Vidjela sam fotografiju gdje obojen kadar stoji ispred prozora

Od 17. prosinca 2024. do 8. siječnja 2025. u zagrebačkoj Galeriji Prozori mogla se pogledati izložba “Vidjela sam šumu gdje ptice šute” Mirjane Vodopije, umjetnice koja je uvrštena na popis autorica na portalu Suvremena hrvatska fotografija. O izložbi piše Sandra Križić Roban.

Postav izložbe “Vidjela sam šumu gdje ptice šute”, snimila: Sandra Križić Roban

Vidjela sam fotografiju gdje obojen kadar stoji ispred prozora. Tako bi nekako mogla glasiti igra riječima ukoliko bismo naizgled jednostavan, a ustvari složen skopički proces umjetnice Mirjane Vodopije, sveli na jednu frazu. Izložbu sam posjetila taman prije nego što su drveni okviri-kutije, neki od njih zastrti obojenim staklenim (ili pleksi) pločama, bili uklonjeni. Visjeli su na naizgled nemarno razmotanim uskim metalnim žicama, obješeni nedaleko prozora recentno obnovljene knjižnice; ni blizu ni daleko, odnosno, dovoljno blizu gledateljima da shvate kako je riječ o uslojavanju pogleda i unošenju novih elemenata u pogled naviknut na okolinu, dovoljno udaljeni da ta višestruka slika zakomplicira ono u što gledamo, osobito kad joj je pridodan element intenzivne boje.

Okoliš je Volovčica i njeno zelenilo, nedaleko je Vukovarska; arhitektonski je okvir uredan, manje-više funkcionalan. Toga dana, kad sam posjetila izložbu, po okolnim zelenim površinama zaostao je minimalni snježni pokrivač. Svjetlo je bilo hladno, dok su obojeni filtri kroz koje sam iz interijera knjižnice promatrala eksterijer, intenzivirali atmosferu. Čak mi se i zelena učinila toplom, koliko smo tih dana žudjeli za bilo kojim tračkom boje. Ipak, Mirjanini prozori u prozorima nisu svedeni samo na okvire i obojene plohe. U svakom od njih umjetnica je rasporedila suhe grane, kamenje, osušene travke gusto nanizane na zemljanu podlogu. Ostatci vegetacije virili su iz raznih kutova, ulazeći u kadar, rekreirajući neku situaciju na koju je Vodopija možda naišla u prirodi, ili ju je interpretirala na svoj način.

Postav izložbe “Vidjela sam šumu gdje ptice šute”, snimila: Sandra Križić Roban

U predgovoru izložbe, kustosica Petra Dolanjski Harni ove prozore naziva dioramama, što one na neki način i jesu. No umjesto da funkcioniraju između svoje četiri “stjenke” omeđene drvenim okvirom, Mirjanini prozori nisu “samo” modeli u kojima prikazuje putanju svog pogleda i mjesta na koja odlazi. Ove diorame, naime, na izvjestan način ovise o stvarnom prostoru u pozadini, o vanjštini koja je istodobno vanjski prostor uokolo knjižnice, kontekst obilježen poslijeratnim modernizmom, stambenom izgradnjom i infrastrukturom ulica i parkinga, a što je istodobno samo jedan od slojeva koji sudjeluju u formiranju slike. Slike u koju je umjetnica gledala, koju je rekreirala i naposljetku nas doslovno prisilila da osvijestimo prostorne elemente i njihove slojeve, koji sudjeluju u stvaranju značenja.

Svaka fotografija izrezuje zamijećen/promatran/snimljeni kadar. Izvan njega ostaje kontekst te slojevi značenja koje možemo, ali i ne moramo uključiti u interpretaciju. Dugo godina pratim Mirjaninu “translaciju” prirode u fotografiju. Ponekad je snimala stvarne prizore, ponekad prizori nastaju kombinacijom zamijećenih dijelova koje je zgusnula i prikazala kao jedan jedinstveni, potencijalno stvarni prostor. Ponekad je dijelove u prirodi osvjetljavala donoseći sve kompliciraniju rasvjetu, čak i vitičaste svjetiljke, ili bi ih dodavala u postprodukciji. U pojedinim je radovima snimljeni prizor dodatno osvjetljavala, iako je razina svjetla u kadru naizgled bila dovoljna. Unosila je u izložbeni prostor projektore i reflektore, stvarajući fotografije-objekte; radove koji su istodobno pokazivali određenu razinu vidljivog (i snimljenog), te koji su nizom postupaka pretvoreni u predmete, čak prostorne instalacije.

Postav izložbe “Vidjela sam šumu gdje ptice šute”, snimila: Sandra Križić Roban

I ovog puta Vodopija stvara neke vrste instalacija. Možda one nisu fotografije, jer, kako mi je sama rekla, nema ovdje medija. No način kako je aktivirala naš pogled, kako je u urbani kontekst zasićen sivilom unijela elemente boje, na tragu je nekih njenih fotografskih promišljanja kod kojih je urbani kontekst, zahvaljujući njezinoj umjetničkoj praksi, pretvoren u neku vrstu živog organizma. A svi oni sudjeluju u skopičkim režimima u temelju kojih, oprostite što inzistiram, kao da i nadalje postoji fotografija. Kadar. Trenutak izdvajanja. Odluka prepoznavanja koja ovisi o trenutku koji je proživjela i formira se u odnosu na stvarnost. I ovoga puta tu je stvarnost pretvorila u prostornu instalaciju – “prozore” u kojima su zaostali dijelovi prirode, pa i dijelovi njezina pogleda. Ukoliko se složimo da je svaka fotografska slika neka vrsta konstrukta, tada nam pomisao o blizini fotografije ni u ovom ciklusu neće biti suvišna. Gotovo kao da u tim vizualnim slikama umjetnica taloži ono “nepravilno i nasumično” (Dolanjski Harni), poput dokumentarnih snimki koje sabiru sve ono viđeno, ali i ono neželjeno – tek nasumično viđeno. Dopunjeno talozima boja koje je skupljala kroz vrijeme, poput pigmentiranih bilješki koje je pridodala postavu u nizu akvarela okupljenih u dnevničke bilježnice. Kojima je zaokružila više desetljeća svoje izuzetne crtačke, grafičke, akvarelističke, instalacijske i fotografske prakse.

Sandra Križić Roban