Taktilnim o neopipljivome

O zinovima nastalima tijekom radionice Kvartozin Samizdat koja se održavala u Živom ateljeu u okviru ovogodišnjeg izdanja Kvartovskog objektiva, piše Maja Flajsig. Zinovi polaznika radionice predstavljeni su krajem lipnja u Galeriji Spot, a stvarani su iskustvenim poimanjem i fotobilježenjem kvarta Črnomerca te preispitivanjem i komuniciranjem vlastitog odnosa s okolinom.

Tijekom lipnja je u okviru projekta Kvartovski objektiv 2020, koji je realiziran u suradnji s Uredom za fotografiju, Galerijom VN i Živim ateljeom DK, provedena radionica Kvartozin Samizdat, radionica fotografije i izrade samizdat zina. Od 12. do 26. lipnja polaznici su radionice pod mentorstvom Saše Kralja i Karla Čargonje upoznavali kvart Črnomerec, preispitivali sebe i odnos prema okolini u kojoj živimo te koristili formu vizualnog jezika fotografije i praktično znanje izrade samizdata kako bi podijelili i iskomunicirali svoja iskustva. Iskustvo je tako bilo polazišna i krajnja točka istraživanja polaznika, budući da su se tijekom inicijalnih susreta upoznali s principima iskustvene umjetnosti, koja se ponajviše očitovala u sporom hodanju kvartom Črnomercem, ukazujući sudionicima na mogućnosti koje pruža naš perceptivni aparat. Hodanje kao način razmišljanja, percipiranja stvarnosti i poticanja kreativnosti bio je samo jedan od načina na koji su mentori radionice poticali polaznike da izađu iz zone komfore, u mjesto gdje kreativnost može uzeti svoj zamah. Naposljetku, još je Friedrich Nietzsche u svom djelu Ecce Homo pisao: „Sjedi što je manje moguće; ne uzimaj u obzir nijednu misao što nije rođena na otvorenom, krećući se slobodno (…)“.

S predstavljanja zinova u Galeriji Spot

Samizdati nastali tijekom radionice predstavljeni su 26. lipnja u galeriji Spot, a njihovi su autorice i autori Inia Herenčić, Karlo Mijić, Mariann Makrai, Paula Greiner, Robert Kale, Sanja Merćep i Renata Ladović Meštrović. Istog je dana u Živom ateljeu DK predstavljen i samizdat projekt i kampanja Karla Čargonje „While Waiting / Dok smo čekali“ u dnevničkoj formi, nastali tijekom perioda neizvjesnosti koja nas je zadesila tijekom zadnjih par mjeseci.

Ta neizvjesnost upravo je bila jedan od pokretača kreativnih impulsa sudionika radionice. Njihovi samizdati potpuno različitih poetika naglašeno i vrlo uspješno komuniciraju emocije. Izbjegavajući puki opis, autori i autorice pokušavaju razviti prisnost te postići intimnost istražujući ono skriveno unutar nas, neopipljivo i nedodirljivo, a koje se manifestira njihovom interpretacijom vizualnih podražaja. Međutim, multisenzorno iskustvo zahvaćeno tijekom procesa hodanja očituje se i u samom doživljaju samizdata, pa tako percepcija umjetničkih radova nije ograničena samo vizualnim. Taktilnost samizdata u pandemijskom vremenu, kad je dodir osjetilo koje nerijetko izaziva zazor, otvara prostor slobode koji se više ne odnosi samo na sadržaj ove umjetničke forme. Taktilnoj vrijednosti papira, koja se u virtualnoj egzistenciji gubila i prije novonastale situacije, time je dano na značaju. Dodir ima sjećanje, kazao je John Keats.

Dok su se toj taktilnoj dimenziji Inia Herenčić, Karlo Mijić, Robert Kale i Renata Ladović Meštrović posvetili formi knjižice čije stranice okrećemo iščekujući na što ćemo naići u idućoj, Mariann Makrai, Paula Greiner i Sanja Merćep istraživale su druge oblike samizdat zineova, Tako je Mariann Makrai fotografije predstavila kroz jednu fazu kreativnog procesa, na velikim listovima papira koji, kao i ostali radovi, prikazuju skicu nastalu tijekom kratkotrajne radionice. S druge strane, Paula Greiner je dinamičnost kvartovskih prizora, nelagodu kaotičnih ulica i taktilnost forme istražila kroz fotografsku slagalicu koja ne daje jedan točan odgovor, već pruža množinu različitih razumijevanja. Sanja Merćep je samizdat formirala kao hrpicu koja se doima kao komad otpada ostavljenog na stolu. Međutim, približavanjem shvaćamo da na njoj stoje riječi „Ono što ostaje“, što naglašava pojavnost, ali i sadržaj samizdata. Rastvarajući ga, pred nama se pojavljuje sjetna fotografija plave boje, sportske mreže i odbačene crvene limenke, dok se s njene druge strane, u skladnom kontrastu, nalazi jednako sjetna i melankolična fotografija zemlje na kojoj je ostavljen mali crveni auto. U rad je inkorporiran i citat Didiera Eribona kao pojašnjenje ili jednakovrijedan element. Tekst se pojavljuje i u radovima Inie Herenčić, Karla Mijić, Roberta Kalea i Renate Ladović Meštrović, međutim, ovdje je riječ o autorskim tekstovima. Zanimljivo je primijetiti da svi ovi autori među stranice samizdata postavljaju i autoportret, većinom izveden na nekoj reflektivnoj površini. Time su njihovi radovi naglašeno intimni, jer osim svojih fotografija i vlastitih riječi, autori izlažu pogledu i svoj lik.

Međutim, iako se među ovim radovima nailazi na zanimljiva sjecišta i točke koje ih spajaju, svaki od radova ima vlastitu poetiku i emociju koju autor želi prenijeti. Tako Inia Herenčić kroz intimističke fotografije svoje obitelji i bližnjih, koristeći svjetlo na karakterističan način, ponire u vlastite dubine i tame, kako bi s tom tjeskobom postala prisna i u njoj našla trag svjetla. Karlo Mijić kroz modularnu formu koja promatraču pruža kombiniranje različitih narativa istražuje mogućnosti i potencijale shvaćanja fotografije i njene emocije koja se mijenja obzirom na to uz što je supostavljena. Taktilni moment on naglašava lijepljenjem keramičke pločice u samizdat, ostatkom potresa koji je zahvatio ulice koje fotografira. Samizdat Roberta Kalea meditacija je posvećena koracima gradom i svemu što pogledom prijeđemo bez zaustavljanja, dok je rad Renate Ladović Meštrović melankolična potraga za ponavljajućim oblicima i uzorcima koji se nalaze u gradu, u njenom osobnom prostoru, a sugeriraju međusobnu premreženost, povezanost i možebitnu uvjetovanost čovjeka i njegovog prostora.

Samizdati nastali tijekom ove radionice prikazuju početnu točku razmatranja, vrlo uspješne skice koje su pokazale introspekcije i poniranja u dubine svakog autora. Posežući za emocijama, otkrivajući duhovna stanja i prostore koje osjećamo, autori i autorice su istražili neopipljive sfere našeg postojanja i interpretirali ih u taktilne forme samizdata. Na taj način, s nama su kroz jedan čin hrabrosti podijelili svoj prostor slobode, vrijedna iskustva s kojima je doista lako suosjećati.

Maja Flajsig

*Fotografije: Nenad Roban