Stroj kao memorija jedne tiskare
O izložbi Linotype, stroj iza crne umjetnosti piše Leopold Rupnik. Izložbu je bilo moguće pogledati u Tehničkom muzeju Nikola Tesla od 6. 6. do 7. 7. 2024.
Fotografije postava izložbe: Viktor Popović
Tehnički muzej Nikola Tesla ove je godine u suradnji s Galerijom umjetnina Narodnog muzeja Zadar iznenadio izložbom Linotype, stroj iza crne umjetnosti, kojom posjetiteljima i posjetiteljicama predstavlja rad istoimenog tiskarskog stroja. Koncept izložbe, koji potpisuju kustosice Julija Gracin i Nevena Štokić, sjajan je primjer kako se kroz lokalnu povijest te fotografiju može ispričati povijest važnog tiskarskog instrumenta 20. stoljeća. Iako je u središtu zbivanja izložbe stroj Linotype, uvelike zaslužan za modernizaciju tiskarstva i ubrzanje tiska, sama oprema izložbe gradi paralelnu naraciju fotografijama Ante Brkana i grafičkim otiscima umjetnika Viktora Popovića, koji ujedno potpisuje i autorstvo koncepcije i oblikovanja izložbenog prostora. Time se izložba posvećena povijesti tiskarstva, koja se na prvi mah čini kao primarno tehnički vodič, obogaćuje vrijednim fotodokumentacijskim primjerima svakodnevnog procesa tiskanja u tiskari Narodnog lista u Zadru u periodu od 1950. do 1970. godine, na kojima su u fokusu ljudi koji čine tu tiskaru i u njoj svakodnevno rade. Unatoč tome što ta dva filtra izložbe, tehnički i ljudski, stoje u dihotomnom položaju, smatram to dokazom vješte kustoske intervencije, pri čemu nas oba narativa na svoj način zbližavaju s revolucionarnim potencijalom stroja iz dvaju dijametralno suprotnih rakursa.
Fotografije postava izložbe: Viktor Popović
Izložbeni prostor može se ugrubo podijeliti u vanjski i unutarnji segment. Vanjski čine tekstovi na zidnim panoima koje u visokoj rezoluciji flankiraju uvećane fotografije Brkana i grafički otisci Popovića, te njima pripadajuće legende i datacije. Taj niz u jednom trenutku prekidaju preslike stranica iz novina Narodnog lista, preuzete iz fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koje se tematski dotiču slaganja slova te grafička ilustracija s funkcijama Linotypea, preuzeta iz knjižnice i arhiva Smithsoniana, koja je 1930. godine objavljena u publikaciji Linotype Leadership tvrtke Mergenthaler Linotype Company. Unutarnji dio izložbe posložen je oko samog stroja u središtu prostora. Omeđujući stroj, među stubovima su ovješena tri velika platna Brkanovih fotografija. Iza jednog od tih platna nalaze se tri staklene vitrine u kojima su pojedinačno predstavljeni dijelovi stroja – prološci, matrice i primjer teksta sastavljenog olovnim retcima lijevanih na stroju. Svaka od tih vitrina sadrži kratku legendu koja opisuje funkcionalnu ulogu dijelova. Popratni su tekstovi podijeljeni u četrnaest poglavlja: Uvod, Parenteza, Francesco Petrarca i oblik slova, Slovo i slovoslagarski stroj Linotype, Matrica, Vrsta i veličina pisma i tipografske točke, Tipografi, ljudi od olova, Klavijatura, Razmaci između riječi i redaka, Razlika između ručnog i strojnog slaganja, Linotype, slovoslagarski stroj, Slova i retci neposredno pred tisak, Lice našeg vremena na Brkanov način i Slaganje vremena (umjesto zaključka). Veći dio didaktičkih tekstova opisno razlaže način slaganja slova i kako Linotype doprinosi pojednostavljivanju tiskarskih postupaka, opisujući kako su se, na primjer, normirali razmaci između redaka i riječi, kako se slagao tekst pazeći pritom na pojedinosti poput planiranja razmaka te koliko rastavljenih riječi stane u jedan redak. Uz to se u tekstovima mogu pronaći i zanimljive crtice o Petrarcinim zapisima o obliku slova, ali i pokoja riječ o tome kako se uz tisak odmah pojavila cenzura, ističući pritom kako se jedan od najranijih primjera pojavio u obliku traktata o prevođenju svetih pisama i njihovom objavljivanju za mase. Time su kustosice izložbe pokazale da pojava tehnološkog napretka u društvu nikad ne ide bez društvenih promjena ili otpora, što pak rasvjetljava tu često stereotipno nepremostivu sponu između humanističkih i tehničkih disciplina – stvarnost leži u tome da su discipline zapravo isprepletene i uvijek u nekoj vrsti međuodnosa. U seriji izložaba koje jednodimenzionalno i redundantno nanovo prepričavaju iste historijske, hiperfiksirane narative oko tehnoloških napredaka, ova se sjajna izložba koncepcijski ističe jer pruža uvid i u socijalni kut promatranja tehnološkog fenomena na temelju mikropovijesti.
