Zazorna (re)definicija žene

U organizaciji udruge Organ Vida, serija Postajanje Glorije Lizde predstavljena je na izložbi u Galeriji Događanja centra KNAP, od 21. siječnja do 4. veljače 2020. O izložbi piše Renata Filčić

Što je žena? Koji su ključni simptomi ženskosti? Jesu li to njezina uloga majke, jajovodi ili pak emocionalna priroda? Jesu li te ideje zaista imanentne ženi, baš svakoj, ili su kroz društvene mehanizme kategorički pripisane spolu na svjesnoj, ali i nesvjesnoj razini? Upravo je perspektiva Glorije Lizde prilika za korigiranje isključivih interpretacija temeljnih kategorija ljudskoga postojanja. Ova mlada fotografkinja predstavila je novi ciklus Postajanje u Galeriji Događanja na Peščenici. Niz fotografija ženskih subjekata simbolički su prikazi društveno uvjetovanih definicija žene, njihovih postajanja s ironijskim odmakom same autorice.

Što je bilo prije – žena ili pojam žene? Tim pitanjem Glorija Lizde otvara izložbu, prikazujući ženski subjekt prekriven bijelom velom koji aludira na pietà, višestoljetni motiv Bogorodice koja oplakuje Kristovu smrt, no koji na rukama ne nosi mrtvo tijelo Krista već očerupane kokoši. U tandemu s fotografijom na kojoj je prikazana žena s jajem u ustima, nastaje pitanje: što je bilo prije – kokoš ili jaje? Požrtvovnost, sabrana patnja i emocionalnost Bogorodice – jesu li te karakteristike zaista odrednice svake žene, korjenit dio njezine prirode ili unaprijed zadana percepcija žene? Je li žena uvijek samo tiha i pasivna potpora, a netko drugi glavni akter? Odgovor na to pitanje jest matrijarhat koji je Lizde uobličila prikazom ženskog subjekta s cvijećem na preponama nalik Amazonki. Fotografirajući iz donjeg rakursa akcentuira ideju žene kao snažne i slobodne. Naspram toga, o razvoju pojma žene i plodnosti na kršćanskom zapadu govori prikaz žene s crvenom maramom i posturom svetice, koja u rukama drži polovice nara. Još od grčkog mita o Perzefoni ovo je voće simbol plodnosti i izmjene godišnjih doba – cikličnosti, tako svojstvene i ženskom tijelu. Mjesečno krvarenje dugi niz stoljeća smatralo se onečišćenjem zbog kojeg su žene bile ritualno, fizički ili društveno izolirane, usporedo s veličanjem mita o čistoći, koji se i danas tradicijski nastavlja u obredu vjenčanja. Autorica prikazuje još jedno ključno mjesto „zadanog puta“ žene – mladenku u bijelom, sjetnu, kao da nevoljko pristupa tome činu, s velom sazdanim od ženskih uložaka, čime ironično ukazuje na supostojanje onečišćenja i mita o čistoći.

Glorija Lizde, Bez naziva

Akcent ove teze doživljava se u prikazu mrtve prirode – stjenovitog brda koje svojom izraženom reljefnošću i posve zacrvenjen asocira na mjesečno ljuštenje maternice – bar one osobe koje dijele to iskustvo. Zbog izjednačavanja tog iskustva s ljagom, skrivajući ga, žene „štite“ i sebe i druge te tako održavaju privid jednakosti. Lizde pokazuje ono što ne bismo trebali vidjeti. Kao i dlačice decentno raspoređene na licu djevojke, ideja ženskog krvarenja kod mnogih izaziva zazor. U kojem trenutku žena takve pojave određuje kao ne-ženske, kao ne-ja, iako ih upravo njezino tijelo producira? Je li to odbojnost prema konkretnim tjelesnim otpacima ili idejama koje one zastupaju, a nesvjesno su se integrirale u naše misaone i vrijednosne procese? Psihoanalitičarka Julija Kristeva tvrdi da izvor zazornosti nije u samom objektu, ne u odsutnosti čistoće ili zdravlja već u pokušaju narušavanja određenih granica, reda, pravila.[1] Koje to granice žena prelazi svojom integralnom prirodom tijela, da zazire i od crvene boje u reklamama za ženske proizvode? Kolika je uopće moć žene da diferencira te nesvjesne procese u sebi, razluči što je društveno nametnuto ja, a što individualno ja? Prema Kristevoj, menstrualno krvarenje u zapadnjačkoj kulturi predstavlja opasnost za ideju ravnopravnosti među spolovima.[2] I dok nitko neće govoriti o mjesečnici s ponosom, dijete je produkt ženskog tijela koje se slavi; kao da mjesečnica i čin rađanja u našoj kulturi nemaju ni sličnosti ni poveznice, negira se njihova povezanost u životnom ciklusu žene.

