Slonovi u mariborskom predgrađu

Osvrt na izložbu Zora Plešnar – retrospektiva (19. 4. – 4. 8. 2019.) u Umetnostnoj galeriji Maribor piše Irena Borić

Prva retrospektiva mariborske fotografkinje Zore Plešnar ugledala je svjetlo dana u travnju 2019. u Umetnostnoj galeriji Maribor, nekoliko mjeseci prije autoričina 94. rođendana.

Unatoč brojnim grupnim izložbama, Zora Plešnar samostalno gotovo nije izlagala. Naime, nakon samostalne izložbe u ljubljanskoj fotogaleriji Fokus 1976. je prvu preglednu izložbu imala 2016. u ljubljanskoj Bežigrajskoj galeriji 2. Iako se kao jedina fotografkinja u mariborskom fotoklubu nije osjećala isključenom ili manje vrijednom, marginalnost njene umjetničke pozicije znakovita je za brojne umjetnice dvadesetog stoljeća. Prvo, isključivo od umjetnosti žive rijetki i stoga ne čudi da se Zora fotografijom počinje baviti u zrelijoj dobi. Zahvaljujući višegodišnjem stažu u srednjoj elektro školi mogla si je priuštiti materijalno neprosperitetnu okupaciju. Drugo, za njenu umjetničku marginalizaciju odgovorna je i desetljetna kratkovidnost muzejskih i galerijskih institucija spram njenog stvaralaštva. I zato je Zora Plešnar tek u svojoj 94. godini doživjela retrospektivu. Pritom nije slučajnost da je retrospektivu dočekala u svojem gradu, od strane Umetnostne galerije Maribor, u čijoj je zbirci od 2017. njena fotografska ostavština.

Izložba Zora Plešnar – retrospektiva već naslovom odaje didaktični ton, a posjetiteljima nastoji približiti širinu opusa fotografkinje čiji rad poznaju vjerojatno samo fragmentarno. Obuhvaća odabrane fotografije iz ključnih tematskih ciklusa poput Mimo, Nad oblacima (Nad oblaki), Odrazi (Odsevi), Slavlje (Praznovanje), Djetinjstvo (Otroštvo), Cirkus, Terelj i Rođenje grada/Novi Beograd (Rojstvo mesta / Novi Beograd).

Zora Plešnar, iz ciklusa “Mimo”, 1971.-1974., srebrobromidna fotografija na papiru kaširana na ploču od iverice (foto: Ivan Leskošek)

Pojedini ciklus nosi svoju temu i vrijeme koje se često proteže godinama, a autoricu koja je od 1972. koristila kameru Olympus OM-1 prvenstveno zanima karakter fotografije. Jedino je prvi ciklus, kasnije naslovljen Mimo (1970.-1982.), snimljen kamerom Werra 1 koja nije imala daljinomjer i zbog toga su nastale fotografije bile neoštre. Autorica je temu ciklusa Mimo prilagodila mogućnostima kamere zabilježivši krajolik u prolazu iz automobila u pokretu. Time na fotografiji ostaje drvored koji izmiče fokusu i postaje trag kretanja automobila, a ne okoliša u kojem se kretanje dogodilo. Bilo da je riječ o bilježenju kretanja kamerom, odnosima svjetla i sjene ili pak igri refleksija, često djeluje kao da je Zori Plešnar poigravanje s mogućnostima fotografije važnije od uhvaćenog subjekta. Tako joj pažnju zaokuplja kompozicija svjetla i sjene ili u oštrom kontrastu  kao u ciklusu Teralj (1976.) ili u suptilnim i mekanim prijelazima kao u seriji Nad oblacima (1975.-1976.). Fotografije, nastale za vrijeme leta na Maltu, predstavljaju opažanje beskonačne bjeline koja istovremeno daje savršeno osvjetljenje. Nadalje, u ciklusu Odrazi (1979.-1983.) umjetnica hvata odraze ljudi i objekata u lokvama, a izrađenu fotografiju izlaže obrnuto čime odraz postaje primaran. Jedino što odaje da je riječ o refleksiji površina je ceste koja lokvu okružuje i prekida uhvaćenu kompoziciju.

