Savršeni, kao na slici

Od proljeća pa sve do kraja kolovoza, u izložbenom prostoru Bozar u Brusselsu održavala se izložba suvremene fotografije Picture Perfect, posvećena ljepoti formiranoj kroz leću fotoaparata i kamere. Piše Sandra Križić Roban.

Velika i reprezentativna, izložba problematizira jedan od središnjih interesa ljudi diljem svijeta – kako izgledati što bolje na slici, ostvariti onaj savršen izgled, mladoliko lice bez ikakvih nepravilnosti, a o tijelu da i ne govorimo. U vrijeme kad su raznorazni “popravci” po tijelu preokupacija mnogih bez obzira na spol i dob, izložba nas je podsjetila da živimo u hiper-vizualnom društvu i razdoblju koje ne trpi nesavršenosti, nego omogućuje da sve i svi mogu biti podvrgnuti izmjenama.

 

Tema izložbe doista široko zahvaća zahtjeve za izgledom koji kod mnogih pojedinaca postaju prava opsesija. I dok nam se čini da smo neprestano podvrgnuti strogim i kritičkim pogledima, koncentrirani isključivo na to, kako izgledamo, s druge strane postajemo svjesni do koje je mjere fotografija medij kojemu to možemo zahvaliti – sveprisutna, ponekad nemilosrdna, a ponekad, ako smo vješti s alatima za digitalno poljepšavanje, naprosto način kojim drugima pokazujemo ne svoje bolje ja, nego ustvari svoje nepostojeće ja. Pa iako naizgled otvara važna pitanja, i objedinjuje zanimljive umjetničke pristupe, izložbi se može zamjeriti mnogo toga što je ostalo nedorečeno, od usmjerenosti na zapadnjački pogled i kriterij ljepote, sve do niza banalnosti i digitalnih ekshibicija potpomognutih korištenjem umjetne inteligencije.

Svojevrsni barometri, kako bismo mogli nazvati izložbene segmente, na razne načine upućuju na vrijednosti prikazanih likova, najčešće stvarnih osoba, ali i onih s one strane “umjetnog”.  Od istreniranih tijela i kamere kao voajerističkog oka koje prati suptilnu igru belgijske bodybilderice tijekom nastupa (Double You Double You, 2019) u video radu Laure Cottin Stefanelli, preko bolećivog tijela u kontrapostu djevojke na obali mora Rineke Dijkstra, sve do tijela koja uz sebe pritišću gipsane modele nerealnih ženskih tijela Linder, ili pak gusto nanizanih crno-bijelih auto-aktova Eleanor Antin, koja se od 1972. godine nadalje snimala bilježeći željene, no uglavnom neostvarene promjene svoga tijela koje je neprekidno podvrgavala različitim dijetama, snimke su koje gledatelje uvode u izložbu. U pojedinim dionicama, nailazimo na djela majstora poput Garryja Winogranda i njegove serije Žene su lijepe, koju je snimao desetak godina u New Yorku, specifičnih uličnih scena snimljenih u prolazu tijekom 1960-ih, nasuprot djelima manje poznatih umjetnika, nerijetko usmjerenih na igre s rodovima i nesigurnostima koje specifičan način gledanja uzrokuje prilikom snimanja. Susan Anderson predstavljena je s četiri fotografije izrazita kolorita, snimljene u Americi na natjecanjima u ljepoti. Sve natjecateljice su djevojčice između četiri i devet godina, nakaradno seksualizirane i pretvorene u svojevrsne modele za zadovoljavanje tuđih interesa – onih majki, voajera u publici, pa i gledatelja na izložbi.

 

Povijesno gledano (ako vjerujemo pričama i pjesmama), ljudima su ljepotu podarili bogovi, no danas je situacija drugačija. Dovoljno je pogledati koliki je interes za specijalizacije iz dermatologije i plastične kirurgije, pa da odmah postane jasno da mnogi nisu zadovoljni i učinit će sve što je moguće, pa i više od toga, da promijene izgled. Djela Care Phillips govore o prostorima u kojima se to događa – aseptičnim ordinacijama i operacijskim dvoranama opremljenima nemilosrdnim reflektorima koji pojačavaju svaku i najmanju nepravilnost na nečijem tijelu ili licu. Zidovi takvih prostora bez prozora su i oslikani nezgrapnom reinterpretacijom klasicističkog ladanjskog paviljona, vjerojatno kako bi se pojačala veza s nadmoćnim bićima koja će nekome konačno podariti ljepotu.

U 2024. godini, globalno kozmetičko tržište procijenjeno je na 336 milijardi dolara, uz predviđen rast u idućem razdoblju. Philippe Durand snima izloge apoteka u kojima dermatološka kozmetika gura lijekove u stražnje dijelove prostora. Nitko ne želi vidjeti ljude kojima su oni potrebni, sve je usmjereno na izgled, novu kremu, serum, po mogućnosti pakirane da podsjećaju na injekcije. No iako smo danas preplavljeni agresivnim reklamama na kojima dominiraju mršava tijela i dječja koža snimljena izbliza, i u ranijim je razdobljima bilo različitih načina koji su poticali i reklamirali promjene izgleda. Ne toliko drastične kao danas, doduše.

 

Body Beautiful, or Beauty Knows no Pain Marthe Rosler serija je iz druge polovice 1960-ih i ranih 1970-ih koja iz feminističke perspektive razmatra koje je mjesto u društvu predviđeno za tijelo žene. Duhoviti, kritički pa i cinično intonirani, njezini su radovi aktualni i danas, slično kao i video rad Be Nice To Me (Flatten 04) Pipilotti Rist, koji je poslužio kao glavni vizual izložbe – našminkano lice umjetnice koja ga pritišće uz staklo, razmazujući boje i stvarajući čitav niz iskrivljenih i ružnih “izgleda” koje upućuje svijetu. Provokativne snimke performansa Haley Morris – Cafiero inspirirane su reklamama za planetarno popularan program za mršavljenje Weight Watchers. Umjetnica ga je preimenovala u Wait Watchers, navlačeći na svoje tijelo napuhane, predimenzionirane predmete kojima na groteskan način mijenja svoj izgled, na svakoj fotografiji “začinjen” uvredljivim komentarima koje u digitalnoj sferi ljudi ostavljaju onima, s čijim izgledom nisu zadovoljni.

Na izložbi, najveći je dio djela fokusiran na bjelačku rasu i zapadnjačke standarde ljepote. Tek rijetki radovi propituju što se zbiva izvan ovog diskursa, poput Yuki Kihare, interdisciplinarne umjetnice japansko-samoanskog porijekla, koja se deklarira kao treći samoanski rod. Rasna eugenika na njezinim fotografijama vraća nas u doba pseudo-znanstvenih mjerenja, kakva su se poduzimala na raznim stranama svijeta s ciljem da se ne-bjelačke kulture pokažu inferiornima. Pa i duljinom nosa, ako je tako “znanstveni” mjeritelj odlučio. Iako na mnogim mjestima ukazuje na važnost teme s kojom se bavi, izložba ipak u velikoj mjeri zaobilazi prostore i umjetnike koji tijelima i izgledu pristupaju na bitno drugačiji način, osiguravajući na ovaj način publici relativno sigurnu zonu unutar koje se kreću i koju mogu razumjeti.

 

Sandra Križić Roban

 

Postav izložbe snimila: SKR