U centru kadra, u centru grada

Ela Junaković piše o izložbi Žene u javnom prostoru (II) Barbare Blasin, koja se u suorganizaciji Instituta za suvremenu umjetnost i Kulturno-informativnog centra, mogla pogledati od 25. travnja do 16. svibnja 2025. u Galeriji na katu KIC-a u Zagrebu.

Prikaz žene na fotografiji složena je i višeslojna tema – kao i prikaz žene u umjetnosti općenito. Povijesno gledano, žene su često zauzimale istaknuto, centralno mjesto u kadrovima, ali ne zato što su bile glavne junakinje priče, već zbog svoje estetske uloge. Njihova tijela, vrlo često naga, predstavljala su alegorije filozofskih pojmova, dok su njihove oči zavodljivo gledale u kameru ili (muškog) promatrača. Takvu objektivizaciju ženskog tijela možemo povezati s narativnom pasivnošću ženskog lika. U tradicionalnoj formi vizualnog narativa, muškarac je onaj koji pokreće radnju, djeluje i pronalazi svoju ulogu u priči, dok je žena prisutna kao vizualni dodatak, narativno zanemaren. Takvo poimanje ženskog lika u umjetnosti odraz je društvenog poimanja žena u stvarnom svijetu. Tradicionalna uloga žene u društvenim odnosima, kao i njezin doprinos u izgradnji svijeta koji nas okružuje, često je bio sustavno zanemarivan. Dugo se smatralo (ponekad se to smatra i danas) da ono što žene rade nije dovoljno korisno, produktivno ni racionalno usmjereno u usporedbi s aktivnostima koje se tradicionalno pripisuju muškarcima. U tom kontekstu možemo govoriti o ukorijenjenoj dihotomiji muško-ženskih poslova, primjerice medicinske sestre i doktora, učiteljice i znanstvenika, stjuardese i pilota. Te uloge, iako podjednako zahtjevne i korisne, nisu jednako vrednovane. Ovdje posebno dolazi do izražaja i trajna zanemarenost kućanskih poslova i briga za djecu, koji su tradicionalno pripisivani ženama, a koji se često ne prepoznaju kao rad, već kao “ženska” dužnost. Takvo tradicionalno promišljanje ne samo da negira važnost ženskog rada u održavanju društva, već onemogućava da se žene priznaju kao aktivne sudionice u procesima koji oblikuju našu okolinu – politički, ekonomski i kulturno. Barbara Blasin svojim ciklusom fotografija pod nazivom Žene u javnom prostoru (II) sudjeluje u naporima da se taj narativ u potpunosti iskorijeni iz kolektivne svijesti.

Krećući se prostorom Galerije na katu, doima se kao da šećemo gradom. Okružuju nas crno-bijele fotografije javnih prostora Zagreba. Panoramski format i linearno postavljene fotografije omogućuje nam da narativno pratimo scene: kao da hodamo fotografiranim prostorima ili gledamo film, kadar po kadar. Dokumentarni karakter radova omogućuje nam da gotovo pa “uđemo” u svaku od scena, pa tako, gledajući ih, čujemo žamor ulice, zvuk tramvaja i glasova koji cvrkuću na tržnici. Na prvi pogled ni ne primjećujemo da su (gotovo) jedini likovi na fotografijama žene! Kumice na placu, umirovljenice u tramvaju, djevojke na kolodvoru, prosvjednice na ulicama i ulične prodavačice samo su neke od njih. Uhvaćene su u trenutku svakodnevice, dok hodaju, voze se u tramvaju, razgovaraju i rade. U njihovim pozama i aktivnostima nema dramatike – upravo ta običnost nosi snagu cijelog fotografskog ciklusa. Žene ovdje nisu centar aktivnosti ni centar pažnje, ali ih umjetnica pozicionira tako da su one te koje čine temelj javnog života. Njihova važnost ne proizlazi iz iznimnosti, već iz toga što su one već dio javnog prostora.

Blasin odlazi korak dalje i upućuje na to da žene nisu samo dio javnog prostora, već da ga aktivno oblikuju. To je posebno naglašeno kroz fotografije javnih prosvjeda. Takvim portretiranjem Blasin snažno kontrira tradicionalnoj slici žene kao pasivne ili dekorativne figure. Ovdje su one vidljive, glasne i organizirane – usmjerene na ciljeve koje i postižu. Javni prostor tako više nije pozornica na kojoj su žene prisutne tek kao rekviziti, nego kao akterice. U feminističkom diskursu, sama prisutnost žene u javnom prostoru, kao slobodne, samouvjerene i aktivne individue, već je samo po sebi politički čin. Iako prividno banalno, time se izravno izazivaju povijesno usađene rodne norme. Podjela prostora na javnu (ulica, posao, politika) i privatnu sferu (dom, obitelj) odgovara tradicionalnim rodnim ulogama u kojima je povučena jasna granica: muškarci djeluju u javnom prostoru, a žene u privatnom. Ovakvo poimanje dovodi do toga da se javni prostor percipira kao muški prostor djelovanja, dok je ženski udio doprinosa često previđen. Posljedično, svije(s)t je izgrađen(a) iz patrijarhalne perspektive – ne samo doslovno, u urbanističkom smislu, već i simbolički, kroz nevidljive pritiske, norme i očekivanja. Združivanjem scena u kojima žene obavljaju svakodnevne aktivnosti i onih na kojima se bore za svoja prava i prava drugih, umjetnica poručuje da su svakodnevica i otpor isprepleteni. Borba nije izniman događaj, već dio javnog života. Prava za koja su se žene u prošlosti izborile svojom prisutnošću i probijanjem u javnu sferu nisu zajamčena, za njihov opstanak se stalno iznova borimo.

 

Zanimljiv trenutak izložbe jest činjenica da Barbara Blasin, izlažući radove, i sama utjelovljuje ono što tematizira fotografijama. Dok prikazuje žene koje oblikuju javni prostor, i sama ga, kao umjetnica, aktivno zauzima. Osim toga, javnom diskursu prilaže vlastiti pogled, promišljanje i definiciju uloge žene. Promatrajući izložbu ne trebamo se pitati “tko je na fotografiji?”, već “tko ima pravo gledati i biti gledan?”, “tko oblikuje prostor u kojem živimo i tko ga zauzima?”, “tko diktira narative koje uzimamo zdravo za gotovo?”. Fotografije Barbare Blasin jasno poručuju da žene nisu dodatak prostoru niti slučajne prolaznice. One su dio javnog prostora, održavaju ga, stvaraju i mijenjaju. Njihova prisutnost nije samo fizička, već simbolička, politička i neizbježna.

 

Ela Junaković