Zora Plešnar, iz ciklusa “Odsev”, 1979.-1983., srebrobromidna fotografija na papiru (foto: Marko Tušek)

Dobar dio opusa Zore Plešnar obuhvaća portrete koje snima kao fotografski zanimljive subjekte bez intencije da ispriča detalje njihove priče. Iako ih dokumentira, njena namjera nije uspostavljanje narativa, već je više zanima začudno u svakodnevnoj situaciji. Od radnice koja zatrpana poslom pokazuje širok osmijeh do slonova iza leđa cirkusanta. Međutim, cirkusant nije uhvaćen na trapezu, već u trenutku odmora, u kožnoj jakni, s cigaretom u ruci, ispred slonova koji mirno pasu u mariborskom predgrađu. Fotografija naslova Pozer, iz 1978., dio je serije Cirkus (1978.-1984.) u kojoj fotografkinja snima svakodnevicu putujućeg cirkusa hvatajući odrasle, životinje i djecu prije ili poslije blještavog nastupa.

Dokumentarni nadrealizam osobito dolazi do izražaja u ciklusu Rođenje grada/Novi Beograd (1981.-1982.) koji tematizira izgradnju Novog Beograda. Glavnu riječ autorica prepušta arhitekturi, dok kamerom prati njen ritam. Pojedine su fotografije snimljene iz žablje perspektive s nanosima pijeska u prvom planu iza kojih izviruju daleki novoizgrađeni neboderi. Prizor grada u nastanku je baziran na kontrastu između građevnog materijala i izgrađenog objekta.

Zora Plešnar, iz ciklusa “Rojstvo mesta / Novi Beograd”, 1982., srebrobromidna fotografija na papiru (foto: Marko Tušek)

Retrospektiva Zore Plešnar konačno daje zasluženi obol reprezentaciji njenog fotografskog opusa, istovremeno nastavljajući niz izložbi drugih protagonista Fotokluba Maribor koje smo imali prilike vidjeti u Umetnostnoj galeriji Maribor (Ivan Dvoršak, 2016., Stojan Kerbler, Ptujska dvorišča, 2008.)

Upravo je učlanjenje u Fotoklub Maribor 1968. na poziv Simona Tiheca bila odlučujuća prekretnica za umjetnički put Zore Plešnar. Aktivnosti fotokluba nadomjestile su nepostojeći obrazovni program obuhvaćajući savladavanje tehničkih i estetskih vještina, razvijanje vlastitih fotografija, ali i umjetnički zaokruženih koncepata. K tome, suradnja s drugim jugoslavenskim fotoklubovima svojim je članovima osim povezivanja, olakšavala i izlaganje. Osim u Fotoklubu Maribor, Zora Plešnar je bila jedina članica modernističke fotografske grupe Mariborski krug (1971.-1974.) koja je tematizirala urbanu svakodnevicu, a tehnički su bili skloniji tamnijim tonovima, raskidanju s klasičnim pravilima kompozicije, neoštrini i crnom rubu.

Drugim riječima, da bi se podrobnije razumjela umjetnička pozicija i opus Zore Plešnar nužno je poznavati djelovanje Fotokluba Maribor, kao i Mariborskog kruga. Međutim, izložba zaboravlja podsjetiti da je Zora uvijek bila u dijalogu s drugim fotografima, bili oni aktivni u Fotoklubu Maribor ili Mariborskom krugu. Tek pažljivim proučavanjem kataloga ili lente vremena na početku izložbe moguće je zaključiti da je Zora oduvijek bila dio skupine i da je taj odnos utjecao neposredno na njeno stvaranje. Nizanjem tematskih ciklusa, izložba djeluje pomalo zastarjelo i predvidljivo, kao da ima zadatak upoznati posjetitelje s fundusom Umetnostne galerije Maribor, a ne podrobnije predstaviti rad Zore Plešnar.

Budući da je riječ o prvoj retrospektivi, možda nije primjereno previše eksperimentirati, ali mi se svejedno čini da bi dašak svježine unijelo čak i uključivanje fotografija drugih autora kako bi se dodatno naglasili živost i, na kraju krajeva, značaj njenog umjetničkog izraza.

Irena Borić