Slike ljubavi

Willie Osterman o seriji “Prije mene” Jelene Blagović

Trenutak primitka ljubavnog pisma privatan je i svet. Neovisno o osjećajima primatelja prema autoru, ljubavno pismo dira u srce. Svatko zna što je ljubav. Vjerujem da svatko osjeća ljubav u nekom obliku, bilo od roditelja, supružnika, prijatelja ili tajne ljubavi. Ponekad, kad otvorimo omotnicu, ta nas tajna ljubav iznenadi silinom svojih osjećaja. Katkad taj osjećaj donese duh druge osobe koji se stopi s našom dušom.

Ljubavna pisma su ključ. Ključ usmjeren prema ključanici nečijeg srca. Njihovi sinkroniciteti mogu se kretati različitim putovima. Pisma su prolazna, poput ljubavi. Primatelj ih često sprema u dragocjenu kutiju da ih sakrije i sačuva za kasnije. S vremenom se kutija može napuniti i možda će od nedavno primljenih pisama biti izabrano ono posljednje.

U narednim godinama, dok tinta i dojmovi blijede, s vremena na vrijeme otkrijemo kutiju. “Šašavo je vratiti se u ta prošla vremena“, možda će reći primateljica. No pisma, poput fotografija, sadrže precizne uspomene; uspomene koje prizivaju nekadašnju mekoću i nježnost naše kože. Ako izvuče kutiju, može ponovo proživjeti te trenutke zahvaljujući tinti na papiru. Pisma postaju prozor u prošlost. Predstavljaju mogućnost ponovnog proživljavanja osjećaja rođenih možda tijekom adolescencije. To je trenutak koji svi doživimo na osobni način čak i ako nikad nismo primili takvo pismo niti ga napisali.
Pošto zapečati pismo, dok oklijeva prije nego što ga ubaci u sandučić, pošiljatelj osjeća iščekivanje, želju, čežnju, iskonsku pobudu. Poziv u vojsku često pojačava taj intenzitet. Vojnik svoju dragu želi još više jer ima vremena predvidjeti budućnost, a udaljenost mu pruža možda i previše vremena za promišljanje svojih osjećaja.

Ponekad se ova pisma šalju zaključanom srcu. Tada se primatelj lakše skriva iza udaljenosti. No pisac i dalje traži ključ te dosljedno preispituje kako prenijeti osjećaje na papir i pronaći ključ koji otvara srce.

U povijesti su ljubavna pisma budila zanimanje. Napoleon Bonaparte bio je autor brojnih pisama. Navodno je tijekom života napisao čak 75 000 pisama, mnoga od njih svojoj prekrasnoj ženi, Josephini. Ludwig van Beethoven, jedan od najpoznatijih i najtajanstvenijih skladatelja u povijesti, preminuo je u 57. godini odnijevši sa sobom veliku tajnu. Nakon njegove smrti među njegovom je ostavštinom pronađeno ljubavno pismo. Bilo je napisano nepoznatoj ženi koju je on jednostavno oslovljavao “besmrtna ljubavi”.

No koja je razlika između poznatih pisaca ljubavnih pisama i riječi sadržanih na ovdje predstavljenim fotografijama? Možda se u pismima poznatih autora na najbolji način koriste zvukovi jezika i slikoviti izrazi. Međutim, proučavanje i čitanje pisama slavnih autora te pisma zabilježenih na ovim fotografijama otkrivaju iste namjere i strasti. Za neke stvari postoji univerzalni jezik, a to je jezik ljubavi.
Dok čitam ono što snimci otkrivaju, javljaju mi se djelići emocija koje je fotografkinja pažljivo posložila. Sami ti isječci čitaju se kao pjesma pisana u formi ljubavnog pisma:

“Ti si…”
“Kraljica”
“Ja sam…”
“Za…”
“Bilo je…”
“Ne…”
“Nije”
“Razumjeti”
“Za ljubav…”
“Naša”
“Molim te, vrati se…”
“Jedan se dečko zaljubio u tebe…”
“Ne mogu…”
“Ne mogu čak… ”
“Vidim”
“Ti si vjerojatno spavala…”
“Dugo, dugo vremena…”
“Ljubavi moja…”
“Kada sam…”
“Rekla si mi da sam…”
“Mora da”
“Molim…”
“…ljubav”

Razotkrivaju li riječi, koje zahvaljujući pažljivom pozicioniranju umjetnice možemo iščitati na fotografijama, osjećaje koji tvore novo ljubavno pismo, pismo fotografkinje majci? Je li taj proces pretvorio odnos između majke i kćeri u novu vezu između dvije žene? Ili je možda riječ o nečem univerzalnom? Je li to univerzalno ljubavno pismo koje nudi kolektivnu svijest o ljubavi cijelom čovječanstvu?