Ive Trojanović, fotografija postava

Glorija Lizde, Mit o majci prirodi

Završne su fotografije na izložbi studijski portreti žena. Lizde zamjenjuje eksterijere i blago, prirodno svjetlo sa zatamnjenom pozadinom i grubim umjetnim svjetlom koje ispitivački pada na lažno sretna lica žena i usiljene osmijehe koji ne dopiru do njihovih očiju. Je li prikaz stanja do kojeg dovodi žene opreka društva i individue, ja i ne-ja, svjesnog i nesvjesnog?[3] Je li to ona ista tiha patnja koju proživljava Bogorodica, kao požrtvovnost pred neizbježnim društvenim nametima? Jer, primjerice, već i sam spomen mogućnosti odbacivanja uloge majčinstva testirat će koliko su društvene granice čvrsta i efikasna kočnica za slobodan izbor žene. Julija Savić progovara o toj trpkoj šutnji:

A ti se, kao i obično,

kao i one,

pretvaraj da nema nečistog,

da nema mučnog,

da nema nasilnog,

da nema konfliktnog,

da nema tebe.

(Julija Savić, Ostavština)

Ive Trojanović, fotografije postava

Dvije se fotografije u ciklusu izdvajaju i točno su nasuprot spomenutim „usiljenim“ portretima. Zajedničko im je skrivanje lica – jedini su prikazi čiji subjekti tijelom, licem i pogledom nisu okrenuti kameri. Ženska osoba gornji je dio poslovnoga odijela navukla preko glave – da nije vidljiv jedan nalakiran nokat, lako bi je zamijenili za muški spol, što govori u prilog ravnopravnosti među spolovima uspostavljenoj u kapitalističkom, poslovnom svijetu. Drugi je prikaz autoportret snimljen u interijeru, ali pod mekim svjetlom, pomalo vermerovski, gornjeg dijela tijela i glave zaokrenute unatrag. Autorica kao da se odbija suočiti s usiljenim portretima i dubokom rezignacijom drugih ženskih osoba te se pokušava zagledati u pozadinske procese koji je čine ženom, propitujući ovom fotografskom serijom ključna mjesta vlastitog postajanja. No možda je u pitanju sram zbog složenosti arhaičnih mehanizama koji čine dio nas ma koliko ih pokušali nadrasti; sram, jer kad govorimo o nametanju društva govorimo i o nama bliskim ženama, koje jedne drugima tradicijski prenose ta sustezanja. Čin skrivanja i zakretanja lica čin je neprihvaćanja, tako začudnog statusa žena u prekarijatu koje se, uz sve nesigurnosti i kapitalistički pomaknute vrijednosti, nakon svih feminističkih proboja, svakodnevno suočavaju s pitanjem skrivanja, oslobađanja ili prihvaćanja svoje ženske strane.

Svijet je zaključio da mi ništa ne duguje,

A ja,

Ja si dugujem sebe.[4]

Glorija Lizde, Bez naziva

Renata Filčić

Glorija Lizde rođena je 1991. u Splitu. Završila je preddiplomski studij Filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U svom fotografskom radu bavi se temama obiteljskih odnosa, sjećanja i identiteta. Održala je dvije samostalne izložbe te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih izdvaja Being/Seeing (QUAD Gallery, UK), Parallel Intersection (Lisabon), Država u krevetu (Galerija umjetnina Split), Nova imena (ULUPUH), ISPIT 2015 (Galerija SC) te Rovinj Photodays 2016 (Muzej za umjetnost i obrt Zagreb). Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika te dobitnica Dekaničine nagrade za rad na seriji fotografija F20.5.

[1] Julia Kristeva, Moći užasa: ogled o zazornosti, Zagreb, 1989., 10.

[2] Julija Kristeva, 85.

[3] Julija Kristeva, 14.

[4] Posljednji stihovi pjesme Moje isprike, Julije Savić, otisnute u deplijanu uz tekst kustosice Petre Šarin.