Vrijeme unutar prostora / Prostor unutar vremena

Od 25. travnja do 16. svibnja 2025., u AK galeriji u Koprivnici mogla se pogledati izložba Zgrade u voćnjaku Tomislava Šobana, a na nju se osvrnula Helena Kušenić.

AK galerija kao mjesto susreta i okupljanja suvremene umjetnosti smješteno na prostoru bivšeg vojnog kompleksa, između ostalog, služi kao mjesto propitivanja odnosa prostora i memorije. Na tom tragu 2015. godine kreće provedba rezidencijalnog programa Kompleksi: (su)život ljudi i prostora koji propituje društveno-politički kontekst te različita viđenja i čitanja slojeva povijesti i identiteta. Umjetnici su stoga “pozvani da produciraju nove radove koji istražuju, implementiraju i koriste povijest prostora kao temelj za stvaranje novih umjetničkih koncepcija kroz otvorenost, istraživalački proces i prihvaćanje, bez pritiska oko završnog rezultata ili produkta.”[1] Izložba Zgrade u voćnjaku Tomislava Šobana produkt je istoimenog rezidencijalnog boravka u 2024. godini tijekom kojeg se makete zgrada različitih namjena sele iz Zaprešića i Zagreba u Koprivnicu. Zgrade se sa zaprešićkog grunta i (manjim dijelom) zagrebačkog stana sele u voćnjak ispred AK galerije. Makete zgrada predstavljene su u AK galeriji za vrijeme trajanja izložbe iako su u prirodnom staništu voćnjaka ostale i dulje.

Izložba se može podijeliti u pet međusobno prožimajućih segmenata, od kojih prvi segment obuhvaća makete u prirodnom staništu, vanjskom okolišu; drugi dio čine kompozicijske cjeline sastavljene od autorskih fotografija i crteža; treći dio su elementi maketa predstavljeni u prostoru galerije; četvrti donosi poveznicu vanjskog i unutrašnjeg omotača – direktan prijenos događaja iz voćnjaka u galeriju putem ekrana; dok peti dio sažima vremenski period od godine dana kroz ukoričene fotografije i intimističke zapise knjige umjetnika kao dugoročno memoriranje, pamćenje prostora koji se stalno mijenja. Čitav projekt, a izložba posebice, u fokus promišljanja stavljaju pitanje prostora i vremena. Prostor je u Šobanovu radu konstanta, intrigantna pojavnost prisutna u svakoj vrsti medija: filmu, maketi ili crtežu. Sam kaže kako je najveća konstanta njegova rada inovativnost – igra i izvrtanje pravila – što sa sobom povlači i veliku odgovornost prema publici,[2] ali i prema samome sebi. U filmovima prostor određuje kontekst i usmjerava razvoj režije. U zgradama u voćnjaku prostor je osnovna sastavnica rada. Prostor kao sintagma mnogostrukih značenja. Što se događa prilikom pakiranja i preseljenja maketa, kako prostor i vrijeme obitavaju s njima i/ili unutar njih? Što čini prostor; postoji li prostor sam po sebi ili ga čine ljudi, predmeti, međuodnosi, odnosno neka (inter)akcija koja se među njima događa – neka su od pitanja koja se otvaraju.

Fotografija Bojana Koštića iz zračne perspektive otkriva kako se naseobina maketa smješta unutar prostora voćnjaka. U tlocrtnom pogledu iz zraka cjelina djeluje poput imaginarnog omeđenog grada. Grada propusnih zidina, s pravilnim rasporedom praznina i betonskih pločica koje omogućuju prodor neukroćene prirode, tek povremeno pokorene prema uzusima civilizacije. Prostor unutar prostora. Zgrade su odabrane na općenitoj razini funkcioniranja civilizacije ili zajednice (Kupola, Škola, Palača, Stan, Staklenik, Dvorana, Tvornica), odnosno prema potrebnim namjenama (stanovanje, educiranje i kultura, industrija, religija, zdravstvo). Kompozicije na zidovima izložbenog prostora tvore niz koji okuplja sve zgrade, a završava prizorom voćnjaka. Ove koherentne tvorevine sastavljene su od autorskih crteža i fotografija koje dopunjuju nacrtano izvirujući iz izrezanog prozorčića unutar podloge paspartua. Ova “režirana” slika daje potpuniji pogled, spaja dvije različite perspektive u jedinstven trenutak. Crtačka intervencija zahtijeva određeno vrijeme boravka u prirodi – duže vrijeme bilježenja, prati (sporiji) ritam ruke, stvara se u  mnoštvu poteza i praznina, protoka vremena, trenutaka u trajanju. Fotografija brzo hvata određeni trenutak vremena, zahtijeva uvježbano oko, jasnu viziju pogleda i, prije svega, brzu reakciju. Simbioza crteža i fotografija ističe procesualnost rada pri čemu se pitanje o prostoru i vremenu promatra kroz prizmu promjene lokacije i svih radnji koje ju prate. Crtež se oko fotografija omata kao organsko tkivo, donosi drugačiju živost, otvara prostor dijalogu i prožimanju. Prožimanje različitih medija podsjeća na prožimanje u prirodi. Fotografski prizori predočavaju zgrade i njihove fragmente u simbiozi s prirodom. Fragmentacija je još izraženija u procesu razlaganja maketa do najsitnijih detalja. Pritom se izlaže sve što se smatra zanimljivim i intrigantnim. Iako predstavljene na postamentima poput skulptorskih ostvarenja, njihova ih sirova elementarnost približava arheološkim artefaktima.

