Šuma kao prostor sjećanja

Donosimo osvrt Marije Runac na izložbu “Jelenovac efekt”, koja se održala u zagrebačkoj Galeriji Ligatura (KBC Sestre milosrdnice) kao dio projekta Kvartovski objektiv. Tekst je nastao u sklopu Početnice likovne kritike.

Popnemo li se na prvi kat odjela Klinike za urologiju Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice u Zagrebu, naći ćemo se u Centru za umjetnost i medicinu koji djeluje kao samostalna bolnička jedinica od 2016. godine. Ondje smatraju da integracija umjetnosti pospješuje holistički i pacijentima orijentiran pristup u zdravstvenoj skrbi. U suradnji sa stručnjacima iz klinike Cleveland, ovaj centar planira sustavno uvoditi umjetničke aktivnosti kao što su izložbe, koncerti, predstave i predavanja u bolnički prostor, što dokazano utječe na bolje raspoloženje pacijenata i doprinosi kvaliteti njihova života, a također se smanjuje upotreba lijekova protiv boli i anksioznosti te skraćuje boravak pacijenata u bolnici.

U sklopu tog programa, predstavljena je i izložba fotografija Jelenovac efekt umjetnice Renate Ladović Meštrović. Riječ je o audiovizualnoj izložbi, organiziranoj u okviru projekta Kvartovski objektiv, koja posjetiteljima otvara pogled na detalje šumskog krajolika s ciljem stvaranja imerzivnog iskustva kroz komentiranje promjena u park-šumi Jelenovac na Črnomercu. Fotografije većih dimenzija postavljene su u prostoru tako da repliciraju zamišljene prozore kroz koje posjetitelji mogu “pogledati” i doživjeti izbliza specifičnosti šumskog krajolika – prikazane krošnje, kamenje, vodu, lišće i biljni svijet. Ovi nas prizori ujedno uvode i u emotivni svijet umjetnice koja od 2024. godine analognim fotoaparatom bilježi zaštićene i ugrožene biljne i životinjske vrste na ovom zelenom području. Serijom fotografija bilježi vlastito iskustvo i sjećanja te istražuje kako se naše uspomene s vremenom mijenjaju, pri čemu se osobno sjećanje često razlikuje od kolektivnog sjećanja.

Osobno sjećanje sa sobom donosi subjektivnu interpretaciju prošlosti pa se tako sprava za igranje u parku, koji smo posjećivali u djetinjstvu, sjećamo puno većima nego što zaista jesu, čini nam se da su krošnje bile zelenije, a poznata cesta šira i duža. Za umjetnicu, osobno je sjećanje njezin intimni doživljaj prostora. Jelenovac predstavlja park-šumu koja povezuje ključna mjesta njezina života, osnovnu i glazbenu školu, a kasnije i Akademiju likovnih umjetnosti u Ilici. Isprva je nastojala analognim fotoaparatom bilježiti prizore biljaka, probuditi sjećanja iz djetinjstva, no u procesu je spoznala da onih prizora iz njezinog sjećanja više nema u stvarnosti. Zatim se početna zamisao pretvorila u introspektivno istraživanje izmjena u prostoru, kako fizičkih tako i emocionalnih. Fotografije su postavljene na bijelim zidovima hodnika, neke u ravnini očiju promatrača, a neke na vrhovima, iznad vrata, ležećih kolica i stolaca u čekaonici. Zvučni zapisi ispunjavaju prostor čekaonice, pacijenti ih mogu upaliti i ugasiti na kasetofonu s namjerom da osluškuju zvukove iz prirode, što pobuđuje meditativni karakter boravka u šumi. Zvukovi poput cvrkuta ptica, škripanja stabala, koraka i šuštanja lišća, pa čak i povremeni zvukovi prometa, omogućavaju pacijentima da iz svoje svakodnevice dožive prirodu kao aktivni sudionici.

Izložba se nalazi u atipičnom prostoru pa samim time zahtijeva da se posjetitelj navikne na okolinu bitno drugačiju od tradicionalnih galerijskih prostora gdje obično ciljano dolazimo promišljati o umjetničkom sadržaju. Dok prolazimo hodnicima da bismo promatrali fotografije i osluškivali zvukove iz prirode, ležeća kolica za pacijente, bolnički plavo-bijeli zidovi i medicinske sestre koje prolaze podsjećaju nas da je umjetnost ovdje gotovo agresivno stavljena u prostor gdje klasično ne pripada. Doći ondje samo kao znatiželjni posjetitelj, stvara blagi osjećaj nelagode i privilegiranosti.

Na ulazu u hodnik – dok se još penjemo stepenicama glavom usmjerenom prema gore, na visini iznad sjedećih mjesta možemo vidjeti analogne fotografije golih krošnji. Kružni format fotografija u ovoj prostoriji i bokeh efekt usmjeren na objekte najbliže kameri, stvaraju dojam kao da vlastitom glavom odozdo virimo kroz kakav grm. Ulaskom u idući hodnik vidimo jednu fotografiju postavljenu u razini očiju promatrača koja predstavlja nešto širi, dinamičan prikaz bistre vode pod kojom se nalazi suho lišće i jedno stablo. Dinamičnost se nastavlja velikim fotografijama uzburkane, zapjenjene vode u prirodi između vrata, unoseći živost u okruženje sterilnog bolničkog prostora. Prizori krošnji postavljeni su strateški, visoko na zidovima tako da moramo podići glavu da ih pogledamo, što osnažuje dojam zamišljenih prozora koji stvaraju. Na nekim su mjestima postavljena vrlo uska i dugačka ogledala na kojima se odražavaju snimljeni kadrovi prirode. Ona su na prvi tren poput stvarnih pogleda te pod određenim kutom najvjerodostojnije stvaraju dojam pravih prozora. Na dnu su postavljeni kadrovi tla, mikrokozmosa prirode. Raspored fotografija oslanja se na stvarnu perspektivu iz koje bismo promatrali pojedine elemente, no kako autorica povremeno koristi makro plan, pružajući nam tračak vlastite perspektive, zamjećujemo detalje koje vlastitim okom u realnom okruženju možda ne bismo primijetili.

Izdvajanjem fragmentiranih dijelova prirode, bilježenjem dinamičnih trenutaka i često zanemarenih detalja, umjetnica prenosi subjektivno iskustvo park-šume Jelenovac, mjesta koje za nju ima osobni značaj – prostor je to u kojem se isprepliću zvukovi prirode i sjećanja, mjesto koje je oblikovalo njezino djetinjstvo. Izložba Jelenovac efekt kombinacijom vizualnih i zvučnih elemenata potiče nas da primijetimo prirodu oko sebe i prisjetimo se da smo i sami njezin dio. Zvučni zapisi, koji spajaju dokumentirane zvukove Jelenovca sa zvukovima prometa, laveža i usklika djece, podsjećaju nas na neizbježan i konstantan dijalog čovjeka i prirode s kojom smo, iako možda toga nismo uvijek svjesni, i dalje povezani. Ovim nas zvučnim zapisima i analognim fotografijama autorica poziva da prirodu oko sebe promatramo i osluškujemo, probudimo vlastita sjećanja, prisjetimo se nostalgičnih zvukova te iznova razvijemo vlastiti neposredan odnos s njome.

 

Marija Runac

 

Tekst je objavljen u sklopu edukativnog programa Početnica likovne kritike koji provode umjetnička organizacija Atelieri Žitnjak i udruga Ured za fotografiju u suradnji s portalom Kulturflux i Radio Studentom. Program financira Gradski ured za kulturu i civilno društvo.