Fotografije postava izložbe: Viktor Popović
Što izložbu čini impresivnom nije samo to što se iz deponija izvukao masivni stroj o čijem se značaju i radu educira publika, već i što se prepoznaje kao svojevrsna oda Brkanovim umjetničkim fotografijama, koje se iz zadarskog arhiva sele u Zagreb i tako zagrebačkoj publici predstavljaju u novom ruhu. Opsežni tekstovi o radu stroja vizualno su obogaćeni Brkanovim uvećanim kompozicijama radnika i radnica koji, zagledani u svoj posao, na trenutak kao da ponovno oživljavaju. Ljudi na reprodukcijama njegovih fotografija ne čine jednoličnu masu, već je svaki portret pomno zabilježen ne bi li se toj osobi dalo na važnosti i istaknulo njenu osobitost koja je razlikuje od ostalih. Stoga je na reprodukcijama fotografija, koje su izvorno bile objavljene uz novinske tekstove, lako pronaći spomenute uživljene strojoslogare i slogare, ili radnice i radnike uz rotacioni stroj koji su u središtu Brkanove pažnje. Svaka od Brkanovih fotografija, koliko god se prvenstveno doimala dokumentarnom, harmonično je kadrirana i umjetnički intencionirana te osobe gotovo da njima dominiraju. izgledajući posve neusiljeno tijekom rada u tiskari. Kao da u njih uopće nije uperen objektiv fotoaparata. Brkanovi su fotografski subjekti dinamični; smijulje se, ćaskaju, usredotočeno rade ili su uhvaćeni u kretnji, a uz to fotograf u svojim kadrovima umješno ocrtava i međuljudske odnose i suradništvo unutar tiskarskog kolektiva. U tom kontekstu rekao bih da bitan čimbenik izložbe nije samo monumentalnost stroja, nego i psihofizički utjecaj stroja na ljude koji su u simbiotskom odnosu s njim. Upravo na to nas podsjećaju Brkanove fotografije – da je stroj tek produžena ruka ljudske volje i rada s ciljem zajedničkog stvaranja kulture.
Fotografije postava izložbe: Viktor Popović
Budući da je Brkan radio kao fotoreporter u Narodnom listu, nije začudno što zauzima empatičku, socijalno osviještenu i subjektivnu poziciju iz koje onda fotografira svoje suradnike i suradnice. Upravo jedan od didaktičkih tekstova posvećen radu i životu Brkana kontekstualizira nastanak fotografija i diobu autorovog fotografskog opusa na dokumentarni i umjetnički, koji se u ovom primjeru pretvaraju u uspjelu žanrovsku smjesu. Čini se da je Brkanovo fotografsko umijeće i iskustvo nemoguće izostaviti u njegovom reporterskom i dokumentarnom repertoaru, zbog čega izbor fotografija i njihovo uključivanje u izložbu slave i evidentan talent fotografa te njegovo oko za umjetnost.
Fotografije postava izložbe: Viktor Popović
Viktor Popović svojim doprinosom putem grafičkih otisaka revitalizira Brkanove fotografije izvlačeći ih iz mraka arhiva i dajući im novi vizualni karakter. S namjerom ih otiskuje bojom dobivenom iz prašine koja je skinuta s Linotypea, kao da tom gestom oživljava memorije minulog razdoblja nekoć aktivne zadarske tiskare. Sam je korišteni materijal tu posrednik emotivnog naboja i autentičnosti narativa portretiranih osoba, koji Brkan gradi u svojoj fotografiji i koje na izvjestan način, poput starina, opstaju kao arheološki artefakti svjedočeći radu ne samo Narodnog lista, nego i naporu ljudi koji ga sačinjavaju. Popović svojim radovima izvrsno evocira poetičnost uhvaćenog trenutka i vuče nas prema osjećaju nostalgije, kao da smo i mi sami nekoć bili dijelom tiskarskog kolektiva. Motiv prolaznosti koji se iščitava iz Popovićeve domišljate sinteze boje nastale iz prašine stroja i odabranih kadrova Brkanovih arhivskih fotografija ne djeluje razorno, već djeluje kao siguran emocionalni vodič kroz izložbu, podsjećajući iznova na ljepote osjećaja podijeljenih iskustava koja još plamte u ugodnim komorama naših sjećanja.
Fotografije postava izložbe: Viktor Popović
Bez Brkanove fotografije i Popovićevih grafičkih otisaka, izložba ne bi uspješno mogla prikazati koliko je manualnog rada bilo potrebno da bi se pripremile tjedne novine. Izložba time senzibilizirano prikazuje specifičan sloj radništva u tiskarstvu koje je u kratkom roku svojom tehničkom ekspertizom, agilnošću i suradljivošću trebalo odraditi posao. Tema takvog prikaza aktualna je i danas, kad u doba umjetne inteligencije, algoritama i automatizacije u pozadini nadalje stoji koordinirani, nevidljivi rad ljudi koji operiraju tim procesima, ne bi li za krajnje korisnike i korisnice sve izgledalo besprijekorno. Dok se tehnologiji i njihovim izumiteljima daje primat, često se iz cjelokupne slike izuzimaju oni koji tu tehnologiju svojim naporima održavaju na životu, pa je samim time ova izložba stala u obranu ljudi bez čijeg bi rada i utjecaja stroj ostao zaboravljen. Izložba slijedi dobar primjer interdisciplinarne istraživačke prakse koja ne zazire od novih načina izlaganja tehnologije imajući na umu publiku koja ne želi samo shvatiti porijeklo i rad izuma, nego i osjetiti da iza stroja djeluju ljudi čija su povijest i umreženost s tim strojem jednako presudni. Bila to i lokalno značajna tiskara zadarskog tjednika.
Leopold Rupnik