Željko Jerman – što ostaje od fotografije?

Povodom dvadesete obljetnice smrti Željka Jermana, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu u suradnji sa Sivom Zonom iz Korčule, priredio je izložbu Željko Jerman: Death in Korkyra – iz zbirke MSU-a, koja je dio šireg programa u Korčuli i Zagrebu te ju je moguće posjetiti do 20. rujna 2026. na trećem katu Muzeja.

Što ostaje od fotografije kada iz nje uklonimo fotoaparat, prikaz stvarnosti i potrebu da nešto bude izravno prikazano? Upravo to pitanje stoji u središtu umjetničke prakse Željka Jermana, jednog od ključnih aktera hrvatske umjetničke scene sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U povodu dvadesete obljetnice njegove smrti, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, u suradnji s prostorom medijske i suvremene umjetnosti Siva zona, predstavlja izložbu Željko Jerman: Death in Korkyra – iz zbirke MSU-a. Izbor radova kustosice Radmile Ive Janković i kustosa Darka Fritza prati nekoliko ključnih etapa Jermanova stvaralaštva, od ranih Subjektivnih fotografija do foto-slika nastalih u periodu od 1970-ih do 1990-ih godina.

Izložbu otvaraju rani radovi u kojima Jerman fotografije, na kojima se tek u tragovima mogu prepoznati fragmenti eksterijera, podvrgava različitim fotokemijskim postupcima. Intervencijama u samu fotografsku plohu nastaju mrlje, tragovi, oštećenja i nove strukture koje postupno potiskuju prvobitni motiv. Ono što je u početku moglo biti prepoznatljivo mjesto ili prizor, gubi svoju reprezentativnu funkciju i pretvara se u apstraktnu kompoziciju. Fotografija tako više ne služi kao zapis onoga što se nalazilo pred objektivom, već postaje samostalan materijal koji Jerman mijenja, nagriza i ponovno gradi. Proces intervencije pritom nije samo način oblikovanja konačne slike, već postaje njezin ključni sadržaj: prvobitni fotografski zapis gotovo nestaje, ali upravo kroz njegovo nestajanje nastaje novi rad. Ono što ostaje nije prikaz prostora, nego trag postupka kojim je taj prikaz izmijenjen.

 

U centralnom dijelu izložbe nalazi se triptih iz serije Ostavljam trag. Triptih je to u kojem umjetnik doslovno ostavlja trag vlastitog tijela na armiranom betonu, fotopapiru i rendgenskom snimku. U radu je posebno snažan osjećaj prisutnosti – umjetnik poput kakvog duha stoji ispred nas. Možemo zamisliti njegovo tijelo koje nije prisutno. Taj pristup podsjeća na praksu kubanske umjetnice Ane Mendiete koja se u svojim radovima također bavila tragom i prisutnosti. Kod Mendiete trag tijela ostaje u prostoru, dok se kod Jermana trag pojavljuje kroz materijalnost fotografskog medija i proces njegova nastanka. U oba slučaja ono što nedostaje postaje jednako važno kao ono što je prisutno. Umjetnik nije nužno pred nama, ali je njegov postupak upisan u djelo kao i sama forma tijela.

Zanimljiv je i rad Maske A, B i iz 1979. godine, koji pokazuje Jermanov odnos prema materijalu i procesu nastanka djela. Jerman je intenzivno radio sa sitotiskom, a u svojoj kući u Voćarskoj 5 imao je i radionicu u kojoj su se tiskali različiti plakati, deplijani i drugi materijali. Upravo je Voćarska 5 bila jedno od važnih mjesta umjetničkog okupljanja, a među poznatijim izdanjima koja su ondje nastajala bio je i časopis Maj 75, koji je Jerman izdavao s Grupom šestorice autora, čiji je bio član, u suradnji s drugim umjetnicama i umjetnicima te generacije.

