Što nam fotografije govore o majkama fotografa

Donosimo osvrt Sandre Križić Roban na izložbu “A partir d’elle”, koja se od 23. siječnja do 18. svibnja 2025. održava u Fondation A u Bruxellesu.

“I onda, jedne večeri mjeseca studenoga, malo nakon smrti moje majke, sređivao sam fotografije. Nisam se nadao da ću je ‘naći’, nisam ništa očekivao od ‘tih fotografija jednog bića pored kojima ga se slabije sjećamo nego ako se zadovoljimo time da mislim na nj’ (Proust). Znao sam da se zbog sudbonosnosti koja je jedna od najokrutnijih značajki žalosti za nekim, ma koliko se obraćao slikama, ne mogu nikada više sjetiti njezinih crta (potpuno ih dozvati k sebi). Ne, želio sam, kao što je želio Valéry kad mu je umrla majka, ‘napisati malu zbirku o njoj, za sebe sama’ (možda ću je i napisati jednoga dana, da tako tiskana njezina uspomena traje barem koliko ja budem poznat). K tome, osim fotografije koju sam objavio i gdje se vidi moja mlada majka kako hoda po jednoj plaži Landa i gdje sam pronalazio njezino držanje, zdravlje, značenje – ali ne i lice, suviše udaljeno – ne mogu reći da te snimke što ih od nje posjedujem baš volim; nisam ih razmatrao, nisam se udubljivao u njih. Prebirao sam ih, ali niti jedna mi se nije činila zaista ‘dobrom’: niti fotografska izvedba, niti živo uskrsnuće voljenoga lica. Da ih jednog dana pokažem prijateljima, sumnjam da bi mi nešto rekle”.

Nije čudno da izložba u briselskom Fondation A ne započinje fotografijom nego tekstom otisnutim na velikom platnu; i to ne bilo kojim tekstom, nego zapisima Rolanda Barthesa o majci, kojoj je posvetio više kratkih “bilješki”, dijelom objavljenih u znamenitoj Svijetloj komori (otkud je preuzet i prijevod Željke Čorak na hrvatski jezik). Smanjena opsega u odnosu na izvornu izložbu, održanu prošle godine u pariškom Le Balu, naslovljena Od nje, selekcija petnaestak umjetnika bavi se složenim odnosom koji su umjetnici u različitim razdobljima imali sa svojim majkama. Jedno od pitanja kojim započinje taj uvodni snimak (kojeg nema), Barthesovo lamentiranje o tome, prepoznaje li svoju majku i u kojem piše tek o dijelovima njezina lica, jer prepoznaje samo fragmente, a ne i cjelinu, okosnica je kustoskog odabira Julie Héraut. Je li svim autorima, zastupljenima na izložbi, bilo kao Bartesu, koji u svom Dnevniku žalosti 15. prosinca 1978. priznaje da “Bez sumnje će mi biti loše dok ne napišem nešto… u vezi s njom.”? Ova bilješka, napisana nešto više od godinu dana nakon što mu je umrla majka, nagovještava pisanje Camera obscure koje je uslijedilo idućeg proljeća. Teorijski esej o prirodi fotografije kao medija, ovo proslavljeno djelo koje se opravdano smatra jednim od vrhunaca pisanja o fotografiji, vrti se oko potrage za ponovnim otkrivanjem, u slici, istine tog voljenog lica – lica njegove pokojne majke.

Majka je i inače jedan od središnjih motiva u povijesti umjetnosti, osoba čiji je pogled prvo ogledalo ne samoga sebe nego i svijeta koji nas okružuje. Iako su odabrani radovi vrlo različiti u kontekstu podrijetla (društvenog, teritorijalnog i povijesnog), jednako kao i u formalnom i estetskom pristupu, ujedinjeni su u svjedočenju više od osobnog osjećaja. I bilo da svojim djelima predlažu neku vrstu društvene kritike ili njima pokreću potragu za samima sobom, bez obzira manifestiraju li stvarnost prisutnosti ili prazninu odsutnosti, prizivaju utjehu ili odbijaju prijetnju, svi su usko povezani i ukazuju na neku vrstu ovisnosti u odnosu na ono što ostaje.

Iako u mnogim djelima nećemo prepoznati onaj sjaj u očima o kojem piše Barthes, jer, na primjer, majku snima usnulu u fotelji (Paul Graham), ili je, ako u djelu Lebohang Kganye, majka dio one naizgled podvojene osobe, odslik uvijek u njenoj pozadini, poput sjene koja je prati, u većini radova riječ je o beskrajnoj enigmi. Majka može biti u fokusu nečije traume, suočenja s djetinjstvom i neizgovorenog nasljeđa koje, na primjer, LaToya Ruby Frazier prikazuje na svojim slikama gdje je majka redovito u društvu (novog) partnera, ali je istodobno i koautorica svega što ova fotografkinja snima na tu temu. Anna i Berhard Blume “morali su pristati” kad je umjetnikova majka zatražila da bude dio njihovih foto akcija, pokazujući razine komplikacija Edipovim kompleksom, kako je na kraju snimljena serija nazvana. Michel Journiac ranih 1970-ih stvara foto-kolaže nazivajući ih pripremnima (a mi automatski pomišljamo na Marteka i njegova pripremanja, koja možda isto ponekad imaju veze s majčinim nasljeđem), pri čemu Journiac svojom serijom odaje počast Freudu. Ne možemo se udubiti u svaku pojedinačnu priču, ni osobne traume vezane uz sjećanja na majke, jer ionako ono što vidimo nisu prikazi onoga što je svaka od tih majki ustvari bila.

Islanđanin Ragnar Kjartansson tako snima tri kratke video sekvence gdje stoji odjeven u odijelo, dok njegova temperamentna majka doslovno pljuje po njemu. Njegova je majka, kako doznajemo, poznata islandska glumica, no ova sekvenca, snimana u etapama tijekom pet godina, malo toga odaje. Nema riječi, tek napet odnos koji govori o omalovažavanju i vrijeđanju koje pojedini roditelji upućuju svojoj djeci. Rebekka Deubner, potaknuta iznenadnom smrću majke, izrađuje fotograme njezine odjeće, portretirajući lik koji nedostaje. Sophie Calle snima ženu koja veselo poskakuje dok je uokolo nje zapjenjen val. Ovim radom komentira majčin dnevnik i zapise na koje je naišla naknadno, osobito one o svojoj aroganciji i sebičnosti. Izložena je i pjesma Piera Paola Pasolinija, pokazujući do koje mjere tekst ustvari može, u prenesenom značenju, biti slika, u konkretnoj slučaju prikaz osjećaja dječaka prema vlastitoj majci.

Formalne strukture za kojima posežu umjetnici ponekad su humoristične, ponekad pretjerane; pokazuju skalu osjećaja – od ljubavi sve do nepoštovanja i osporavanja. Majka je u djelima odabranih umjetnika, među kojima su Anna & Bernhard Blume, Dirk Braeckman, Sophie Calle, Rebekka Deubner, LaToya Ruby Frazier, Paul Graham, Hervé Guibert, Michel Journiac, Lebohang Kganye, Ragnar Kjartansson, Anna Maria Maiolino, Pier Paolo Pasolini, Mark Raidpere i Ilene Segalove, više od osobe – ona je figura za pristup svijetu, za igru, za međuljudsku identifikaciju, ali i za gubitak i čežnju: “Vrelo moje emocije, slika je moje majke”, riječima Samuela Becketta na koje se pravom pozvala kustosica izložbe.

 

Sandra Križić Roban

Fotografije postava izložbe “iz ruke” snimila SKR.