Strano tijelo u starom svijetu

Čitajući fotografije iz serije Tvornica nemogućih radnji Jasenka Rasola, postavljene na prozorima Galerije Prozori u Zagrebu, Bojan Krištofić najavljuje nepodnošljivost tzv. nove normalnosti koju nećemo (pre)živjeti bez empatije i solidarnosti.

Fotografija postava: Jasenko Rasol

Citat Edvarda Kardelja, što nastavlja stajati na pročelju Knjižnice Silvija Strahimira Kranjčevića na zagrebačkoj Volovčici, iza čijih se prostranih prozora nalazi istoimena galerija, igrom slučaja s pojedinim izloženim radovima suvremenih umjetnika/ica korespondira nešto više, a s drugima manje. Rečenica „Gangsterska kultura i hollywoodski filmovi su prvi korak prema visokoj kulturi“, koju je jedan od najviše pozicioniranih političara socijalističke Jugoslavije izgovorio na kongresu KPJ pedesetih godina, kako bi Rusima ilustrirao pomak jugoslavenske vanjske politike prema Americi (prema riječima voditeljice Galerije Prozori, povjesničarke umjetnosti i knjižničarke Irene Bekić), izvorno je bila dio rada gostujućeg slovenskog umjetnika, ispisana perivom bojom za zidove. Međutim, isprala se nije, pa je Kardeljeva pomalo paradoksalna parola ostala na svom mjestu kao potpuni kuriozitet u javnom prostoru Zagreba. Danas nenamjerno humorističnu rečenicu moguće je interpretirati na različite načine, no rekao bih da joj, iz sadašnje perspektive, suštinu može odrediti misao o dugotrajnom raspadanju starog svijeta i postupnom rađanju novog, koji je, sada i ovdje, napokon sasvim jasno pred našim očima. Ako stari svijet predstavlja 20. stoljeće, a novi 21., dakako, ne samo u kronološkom smislu, već prvenstveno simboličkom, odnosno socio-ekonomsko-političkom, onda fotografije Jasenka Rasola izložene pod naslovom Tvornica nemogućih radnji povezuju ekstreme oba svijeta u neobično elegičnoj atmosferi, gdje se usred dominantno hladne, distopijske scenografije ostvaruje emocija melankolična na političan način, jer umjetnik Rasol i kustosica Bekić ni u jednom trenutku ne gube iz vida sve složeniji kontekst njezina nastanka. Ako je 19. stoljeće umrlo u plamenu Prvog svjetskog rata, s propašću carstava i provođenjem Oktobarske, proleterske revolucije, godinama dobrano u dvadesetom, tada je 20. izdahnulo upravo sada, 2020. godine, kada je novi virus laž svijeta u kojem smo živjeli razotkrio do takve mjere da ju više stvarno nitko ne može ignorirati. Prema zlu te globalne laži, koja melje planetu i ljude, svatko se može postaviti drugačije, no činjenicu da postoji više ni na koji način nije moguće sakriti.

Svijet u kojem je živio Kardelj, duboko ukorijenjen u 20. stoljeću, na ovoj je strani Europe, uz ostalo, oblikovala radikalna ideja da tvornica ne mora biti mjesto porobljavanja i eksploatacije, nego obrazovanja i emancipacije. Usprkos svim svojim proturječnostima koje su naposljetku dovele do njegovog dramatičnog rastakanja, Kardeljev svijet druge polovice 20. stoljeća nominalno se bio posvetio stvaranju preduvjeta za opstanak i napredak svih ljudi, u čemu je takva ideja tvornice bila bitan faktor, a fotograf i snimatelj Rasol se u svojim novijim fotografskim serijama pak posvetio dokumentiranju odabranih ostataka ostataka toga svijeta, birajući arhitekturu eksterijera i interijera kao simbolički najprezentniju nositeljicu njegovih vrijednosti u javnom prostoru. Bilo da se radilo o vanjskom stanju hotelskog kompleksa Haludovo u Malinskoj na otoku Krku (Distopija, 2016.), okruženju i nutrini tzv. Partijske škole u zagorskom Kumrovcu (Politička škola, 2017.) ili interijeru Titovog rezidencijalnog broda Galeb usidrenog u Rijeci (Blijeda slika, 2018.), Rasol je pedantno i nadahnuto bilježio tamnu ispražnjenost nekadašnjeg i ideološkog i institucionalnog okvira, ne odbijajući čak niti povremene metafizičke konotacije vraćanja prirodnog okoliša ‘po svoje’, uslijed rasturanja odavno izgrađenog, što je jedna od karakteristika koje njegov pristup ovom spektru tema razlikuju od načina na koje ga, primjerice, fotografski vide Davor Konjikušić ili Borko Vukosav. S Tvornicom nemogućih radnji, ipak, stvari stoje nešto drugačije.

