Stvarati u post-medijskim uvjetima

Sandra Križić Roban o radu Ivane Vučić

U vakuumu poslijepovijesna razdoblja, između ostalog određena principom istodobnosti, a ne više linearnim slijedom zbivanja, sveobuhvatnost pojma kulture često se sagledava u kontekstu medijskog tržišta gdje je sve dovedeno u pitanje (pa i pitanje samo). Razlike i nijanse objedinjene su određenim pojmovima i njihovim prefiksima, poput globalnog, multi, trans i inter. Pojedinačno iskustvo postalo je svima dostupno, dok se regionalne značajke doživljavaju kao svojevrsni must, ali priređene i definirane na način kojim se potvrđuju novouspostavljeni marketinški, politički i ekonomski odnosi.

Kako opstati u uvjetima opće dosezljivosti i spremnosti na prilagodbu temeljna svrha kojih je, prema mišljenju Hansa Beltinga, sadržana u potrošnji informacija i zabavi zasnovanoj na visokotehnološkoj razini i prizemnim idejama? Je li uistinu svudašnjost medija fotografije i videa kao njena logičnog eksponenta utjecala na naše razumijevanje i prihvaćanje kulture, odnosno na način kako čitamo slike uokolo nas? Kritičarka Maria Lind smatra da je središte današnje vizualne kulture slika koja nam daje iskustvo i utječe na način na koji gledamo. No ono što vidimo uvjetovano je našom željom i potrebom za prepoznavanjem sličnosti, za pronalaskom zajedničkoga kôda na koji spremno reagiraju gledatelji, često nesvjesni mehanizama na čije poruke pristaju bez prigovora.

Na što pristajemo gledajući fotografije Ivane Vučić? Kako bismo olakšali mogućnost odgovora, recimo odmah da njene radove teško smještavamo unutar nekog zajedničkog (stvarnog ili zamišljenog) kôda. Točnije, kôda koji bi drugima pripomogao u snalaženju i identifikaciji zbivanja. Ivana Vučić započela je simultano djelovati na fotografsko-dizajnerskoj sceni, no upravo su fotografije posredovale njen osobit senzibilitet. Pogled koji je podijelila s drugima pomno je režiran, istodobno djelujući svakodnevno, jednostavno i nenamješteno. Rani prizori rezultat su promatranja i crpljenja inspiracije od drugih autora, poput Fassbindera čijim se kolorističkim i svjetlosnim ambijentima poslužila pri rekonstrukciji zbivanja u središtu kojeg je bila uobičajena egzistencijalistička dvojba. Serija autoportreta nastala par godina kasnije rezultat je promišljanja odnosa prema tijelu kao lokaciji memorije. Tijelo shvaćeno kao omiljeni objekt potrošača, promjenjiva vrijednost i erotska ostvarenja kojeg su, prema Baudrillardu, univerzalno primjenjiva, sadržaj je fragmentiranog zbivanja inspiriranog posljednjim kadovima znamenite Kubricove Odiseje.

Slijedile su nove serije fotografija kod kojih je zamjetan interes autorice za interpretacijom tuđih radova i njihovom rekontekstualizacijom. Severova moda, kostimi Ane Savić-Gecan, inscenacija kustosica Sunčice Ostojić i Olge Majcen, odnosno radovi Pauline Jazvić impulsi su Ivanina fotografskog stvaralaštva koje je naknadno djelomično iskoristila u reklamnim kampanjama i drugim vidovima grafičkog oblikovanja.

Zapaziti detalje te sadržajem i oblikom istaknuti ono što ju zanima u radu drugih kolega značajke su fotografija nastalih tijekom posljednjih nekoliko godina. Polaroid-fotografije iskorištene kao pozivnice za modno događanje formatom i specifičnim koloritom interpretiraju viđeni svijet u kojem tehnološke invencije nisu u potpunosti ovladale fizičkom i prostornom realnošću. Jer, Ivana Vučić ne podržava tezu o posthumanom epilogu našega doba, kako bismo veći dio modnoga svijeta mogli bez okolišanja nazvati.

Kako ostati primjećen u vremenu prevladavajućih brzo izmjenjivih impresija koje utječu na suvremenu percepciju? Odnosi između djela i promatrača odavno su nadvladali stanje rigidnog pogleda (termim H. Beltinga), osiguranog onim načelima koja su umjetnički rad izdvajala iz općeg konteksta. Belting smatra da se današnja kultura manifestira kao kolektivni spektakl kod kojeg se nostalgija miješa sa slobodom uskraćivanja povijesnog autoriteta umjetnosti. Ako se sčožimo s tim stavom, tada na izvjestan način olakšavamo poziciju umjetnika i slobodu njegova izbora. Ipak, kao i uvijek dosad, konačni će rezultat ovisiti o autorskoj sposobnosti i originalnosti.

Institucionalni diskursi, poput medicine, mode ili telekomunikacija, koriste se pogledima koje im je prethodno ponudila komunikacijska industrija navodeći gledatelje na preuzimanje obrazaca ponašanja, izgleda i iskustva. U kampanjama zasnovanima na taj način brišu se granice koje pripomažu pri razlikovanju autorskih polazišta i ostalih elemenata posebnosti. No, zamke postojanja i preuzimanja pojednostavljenih rješenja reklamnih uzoraka mogu se izbjeći, što je jedan od segmenata rada Ivane Vučić na koji treba obratiti pozornost.

U sklopu dizajnerskog studija Laboratorium, u kojem zajednički djeluje s Orsatom Frankovićem, realizacije pojedinih kampanja dokazuju kako je moguće opstati u uvjetima gdje se osjećaj za realno gubi zahvaljujući bespoštednom korištenju računalne tehnologije i potrebe za globalnim izjednačavanjem. U postupnom otkrivanju cjelovite slike (naslovnice edicije Femina), u spremnosti na igru oblikom, dimenzijama i medijem (dizajn knjige Ksenija Turčić – Out of Focus, oblikovane poput video-kazete u kojoj je niz kadrova moguće “provrtjeti” među prstima kako bi se, barem nakratko, postigla iluzija filma), odnosno u pristajanju na samozatajnu metodu arhiviranja kataloga-postera Galerije proširenih medija otkriva se osobit i samosvojan dizajnerski pristup. Možda bismo teme spontaniteta, događajnosti i improvizacije (preuzete s naslovnice časopisa Frakcija, koji posljednjih nekoliko brojeva oblikuje Laboratorium) mogli iskoristiti u svrhu pojašnjenja stvaralačke metode kojoj se priklonila Ivana Vučić. Dakako, pritom shvativši improvizaciju kao formalno ispravno djelovanje koje posjeduje, odnosno koje je zadržalo smislenu, idejno harmoničnu strukturu.