Umjetnost među tračnicama

Umjetnik Mario Miličić predstavio je rad Suradnja od 5. do 10. lipnja 2025. u prostoru bivšeg ureda HŽ Carga na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru, a (umjetnička) aktivacija ove lokacije potaknula je Tenu Starčević na postavljanje pitanja o potencijalu zaboravljenih prostora. Tekst je izvorno napisan za emisiju Triptih na Trećem programu Hrvatskog radija. Prilog je emitiran 24. lipnja 2025.

Premda izlaganje umjetničkih radova izvan tradicionalnih muzeja i galerija nije novi fenomen, u posljednjih nekoliko desetljeća sve više umjetnika napušta neutralne, bijele kocke galerijskih prostora kako bi svoje radove smjestilo u napuštene tvorničke hale, vojne objekte, željezničke stanice, skladišta i druge atipične izlagačke prostore. Takve alternativne izlagačke prakse usko su povezane s umjetničkim pokretima koji propituju institucionalne okvire i dostupnost umjetnosti, stoga afirmacija različitih prostora funkcionira kao kritika umjetničkih institucija i tržišnih mehanizama, ali i kao pokušaj demokratizacije umjetnosti. Umjetnik Mario Miličić djeluje na domaćoj likovnoj sceni još od kraja 1990-ih, a široj je javnosti poznat kao ulični umjetnik koji djeluje pod pseudonimom Mane Mei. Miličić oduvijek koristi ulicu kao prostor za vlastite intervencije, stoga je njegov prepoznatljiv umjetnički izričaj neodvojiv od street art praksi i neposredne komunikacije s prolaznicima. Upravo je njegova recentna izložba naziva Suradnja logičan nastavak dugogodišnjeg zanimanja za umjetnost koja izlazi izvan institucionalnih okvira i koja komunicira s publikom u prostorima svakodnevice.

Izložba je realizirana u sklopu projekta Privremeni izložbeni prostori, koji provodi umjetnička organizacija Cirk Pozor s ciljem aktivacije napuštenih i zapuštenih urbanih prostora putem različitih umjetničkih intervencija – najčešće u obliku izložbi, instalacija ili site-specific radova. Tako je Miličićeva Suradnja smještena u nekadašnjem uredu HŽ Carga – nacionalnog operatera željezničkog teretnog prijevoza, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru, a riječ je prostoru koji je izgubio svoju izvornu funkciju, ali još uvijek čuva tragove nekadašnje upotrebe. S pogledom na peron i kolosijek, smješten neposredno uz prometnu željezničku liniju, ovaj je ured nekoć bio aktivno radno mjesto, dio logističkog sustava koji je svakodnevno upravljao kretanjem robe i ljudi. Prazan prostor ne govori samo o njegovom fizičkom propadanju, nego ukazuje i na širi društveno-politički i ekonomski kontekst – procese deindustrijalizacije i privatizacije te sustavno zanemarivanje i urušavanje javne infrastrukture. Prostor uz željezničku prugu je gotovo očekivana putanja kretanja umjetnika koji upravo na takvim rubnim dijelovima grada pronalazi prostor slobode za vlastite umjetničke intervencije. Tako je, posve slučajno, otkrio prostor u istočnom krilu Zapadnog kolodvora i u komunikaciji s djelatnicima HŽ-a dogovorio najam prostora u trajanju od 10 dana.

Izložba je prostorno i koncepcijski podijeljena u dvije povezane cjeline koje tematiziraju radničku klasu i nevidljivost fizičkog rada u suvremenom društvu. Takva dvodijelna struktura omogućuje posjetitelju da izložbu ne doživi linearno, već kao dvostruku refleksiju – jednu u kojoj promatramo pojedinca unutar sustava, i drugu u kojoj sustav gubi smisao bez prisutnosti pojedinca. Postav izložbe čini fotografski ciklus s prikazom izgubljenih radničkih rukavica pronađenih uz prugu te niz ready-made predmeta koje umjetnik unosi u prostor kao tzv. elemente željeznice. Ulaskom u prvu prostoriju, posjetitelj uočava materijale koji su standardni dio željezničkog krajolika – komade šina, drvene pragove, metalne dijelove i slične ready-made fragmente. Postavljeni na postamente u prostoru, prikupljeni objekti dobivaju posve novo značenje. Tako naizgled beznačajni ostaci željezničke infrastrukture odaju dojam umjetničkih artefakata koji nas pozivaju na promišljanje o procesima industrijalizacije i modernizacije te kako se ti ostaci mogu reinterpretirati u suvremenom umjetničkom kontekstu.

