćeno samo kao “čišćenje ladica” od značenja (parafrazirajući Sekulu). Šolcove fotografije postale su dio i naših sjećanja, neka vrsta zajedničkog dobra uvjetovanog društvenim procesima koje je nemoguće zaustaviti.
Sandra Križić Roban
Postav izložbe snimila: SKR