U današnjem užurbanom svijetu možemo jednostavno otići na internet i naći stotine pisama koja možemo iskoristiti i poslati mogućim ljubavima. Samo unesete svoje ime i pritisnete tipku. U današnje vrijeme elektronske komunikacije brzina je ključna, a emocija je nusproizvod kombinacije tuđih dijela. Kako sam rođen u vrijeme kad elektronika nije postojala, “elektronsku ljubav” doživljavam kao varanje i udaljavanje od stvarnosti. Ja tako razmišljam jer to je ono što poznajem. Dio napetosti među generacijama proizlazi iz činjenice da starija ne razumije mlađu jer starija je generacija sve radila drugačije. Mlađa generacija osjeća napetost jer nema sjećanja svojih roditelja. Oni ljubavi svojeg djeteta prilaze na temelju onoga što oni znaju, što su naučili i čega se sjećaju jer žele najbolje za sljedeću generaciju. Sukobljavaju li se onda načini učenja dviju generacija? No što bi bilo da nemamo sposobnost sjećanja? Bi li se ova zbirka pisama mogla doživjeti kao inventar mogućeg DNK za autoricu ovih fotografija?

Pisma prikazana na izložbi predstavljaju uspomene na mogućnosti. Kako su se stvari s vremenom mijenjale u umu primateljice pisama? Kako su inventar ovih pisama i uspomene koje su uslijedile utjecali na primitak sljedećeg pisma? Ovim fotografijama izvorna su pisma ponovo predstavljena. Fotografkinja vješto pozicionira pisma i bilježi ih kako bi ih otisnula; iznova kao tintu na papiru.

Iako dugi niz godina radim kao fotograf, profesor i kustos te gledam nebrojene fotografije, i dalje sam zapanjen ovim medijem. Ne znam zašto. Ne prestaje me zanimati što slike predstavljaju, no i dalje nisam sasvim siguran što fotografija uistinu jest, što znači, što predstavlja ili što se zaista događa kad vidimo sliku, bilo da je iz obiteljskog albuma, s izložbe ili na reklami. U razjašnjavanju pomaže opis američkog fotografa Stephena Shorea: “Fotografija se može sagledati na nekoliko razina. Kao prvo, to je fizički predmet, otisak. Na tom otisku je slika, iluzija prozora prema svijetu. Obično na ovoj razini iščitavamo sliku i otkrivamo njezin sadržaj: suvenir egzotične zemlje, lice ljubavnika, mokra stijena, noćni krajolik. U ovu je razinu ugrađena druga razina koja sadrži signale za organe percepcije našeg uma. Ona stvara “posebno viđenje” onoga što slika prikazuje i kako je organizirana.”¹

Ove razine tvore društveno tkivo i s vremenom postaju ostaci kulture. Koliko često gledamo stare novine (sačuvane u elektronskim medijima) da vidimo dokaze onoga što je bilo? Fotografije pružaju vizualni dokaz da se neki događaj zbio; postojao je; evo dokaza. Fotografije Jelene Blagović predstavljaju vizualni dokaz vrlo privatnih i osobnih događaja. Kada sam čuo za ovaj projekt, pomislio sam da će pisma biti predstavljana izravno, odnosno da će biti postavljena na skener i reproducirana. Ako je tako, zašto ne izložiti izvorna pisma? Zašto ih ne ogoliti pred svijetom da svatko može pročitati osobne i privatne pojedinosti? Takav pristup dao bi novu definiciju voajerizma i bio očita zloporaba odnosa koji je nekoć postojao između majke i kćeri te primatelja i autora.

Kada sam prvi put vidio fotografije, bio sam zadivljen (i pomalo iznenađen) jednostavnošću, raznolikošću i pomnim izborom ponuđenog. Treba vremena da uzmete hrpu privatnih i intimnih pisama svoje majke i razmislite kako ih fotografirati. Isprva su majka i kći zajedno čitale pisma o vremenima kojima su se autori nadali, a zatim raspravljale o vremenima koja su prošla. Pošto je postigla određeni lagodni osjećaj (to dolazi s vremenom), umjetnica je radila sama, istražujući ove rukotvorine kao sirovinu i raspoređujući ih za svoje platno.

Na jednoj fotografiji vidim kadar ispunjen vršcima pisama, označenima rednim brojevima. Kadar započinje brojem 125, a završava brojem 161. To su pisma oca umjetnice iz vremena kad je služio vojni rok. Upravo je tijekom tada obaveznog vojnog roka i osvojio srce svoje voljene i dijete koje će se kasnije roditi. Primateljica je na pisma zapisivala brojeve kako su stizala, i tako, suptilno, brojala uspomene do njegova povratka.

Fotografski rezultati su raznoliki. Preciznost onoga što se vidi i onoga što se ne vidi dokaz je stručnog korištenja medija i naglašava poruku umjetnice. Fotografije su kontrolirane i pomno osmišljene. Neke prikazuju hrpe pisama, dok na drugima vidimo samo pojedine riječi. Boje su blage ali važne. Poštanske marke i žigovi otkrivaju udaljenost te političku i povijesnu važnost. Jedna marka prikazuje sliku predsjednika Tita. Na drugoj je žig iz Jasenovca. Na jednoj su vidljive samo ispisane riječi otok Krk, gdje primateljica ljetuje od 1960. godine. Sjedinjenost pisama i fotografija postaje tako neka vrsta povijesti. To je osobna povijest koja na određeni način predstavlja jednu kulturu. To je ujedno i fotografska povijest kao kulminacija dojmova jedne mlade žene. Ti su je dojmovi učinili onakvom kakva jest i zauvijek promijenili odnos majke i kćeri, istovremeno predstavljajući impresiju potrebe za ljubavlju koju svi dijelimo.

¹ Stephen Shore, The Nature of Photographs, Phaidon Press Limited, London, 2007., str. 10.