Elementi su iskopani s prethodnog staništa i premješteni u prostor izložbe. Mijenja li se time njihova percepcija, značenje, funkcija? Isticanje prividnih “nedostataka” unutar postava (“rupa” unutar jedne strane postamenta) promjenom perspektive postaje jednakovrijedan izlagački prostor za prezentaciju materijala koji je inače skriven, odbačen, zanemaren i nevidljiv, a zapravo je u procesu nastanka istovjetno važan – bez “šute” ili otpada koju naziremo u praznini postamenta nema ni maketa. Mijene u maketama i uokolo njih kroz fotografske zapise Petre Travinić, nekoliko fotografija Tomislava Šobana i jednu Bojana Koštića bilježi knjiga umjetnika. Petra Travinić svakog je mjeseca u dva navrata fotografirala voćnjak, bilježeći sve promjene, novosti, stanare, sustanare i podstanare koji su se našli u prostorima ogrnutim u različite vremenske periode i prilike. Atmosferične fotografije kao da otvaraju još jedan prostorno-vremenski kontinuum kroz pogled pun razumijevanja, topline, nježnosti, prepoznavanja povezanosti u suživotu i ispreplitanju živog i neživog svijeta. Tisuće fotografija u knjizi reduciraju se na njih stotinjak koje prate Šobanovi crteži nastali u prostoru voćnjaka. Svaka zgrada u knjizi zabilježena je i literarno, kroz autorski osobni osvrt, što podcrtava poetičnost čitavog projekta koja je neizbježna iako možda nije bila ni planirana.

Baš to neplanirano, iskreno i iskonsko naše često najjače odjekne. Intimistička razmišljanja o svijetu i funkcioniranja prostora i vremena ovdje se pretaču u forme, namjene i formate. Makete se pak s izlagačkim prostorom isprepliću putem live streama koji povezuje prostor galerije i organske prirode na potpuno prirodan i autohtoni način. Tehnologija je ovdje “u službi prirode”, bilježi događaje simultano, prenoseći informacije iz vanjskog omotača u unutarnji direktno i bez intervencije. Tehnologija omogućuje “prostor” direktne poveznice i pozivnice između dvije različite, a jednako važne i vrijedne platforme. Direktnim dokumentiranjem prirode pred oči posjetitelja donosi pitanje vremena čijim protokom se scenografija neznatno ili zamjetno mijenja – ovisno o “sreći” ili strpljivosti promatrača – možemo vidjeti mačku, puža ili pticu koji obilaze ili zaposjedaju(?) prostor, čuti njihova glasanja ili pjev, vidjeti njihanje vlati trave – uočiti novi mikrosvijet oko kojeg se svakodnevno krećemo, potpuno nesvjesno.

 

“Građevine su statične. Čiste, funkcionalne, brzo zapuštene.” Ali podložne promjenama i neočekivanim izmjenama. Spremne i sposobne za neizostavnu i neprekidnu transformaciju. Pozivaju na interakciju, podsjećaju da u ne-znanju i neizvjesnosti može biti i ljepote, radosti otkrivanja i istraživanja jer nismo “tu zbog sebe, nego zbog nečeg što još nije tu.”[3]

 

Helena Kušenić

 

Zahvaljujemo Tanji Špoljar na ustupljenim vizualima.

____________________________________________________

[1] ŠPOLJAR, Tanja: Uvod. // AK galerija – desetljeće na periferiji. Koprivnica: Atelieri Koprivnica, 2024., 18.

[2] https://www.nacional.hr/tomislav-soban-svoj-kazalisni-debi-vrlo-intenzivno-prozivljavam/ (pristupljeno: 20. 5. 2025.)

[3] Parafraze Šobanovih zapisa o zgradama i natpisa sa Scenografije za „Zbilju“ (objava: 19. 11. 2023.) Preuzeto s Instagram profila Tomislav Šobana