 

Maske A, B  nastale su kao svojevrsni nusproizvod samog procesa sitotiska. Jerman je selotejpom oblikovao maske koje su mu služile u procesu tiskanja, no umjesto da ih nakon upotrebe odbaci, sačuvao ih je i odlučio izložiti kao samostalan rad. Time je ono što bi u uobičajenom procesu proizvodnje ostalo kao otpad dobilo novi kontekst i postalo umjetničko djelo. Takav postupak dobro pokazuje Jermanov odnos prema sredstvima umjetničkog izražavanja: materijal ne gubi vrijednost u trenutku kada završi svoju primarnu funkciju. Naprotiv, upravo ono što je uobičajeno baciti, može postati novi nositelj značenja.

Zanimljivo je ovaj rad promotriti iz današnje perspektive u kojoj su pitanja ekologije, održivosti i smanjenja otpada postala važan dio svakodnevnog i umjetničkog diskursa. Maske A, B  nastale su u vremenu kada takvi koncepti nisu bili ni približno toliko prisutni u javnom prostoru kao danas, zbog čega njihov suvremeni odjek djeluje gotovo neočekivano. Otpad koji nastaje u procesu sitotiska kod Jermana možemo promatrati kao prethodnika današnjih praksi ponovne uporabe materijala: on ne stvara novi objekt ni iz čega, već prepoznaje vrijednost u onome što je već upotrijebljeno. Upravo je taj pomak od nusproizvoda prema umjetničkom djelu, jedan od zanimljivijih primjera Jermanova šireg interesa za proces, trag i mogućnost da se umjetnički rad nastavi i nakon što je njegova prvotna funkcija završila.

 

Moja godina 1977.  bio je cjelogodišnji umjetnikov projekt u kojem je svakodnevicu pretvorio u umjetnički dnevnik. Svakoga se dana fotografirao, najčešće u obliku vlastitog portreta te uz fotografiju dodavao kratak zapis. Ti su zapisi neposredni i osobni, ali često prelaze granice privatnog i ulaze u društveni i politički kontekst, poput zapisa “Dođoh sebi” ili “Slobodna Europa!”. Ponavljanjem istog postupka iz dana u dan, Jerman vlastiti život pretvara u umjetnički proces. Moja godina 1977. tako nije samo dokumentacija jedne godine, već spoj osobnog dnevnika, fotografije i zapisa vremena u kojem je nastala.

Na izložbi je prikazan i kratki film Film koji će možda biti nastavljen iz 1975./76. godine, koji bilježi proces nastanka nekih Jermanovih radova. U kontekstu njegove umjetničke prakse, koja se uvelike temelji na procesualnosti, film je posebno važan jer ne prikazuje samo završene radove, već i umjetnikove geste, postupke te uvjete u kojima oni nastaju. Na taj način gledatelju približava atmosferu vremena i omogućuje da Jermanove radove ne promatra kao izolirane objekte, već kao rezultat konkretnog procesa, prostora i umjetnikova djelovanja.

 

Sama izložba dobro funkcionira i uspješno zaokružuje različite faze Jermanova stvaralaštva. Ipak, problem se javlja na razini njezina smještanja i vizualne komunikacije. Izložba je dio novog izlagačkog ciklusa Situacije, no ta činjenica nije dovoljno jasno naglašena. Budući da je postavljena u središtu stalnog postava Cvijeće – necvijeće – nešto treće, granica između stalnog postava i privremene izložbe nije dovoljno čitljiva. Posjetitelju tako može biti nejasno da se radi o svojevrsnoj “izložbi u izložbi”, što otežava razumijevanje njezina koncepta i pozicije unutar muzeja. Jasnije vizualno i prostorno izdvajanje pomoglo bi da se Situacije prepoznaju kao zasebna izlagačka cjelina, a time bi i sami radovi  dobili prostor koji bolje odgovara njihovoj kompleksnosti i važnosti.

Konačno, izložba uspješno prikazuje da Jerman fotografiju ne koristi kako bi nešto jednostavno sačuvao. Naprotiv, on je izlaže procesu, promjeni i uništenju. Ali upravo kroz to uništenje nešto ipak ostaje: materijalni ostatak, zapis, dnevnik i osjećaj prisutnosti. Fotografija prestaje biti samo prikaz svijeta i postaje trag umjetnika koji je kroz nju pokušavao zabilježiti sam čin postojanja.

 

Marko Drmać

 

Zahvaljujemo Muzeju suvremene umjetnosti na ustupljenim fotografijama postava izložbe.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.