Druga prostorija ispunjena je fotografijama izgubljenih radničkih rukavica, snimljenih uz željezničku prugu gdje ih je umjetnik zatekao. Na prvi pogled Miličićeve fotografije djeluju poput forenzičkih snimaka koji nastoje objektivno, distancirano i precizno dokumentirati određene prizore. Međutim, snimljene kompozicije funkcioniraju kao svojevrsni vizualni arhiv nevidljivih radnika i dokaz njihove prisutnosti. Umjetnik vješto isprepliće dokumentarističku distancu s gotovo poetskom senzibilnošću, a svaka je pronađena rukavica snimljena frontalno, u prirodnom svjetlu, bez inscenacije. Prljave, poderane, iskrivljene – snimljene rukavice funkcioniraju kao portreti nevidljivih radnika, pri čemu fotografije ne nude eksplicitnu kritiku, nego pozivaju na pažljivo promatranje i time otvaraju prostor za razmišljanje o radu i njegovim tragovima.

Promišljajući o izložbi, nemoguće je ne sjetiti se instalacije Glove Cycle američke umjetnice Mags Harries iz 1984., postavljene u bostonskom metrou. Dok su rukavice Mags Harries strateški postavljene po javnom prostoru u formi javne plastike, Miličićeve rukavice ostaju zatečene u zoni fizičkog rada – na rubu grada i izvan svakodnevnoga pogleda. Premda oboje umjetnika koristi rukavicu kao metaforu odsutnosti, Miličić kombiniranjem fotografskog ciklusa i instalacije od pronađenih rukavica stvara tihe spomenike nevidljivim radnicima čiji su tragovi ostali u pejzažu deindustrijalizirane infrastrukture. Tako se radna rukavica transformira u simbol društvenih promjena, gubitaka i prešućenih priča, a sam čin bilježenja dobiva značenje malog, ali upornog otpora brisanju radničke svakodnevice.

I u ovom je projektu vidljivo da Mario Miličić ostaje dosljedan street art nasljeđu, ali ga razvija u smjeru prostorno osjetljive, site-specific instalacije koja istovremeno evocira i kritički propituje stvarnost rada, propadanja i (ne)vidljivosti. U tom ključu, Suradnja ne dokumentira samo ono što je izgubljeno, već i nudi mogućnost nove upotrebe – prostora, predmeta, ali i pažnje slučajnih prolaznika– kao geste otpora zaboravu. Korištenje napuštenog željezničkog prostora nije samo estetski izbor, već i konceptualna gesta – ona zadržava vjeru u transformativni potencijal prostora. U tom kontekstu, paradoksalno je i duboko problematično što umjetnici danas moraju plaćati najam za korištenje prostora koji godinama stoje prazni, zapušteni i bez jasne namjene. Umjesto da se takvi prostori otvore za privremene, javno dostupne i društveno korisne sadržaje, njihovo korištenje regulirano je tržišnim logikama i birokratskim procedurama. Još je apsurdnije kada se izložba koja kritički tematizira upravo propadanje javnih sustava mora realizirati u suradnji s istim institucijama koje su pojedine prostore zanemarile ili u potpunosti uništile. Time se ogoljuje kontradikcija u kojoj se suvremena umjetnost danas nalazi: od nje se očekuje da bude angažirana, društveno osjetljiva i politički relevantna, ali istovremeno je prisiljena djelovati unutar struktura koje se protive temeljnim vrijednostima koje takva umjetnost pokušava artikulirati. Ostaje otvoreno pitanje za koga javni prostori postoje, ako nisu dostupni upravo onima koji u njima žele predstaviti umjetničke radove koji propituju teme od značaja za širu javnost?

 

Tena Starčević