Fotografija postava: Jasenko Rasol

Naime, kako saznajemo iz predgovora kustosice Bekić, fotografije koje prikazuju plesnu umjetnicu Barbaru Matijević u raznolikim inscenacijama hala Mesne industrije Gavrilović u Petrinji, snimljene su još 2006. godine u sklopu izložbe i projekta Fatamorgana, predstavljenih u Galeriji SC, koje su Matijević i Rasol razvijali u koautorstvu s Helenom Janečić, Anom Opalić i Igorom Kuduzom, s ciljem istraživanja mogućnosti proširenja plesnog medija. Iznova izložene i rekontekstualizirane u 2020. godini, sada okupljene nazivom serije Tvornica nemogućih radnji, tako da duž čitave površine Galerije Prozori čine ‘nemonumentalni friz’ velikih formata (čime de facto priječe prolaznike da vide što se događa u knjižnici i obrnuto), Rasolove fotografije prema Bekić imaju konotaciju novokovanica iz novogovora ‘novog normalnog’, poput socijalne ili društvene distance, samoizolacije, karantene i sl. Pritom distopija ipak ostaje ključna riječ koja povezuje svježe viđenje serije s izvornim joj smislom, kao i spomenutim Rasolovim serijama što su nastale u međuvremenu, za recentnih godina kada smo kolektivno hitali ka sadašnjem apokaliptičnom trenutku, premda još nije posve jasno je li posrijedi predapokalipsa ili postapokalipsa. Kako bilo, ako su utopijska stremljenja moderniteta bila društveni i kulturni fenomen što je temeljno odredio karakter epohe koju podrazumijevamo pod 20. stoljećem, tada je logično zaključiti da je baš distopija naličje toga stoljeća, istodobno njegov najveći strah i taj mračni predmet želje, da upotrijebimo naslov posljednjeg filma Luisa Buñuela iz 1977. godine, koji je, kako se može saznati iz njegove autobiografije Moj posljednji uzdah (1982.), potkraj života maštao o režiji još jednog, zadnjeg filma, s ni manje ni više nego distopijskom temom.

“Tvornica nemogućih radnji”, Jasenko Rasol

“Tvornica nemogućih radnji”, Jasenko Rasol

“Tvornica nemogućih radnji”, Jasenko Rasol

Na Rasolovim fotografijama plesačica Matijević, mada zasigurno pozicionirana unutar izgrađenog okoliša tvornice, iz njega jest istovremeno izdvojena, maltene istrgnuta iako je neprekidno tamo — odjevena u zaštitnu kutu radnice s obveznim pokrivalom za glavu, ona u principu ne obavlja niti oponaša redovite tvorničke poslove ili repeticijske radnje, već samo sjedi ili stoji ili izvodi, u takvom okruženju, apstraktne plesne pokrete, što ju u prostoru gdje se nalazi neprijeporno čini stranim tijelom. Ipak, unatoč toj dvojakoj i neizravnoj no svejedno uznemirujućoj izdvojenosti, u liku koga utjelovljuje Matijević nije moguće ignorirati unutrašnju težnju za povezivanjem, pa, možda, i poistovjećivanjem s okolišem u kojem se zatekla ili se tamo odabrala naći. Iz toga, prema mojoj interpretaciji, upravo proizlazi melankolija (nepovratno?) ograničenih mogućnosti, za razliku od romantičarskog veltšmerca politična u svom prepoznavanju historijsko-materijalističkih okolnosti vlastite situacije, što ju može činiti nultim stupnjem određene individualne i/ili kolektivne promjene kao reakcije na razvidno mijenjanje društvenog konteksta koje jest ljudski uvjetovano, no koje zbog sve žešćeg grča prirode traži utopije kakve će morati odbacivati apsolutni antropocentrizam, također karakterističan za 20. stoljeće.

Fotografija postava: Jasenko Rasol

Tvornica kao prostor izgradnje utopije vjerojatno je stvar prošlosti, relikt svijeta koji je definitivno nestao s povijesne scene. S druge strane, tzv. nova normalnost ne da neće biti podnošljiva, nego je neće biti moguće (pre)živjeti ako, kao da iščitavamo iz Rasolovih fotografija, u suvremene kodove komunikacije i ponašanja ne uspijemo ugraditi empatiju i solidarnost kao osnovne komponente. Ostane li jednostrana, bez prijeko potrebnog Drugog, kakva je namjerno postavljena na distopijski intoniranim Rasolovim fotografijama, socijalnom distancom će definitivno prevladati njezino banalno, prizemno značenje, rezultirajući apsolutno asocijalnim društvom na ruševinama socijalne države koju ovom prilikom apostrofira tvornica kao okoliš i scenografija, no tek ljudski lik u potpunosti potencira njezin izvrnuti, neostvareni smisao.

Bojan Krištofić